Ničiji, a svačiji!

GRADU I SVIJETU

 

 

 

„Ostat ću uvik isti/nikad se neću minjat/ostat ću uvik isti/u to se ne smi dirat…“

 

 

 

 

                                       „Ja sam mislio da si ti njihov!“

 

 

  1. prosinca 2017. godine dan je kada sam ponovo vraćen na početak. Naime, nakon tromjesečnoga pregovaranja s predstavnicima nove vlasti u gradu Đakovu, priopćeno mi je da u novom informacijskom sustavu (čitaj: nova službena stranica grada Đakova) ne vide ovakav oblik sportskoga izvještavanja kakvoga sam ja kreirao u posljednje tri godine. U redu, rekoh sebi! Nije to problem. Međutim, u brojnim porukama potpore, a svima vama se ovim putem zahvaljujem, naišao sam i na jednu koja me je nagnala da se obratim Gradu i da se konačno oslobodim svih tereta kojega su u posljednjih 25 godina politički sustavi povezivali uz moje ime. U ovom tekstu pronaći ćete fragmente moje buduće autobiografije koja će biti obilježena krležijanskim naslovom: Moj obračun s njima.

Jedna poruka, inače dragoga moga prijatelja, bivšega sportskoga radnika: „Šola, pa ja sam mislio da si ti njihov!, bila je okidač da se obratim, vama dragi čitatelji, i da tako jednom zauvijek svima, i desnima, i lijevima, i onima u centru, poručim: Ja sam ničiji!

Rođen sam u jednopartijskom sustavu, bio sam član Saveza pionira, u srednjoj školi nisu me uspjeli uvući u Savez omladine, nikada nisam išao na bratske igre u Lebane, umjesto LORE igrao sam basket…

Moj politički (ili boje rečeno: anti-politički stav) definirao je moj pokojni otac ponavljajući jednu rečenicu koju sam prihvatio kao moj politički moto. Ona glasi: „Sine, ja nikada nisam išao u Strizivojnu čekati vlak druga Tita!“

Ta rečenica odredila je moj politički stav u novijoj hrvatskoj povijesti, odnosno neovisnosti. Nisam bio član niti jedne političke stranke, a da paradoks bude veći: politika i političari, pa čak i obični ljudi, stalno su me svrstali u određene političke krugove i po njima, uvijek sam bio „nečiji“. No, krenimo redom!

 

 

 

                  Nesuđeni direktor Radio Đakova (igrač HNS-a)

 

 

Moj prvi doticaj s politikom dogodio se 1996. godine kada sam se, na nagovor pokojnoga đakovačkoga novinara Mirka Kladarića, prijavio na natječaj za direktora Radio Đakova. Među svim kandidatima, jedini sam bio s visokom stručnom spremom što je bio jedan od glavnih uvjeta, uz iskustvo u novinarstvu. Mlad, ambiciozan, željan dokazivanja, s jasnom vizijom razvoja tada jedinoga radijskoga medija u gradu. Natječajna komisija predložila me je kao prvoga kandidata, međutim, tada će Skupština Radio Đakova (u kojoj su sudjelovali načelnici općina kao predstavnici vlasnika) ignorirati mišljenje natječajne komisije uz smiješnu opasku jednoga tada utjecajnoga lokalnoga političara koji je dao ovakav prijedlog: Ne biramo mi novinara da mora imati fakultet. Ne mora direktor biti s fakultetom. Ja predlažem da glasamo za svakoga kandidata, pa tko dobije najviše, neka bude direktor. No, prije toga, moram se vratiti unatrag i spomenuti moj prvi politički izazov: Bio je jedan ponedjeljak, jedan član Skupštine pozvao me na piće. Vrijeme: 20:15. Mjesto radnje: Gradski podrum. Tada sam saslušao priču o važnosti medija, kako je mjesto direktora radija vrlo osjetljivo i da bi svakako trebao imati i političku podršku… Pred mene je stavljena članska knjižica jedne stranke. Tada sam ustao i rekao: Na takav način ne želim biti direktor Radio Đakova. Otišao sam do šanka, platio piće i već tada bio svjestan da nikada neću biti izabran. Na Skupštini je izabran drugi kandidat koji će se na tom mjestu zadržati jako kratko. Moram priznati, nisam bio ljut jer bio sam svjestan da se ne u uklapam u postavljena pravila igre. A kao sportaš znam, kada prekršiš pravila igre, slijedi kazna.

Nakon toga, u đakovačkom medijskom prostoru (Đakovački glasnik u kojemu sam i ja bio zamjenik glavnoga urednika i urednik sportske rubrike) pojavila teza koju je plasirao novi direktor Radio Đakova kako sam ja trebao provoditi ideje i političke stavove Hrvatske narodne stranke.

 

 

 

                            Ravnateljska saga I (igrač HDZ-a)

 

 

 

U školi sam zaposlen od 1992. godine. Do 1996. godine radio sam u Srednjoj strukovnoj školi Braće Radića, da bi 1996. godine, nakon tragičnoga slučaja bačene bombe u gimnazijsku zbornicu, i odlaska profesorice Marije Subašić u Zagreb, prešao u Gimnaziju A. G. Matoša gdje i danas radim.

Krajem 2003. godine pokojni me je profesor Dragutin Jurić (tada već bivši ravnatelj) počeo nagovarati da se javim na natječaj za ravnatelja gimnazije. Moram priznati, da mi tada nije bila jasna njegova formulacija „da treba sačuvati dignitet gimnazije“. U tadašnjim lokalnim političkim prilikama nisam imao previše izgleda jer u Školskom odboru većinu si imali članovi tadašnje vladajuće koalicije (SDP – HNS – HSS…). Njihovi članovi tada nisu dobili jasan naputak da trebaju glasati za tadašnjega ravnatelja tako da sam, između tri kandidata, u drugom krugu dobio najviše glasova. Doduše, neki tadašnji političari ovako su obrazlagali stav da treba glasati za dotadašnjega ravnatelja: Čujte, HDZ gura svoga kandidata! I eto me opet, u krilu HDZ-a!

 

 

 

            „Raspudićevci“ u đakovačkoj košarci! (Igrač HDZ-a – Raspudićevac)

 

 

 

Kao bivši košarkaš, zajedno s ostalim članovima moje košarkaške generacije, 2001.godine priključio sam se upravi kluba. Od samo jedne selekcije (seniori) za nekoliko godina doveli smo klub do jednoga od najuspješnijih slavonsko-baranjskih klubova u radu s mlađim dobnim skupinama. To potvrđuje i četiri poluzavršnice prvenstva Hrvatske koje su kadeti i mlađi kadeti igrali od 2007. do 2010. godine. U tom razdoblju klub je imao tri sponzora: od 2002.do 2006. Mlaco, od 2006. do 2008. MI-BLOK, a od 2008. do 2012. Meteor. Dakle, sponzorska 3 M. Nemojte misliti da su ljudi bili oduševljeni sponzorstvom nego su to bila pretočena osobna poznanstva pojedinih članova uprave kojima su se vlasnici najčešće prihvaćali sponzorstva. I dakako da tu nisu bile astronomski iznosi nego sredstva koja su sami sponzori smatrali dovoljnima. Najviše bure izazvalo je ovo treće sponzorstvo jer je vlasnik Meteora Ante Raspudić bio i politički aktivan član HDZ-a (u 2009. godini i gradonačelnik Đakova). A Ante Raspudić, moj školski kolega, član jedne solidne nogometne generacije koja je pod vodstvom trenera Bambe iznjedrila kasnijega povremenoga hrvatskoga reprezentativca Miroslava Žitnjaka i mnoge kvalitetne nogometaše, prihvatio se sponzorstva bez ikakvih skrivenih (političkih namjera). „Dečki, ja vam mogu godišnje dati toliko novca, nemojte od mene očekivati da se uključim u rad kluba. Ja imam svoje poslovne obveze, a vi vodite brigu o radu kluba“, to su bile Raspudićeve riječi. U tih četiri godine, klub je, zahvaljujući sponzorstvu Meteora, nabavio dva kombija koja su služila za prijevoz igrača, ne samo košarkaša, nego i ostalih klubova. Moja namjera, kao tadašnjega predsjednika kluba, bila da ti kombiji (jedan 8+1, a drugi 18+1) predaju Zajednici športskih udruga Grada Đakova i da ih koriste svi klubovi. Međutim, velike obveze oko registracije i održavanja primorale su upravu kluba da u dvije godine prodaju oba kombija. Tada su pljuštale uvrede i prozivanje najniže razine: npr. „Gdje si hadezeovac? Što kaže Raspudić? Bio je čak i onih grubih nasrtaja: „Pa, što ti sjediš s Raspudićem? O prijateljstvu ću parafrazirati Krležine riječi iz Glembajevih. Kada otac Ignjat i sin Leone razgovaraju u sobi, otac upita sina: „Zar ti sa mnom ne možeš razgovarati barem dvije minute kao prijatelj? Sin odgovara ocu: „Ne! Na dvije se minute s nekime ne može biti prijatelj! Ili jesi, ili nisi prijatelj!“

  1. godine, dio nezadovoljnoga članstva kluba, krenulo je za profesorom Markom Vuićem u novoosnovanu Školu košarke „Sedam“. Tada su pojedinci koristili sva moguća sredstva kako bi „oblatili“ moje ime. Neki od njih su se čak učlanjivali u SDP kako bi se suprotstavili „raspudićevcima“ (tako su nas pojedinci prozivali). Netrpeljivost je išla čak dotle da je u 24 sata izašao i novinski tekst pod naslovom „ Bez krova nad glavom: Zbog tuđih interesa ispaštaju djeca“ u kojemu iznose niz lažnih optužbi. Navest ću samo jednu od njih: „Imamo veći broj djece u svojem klubu u odnosu na KK Meteor Đakovo, iako nam u juniorskom uzrastu kada prelaze u srednju školu, poglavito u gimnaziju gdje je do jučer bio ravnatelj opet sveprisutni Miro Šola, djeca pod pritiskom i iskušenjem raznih obećanja prebjegnu u klub boljih materijalnih uvjeta, da bi ipak u svim mlađim uzrastima naš klub bio bolji i ispred njih. Kad čitam odbijenicu, vidim naslov ‘monopol’. Glavna nepravilnost odbijenice je u tome što se negira naš klub odnosno Udruga  jer, kažu nam: ‘Nikad vas nećemo primiti u zajednicu’. To je razlog, a obrazloženje odbijanja već ćemo pronaći.“

Ali, i to sam preživio i potvrdio da sam u pravu jer, nažalost, ljudi koji su vodili spomenutu Školu, očito nisu bili dovoljno sposobni da je sačuvaju jer je ona 2016. godine stavljena u mirovanje, a Odlukom ZĐU Đakovo KK Sedam isključen je iz Zajednice uz obrazloženje: a) „Uvidom u Registar udruga RH, na dan 16. 12. 2017. godine vidljivo je da se Košarkaški klub Sedam nije uskladio sa zakonskom ,odnosno da nije uskladio svoj Statut  z Zakonom u udrugama (NN 74/2014.). b) Uvidom u Registar udruga također je vidljivo da je mandat ovlaštenim osobama koje zastupaju  klub prestao 19. 11. 2016. godine te da udruga ne djeluje u mandatu.

Nek se zna!

 

 

 

                     Zajednica športskih udruga Grada Đakova (Opet hdz-ovac)

 

 

 

Nakon dvanaestogodišnje vladavine Josipa Njirjaka na mjestu predsjednika Zajednice športskih udruga Grada Đakova, 2008. godine raspisani su izbori za novoga predsjednika. Čista srca s jasnom vizijom kamo đakovački sport treba ići, prijavio sam se na natječaj. I moram priznati, oko izbora se vodio veliki rat. Moj protukandidat bio je prof. Tihomir Benke (sadašnji predsjednik Zajednice). U neizvjesnoj utrci pobijedio sam omjerom 12:11. Bio je to veliki šok za tada vladajuću koaliciju koja je u meni opet vidjela hadzezeovca! A moja su namjere bile čiste: u četverogodišnjem mandatu uspio sam da se dvorane za treninge plaćaju iz gradskoga proračuna, da se đakovačkoj kuglani Fortuna plaća dio troškova za treninge klubova, da se za teniski balon plaća dio grijanja, da svi sportski klubovi besplatno mogu voditi knjigovodstvo u gradskog tvrtci Cito u tim trenucima nekima to i nije odgovaralo). U tom razdoblju ostvareni su i prvi projekti u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom. Bilo je to vrijeme kada je Zajednica imala i najveći broj članica. I opet bez političke iskaznice! ( I OPET hdz-ovac).

 

 

 

                                Ravnateljska saga II (SDP-ovac)

 

 

Nakon dva ravnateljska mandata (od 2004. do 2012.) dohvatile su me slavonsko-baranjske političke magle koje su me pod svaku cijenu htjele maknuti s ravnateljskoga mjesta.  Razlog: zapošljavao sam svoju, domaću „dicu“. Cijela saga oko izbora ravnatelja đakovačke gimnazije 2012. godine poznata je svim sudionicima tih događaja. Ako sam već morao „platiti glavom“, barem sam sretan da su moji „krvnici“ naplatili svoj Judin poljubac. U tim trenucima, u priču su se uključili i đakovački SDP-ovci uvjeravajući me da će ministar Jovanović poništiti imenovanje novoga ravnatelja. Stoički sam prihvatio činjenicu da su slavonsko-baranjske magle još uvijek debelo iznad nas.  (Evo mene i SDP-ovca).

 

 

 

                    Sportski info  (Na kraju – Vinkovićevac)

 

 

I evo me na kraju! Od 2009. do 2013. godine bio sam urednik sportske rubrike radio Đakova. U samoj završnici moga radijskoga mandata (lipanj 2013.), vlasnica je slagala novu koncepciju programa (što je njeno legitimno pravo) nakon čega je sport na Radio Đakovu gotovo nestao (osim tekstova kojega šalju sami predstavnici klubova). Tada me je pozvao gradonačelnik Zoran Vinković otvarajući mogućnost da pratim đakovački sport na službenim stranicama grada Đakova. To sam činio pune tri godine, sve do 31. prosinca 2017. godine.  Tada mi je zamjenik gradonačelnika Robert Francem priopćio da ovakav tip novinarstva nova vlast ne vidi u koncepciji nove stranice grada koja bi trebala krenuti svakoga časa.(Spremno sam dočekao tu odluku iako sam od mojih bivših učenika – i Mandarić i Francem – očekivao malo više iskrenosti – ali shvaćam ja da je politika. (Eto mene Vinkovićevca!)

 

 

Vječna borba s vjetrenjačama!

 

 

Ja ću i dalje biti donkihotovac, boriti se s vjetrenjačama. Ovaj tekst označava i početak moje internetske stranice (www.djakovo-sport.com) na kojoj ću i dalje pratiti sportske događaje u Đakovu i Đakovštini. I dalje ću biti „ničiji“. Kako kaže Petar Grašo: „Ostat ću uvik isti/nikad se neću minjat/ostat ću uvik isti/u to se ne smi dirat…“

Bookmark the permalink.

3 Comments

  1. Tko je bio trener kadeta i mlađih kadeta, u razdoblju od 2007. do 2010. godine, kada su igrali četiri poluzavršnice prvenstva Hrvatske? I zbog čega KK Đakovo nakon tog uspješnog razdoblja nije više “vidjelo” poluzavršnice?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.