Izvedi narod moj (košarkaški), o Gospode, u Obećanu zemlju Hanaan…

MUKE NAŠE SVAGDAŠNJE (KOŠARKAŠKE)

 

Sjedim još vruće glave, nakon naše pobjede nad Nizozemskom, i pitam se koliko uopće razumijem ovaj sport koji se košarkom zove. Posebice hrvatskom.

No, dopustite da se predstavim. Nogomet sam igrao do svoje petnaeste godine, a nakon toga sam počeo igrati košarku. Bio sam samo solidan lokalni košarkaš koji je među slavonsko-baranjskim obručima proveo punih 18 godina. Bilo je to od 1981. do 1998. godine, dakle vrijeme kada je hrvatska košarka bila na vrhuncu svoje moći. Stoga ću si dopustiti nekoliko misli o stanju hrvatske košarke danas!

 

„I narodi su djeca velika…”

 

„I narodi su djeca velika/Što lako im je kupit igračke!“ stihovi su Silvija Strahimira Kranjčevića iz njegove antologijske pjesme Mojsije. A upravo tako se već desetljećima ponašaju čelništva Hrvatskoga košarkaškoga saveza?

Krenut ću s nekim nelogičnostima  koje su pratile Hrvatski košarkaški savez u ne tako dalekoj prošlosti.

Zar nije čudno da je Zagrebački košarkaški savez bira osam predstavnika u Skupštinu Saveza. Među tih osam niti jedan predstavnik nije iz Cedevite, prvaka Hrvatske, pobjednika Kupa i člana europskih natjecanja.

HKS usvaja financijski plan uz obrazloženje: Sada nemamo ideju kako doći do toga novca, ali to ćemo već riješiti.

Savez dobio novoga predsjednika Ivana Šukera (zahvaljujući teškom lobiranje Ace Petrovića) za kojega do odlaska s dužnosti nismo znali je li prema Zakonu o državnim dužnosnicima uopće i mogao biti izabran.

Aco izbornik, Aco nije izbornik…

 

 

Dečki, bili ste odlični košarkaši, ali…

 

Neću pričati o tome da već dva i pol desetljeća nismo vidjeli europsku, svjetsku ili olimpijsku košarkašku medalju, još su nam svježe rane s nedavnoga Europskoga prvenstva na kojemu je sve mirišilo na medalju, ali smo ponovo shvatili da nemamo vođu koji će preuzeti odgovornost kada je frka. Nakon ere Ace Petrovića i odlaska danas pokojnoga Danka Radića te kratko lutanje sa Šukerom i sada s našim srebrnim olimpijcima Stojkom Vrankovićem, Dinom Rađom i Jokom Vrankovićem na čelu saveza.

Zar smo zaboravili da savjetnik Saveza Dino Rađa svojevremeno nije htio igrati za reprezentaciju jer je sa svojom brodicom morao jedriti zadarskim akvatorijem. Pri tome, kritizirajući Savez kako ne može igračima osigurati niti iole kvalitetnu sportsku opremu. A to je pričao igrač koji je u svojoj karijeri zaradio desetke milijuna dolara. Zar nismo Toniju Kukoču morali prijetiti odlaskom u vojsku da bi igrao za reprezentaciju. Zar smo sve to zaboravili? A to su ključni ljudi koji sada kreiraju politiku Saveza. Zar Joke Vranković, sadašnji tajnik, nije bio izbornik reprezentacije koja nije napravila ništa. A kako je i mogao napraviti nešto kada su mu naturalizirane Hrvate na pripremama u Osijeku vozali po gradu u Konzumovim kolicima za kupnju. Zar ti ljudi nisu pokazali što znaju u upravljanju košarkom?

 

Izbornik „onaj Skelin koji je igrao za Cibonu!“

 

Kao novinar, poslije prvih kvalifikacijskih utakmica za svjetsko prvenstvo, napravio sam malu anketu: pitao sam bivše đakovačke košarkaše (one koji nisu ostvarili baš dugotrajne karijere) znaju li tko je izbornik košarkaške reprezentacije. Njih devet (od deset) bilo je uvjereno da je novi izbornik “onaj Skelin koji je igrao za Cibonu“. Eto, toliko o izborniku!

O kvalifikacijama mogu samo reći: Hvala Novoj TV jer imaju seriju Čista ljubav. Kada se osuđeni gledati Patnje mladoga Skelina, povremeno prebacite na Novu TV i odmorite dušu… Od hrvatske košarke! Jer doista je tužno gledati neke tamo mladiće koji nisu mogli niti sanjati da će jednoga dana nositi hrvatski dres. Recimo, svi sada slažu hvalospjeve oko maloga Uljarevića, a nitko neće reći da je mali iz Osijeka upao u reprezentaciju tek kada Simona nisu pustili iz Anadolu Efesa. Toliko o prilici koju je izbornik dao mladom osječkom košarkašu. Izbornička filozofija bila je: Ajde mali, kada nikoga ne ide, probaj i ti!“. Dakako, nisu kriva ta dica već oni koji su stvorili takve uvjete da u reprezentaciju može bilo tko. Taj mali Uljarević je do prije nekoliko godina trčao đakovačkom dvoranom i što je najvažnije nije bio najbolji. Mjeru su mu uzimali Hajdiji, Milkiji, Šuciji… A sada je reprezentativac Hrvatske. Ma, dajte!

Prošli tjedan sam u mom omiljenom kafiću, njegovom omiljenom gazdi (bivšem košarkašu) rekao da ode na dva-tri treninga lokalnoga kluba i da se zaputi u Zadar i zaigra za reprezentaciju. On je sredinom devedesetih Ciboni zabijao 25 poena, a to danas u ovoj reprezentaciji ne može nitko.

Bože dragi, izgubiti od Rumunjske i pobijediti Nizozemsku s 4 poena! Gospodo, kolektivna ostavka i pustite ljude iz Cedevite da postave Savez na stabilne noge. Jer očito da lošije od ovoga što vi servirate hrvatskoj košarkaškoj javnosti, ne može biti.

 

                 Prva liga je druga, druga je treća…

 

Nisam niti sanjao da ću žaliti za nekadašnjim predsjednikom Saveza Dankom Radićem (nažalost preminuo prije mjesec dana) kojega su mediji razapinjali za sve i svašta. A što danas čini čelništvo saveza?

Savez je uspio napraviti novi ustroj natjecanja: imamo premijernu ligu (Hrvatski telekom premijerna liga s 13 klubova) , pa prvu ligu, drugu i treću. A Prva liga je druga, druga je treća kako bismo pokazali kreativnost koja je nedostajala Savezu. Prisjetit ću se ovdje nekih „bisernih“ kreacija Saveza: 2000. godine Savez donosi odluku da u nižim rangovima ne mogu igrati igrači stariji od 22 godine, a nakon toga, dobna granica spuštena je na 18 godina. Razlog: treba mladima dati priliku za  napredak. U novije vrijeme, ponovo smo eksperimentirali: uveli smo pravilo o zaštićenom igraču, pa nismo dobili niti jednoga mladoga igrača. Pa smo sada stvorili jedinstvenu prvu ligu (drugi rang natjecanja) u kojoj jedini slavonsko-baranjski predstavnik Borovo ima dvije pobjede i 12 poraza. Ali, ni to nije važno već činjenica da svaka dva tjedna imaju glavobolju jer treba organizirati odlazak na neko od „morskih“ gostovanja. Nemojte zaboraviti da su košarkaši Belišća odustali od natjecanja jer nisu mogli složiti roster, odnosno nisu pronašli dovoljno dobra pojačanja kako bi bili konkurentni u ligi. Druga liga Istok u ovom trenutku ima devet klubova s tim što Osječki sokol igra izvan konkurencije kao druga momčad prvoligaša vrijednosnica Osijek. Podsjetimo se ovogodišnjega Kupa Krešimira Ćosića u kojemu su mnogobrojne utakmice otkazivanje jer su klubovi znali da će izgubiti pa su štedjeli novac. Npr. Momčad iz  Ludbrega ne dođe na kup utakmicu u Đakovo.

A sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća  postojale su tri A – 2 lige regionalno podijeljene i te su lige imale deset klubova. Dakle, 30 drugoligaških klubova od kojih su dva mogla u prvu ligu. Sve momčadi imale su popunjene rostere kvalitetnim igračima, a utakmice je pratilo i po 400 do 500 gledatelja.

Ali, još važnija je činjenica da su i B lige bile kvalitetne odnosno da je tamo bilo odličnih igrača koji su dokazivali za ulazak u rang više. Dakle, bilo je 12 momčadi sa solidnim igračkim kadrom. A sada B liga Istok (čitaj: Treća liga) ima ni manje ni više nego pet momčadi od kojih su dvije izvan konkurencije. Jadno da ne može biti jadnije.

I što preostaje našem hrvatskom (košarkaškom) narodu? Pozvati se na Kranjčevićevog Mojsija i zavapiti: Odvedi narod moj (košarkaški), o Gospode,/ u Obećanu zemlju Hanaan (gdje se igra svjetsko prvenstvo).

Jer prema viđenome na košarkaškom terenima, jedino nam to preostaje.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.