Nedostaju mi djevojke pod obručem!

Piše: Mario Kladarić

 

Ako ovo čitate onda ste upoznati da se nekako početkom nove kalendarske godine pojavilo ovo zanimljivo, vrlo važno mjesto na webu za sport Đakova i Đakovštine. Od tada često svratim na portal  djakovo-sport.com, bez pretjerivanja, gotovo na dnevnoj bazi, što zbog posla, što privatno. Navratim sa znatiželjom, iz jednostavnog razloga jer volim sport. Da se razumijemo i da budem precizniji. Lokalni sport. Navratim iz sasvim jednostavnog razloga. Želim biti informiran o događanjima na sportskim terenima. Ponekad to bude uz prvu jutarnju kavu preko tjedna, radnim danima, no priznajem, najzanimljivije mi je kliknuti na link portala vikendom. Zašto je to tako? Pa, lako meni za Real, Barcelonu, Dinamo, Hajduk… Mene zanima kako su đakovački rukometaši odigrali na gostovanju, jesu li odbojkašice i ovaj vikend bile uspješne ili ne, kako su prošli nogometaši na pripremnim utakmicama. Ovdje, na portalu u ovim bespućima interneta, pronašao sam mjesto gdje to mogu saznati. Ovo je jedino mjesto gdje mogu pročitati izvješća sa tih susreta koja me stvarno zanimaju.

 

               Kibicer

 

S druge strane, ne mogu se pohvaliti, a, bome, i nije hvale vrijedno, da vrlo rijetko odem na utakmice. Nemam tu naviku. Vikende koristim za rekreaciju, u mojem slučaju to je rekreativno trčanje. Ako je ružno vrijeme, radije odmaram u toplini doma uz neki dobar film ili knjigu. Takve su mi navike. Ipak, za sebe bih mogao reći da sam kibicer. Kibicer iz prikrajka. Imam tu neku dozu sportske znatiželje, vjerujem kako to dolazi iz kuće. I nisam jedini. Nisam usamljen. Znam veliki broj takvih pojedinaca. Obitelji. Među njima puno je bivših i sadašnjih sportaša, a kada malo bolje razmislim, tu su sada već i njihova djeca. Nerijetko i unučad. Svi smo mi zaljubljenici koji imaju sličan “problem”. Zanima nas. Jesi li čuo? Znaš li koji je bio rezultat? Samo su neka od pitanja. Drago mi je da je tako. Zbog toga i zbog njih i postoji ovaj portal.

Kaže se da neke stvari nisu od jučer. U mojem slučaju, to je još od vremena pokojnog gospodina Bambe. Radujem se, tugujem, živim i proživljavam rezultate lokalnih klubova. A kada već spominjem davno minulo, kada se vratim unazad, nije tajna da sam odrastao uz radio. U tim vremenima, osim što sam slušao radio, pratio sam i nekoliko đakovačkih novina. Zanimala me statistika. Tablice. Najave sljedećih kola, a pamtim i kako sam se radovao pročitati o svakom Totinom slobodnjaku s 35 metara. Nerijetko je bio uspješan.

 

                     Sutra je nova utakmica

 

No, danas je neko drugo vrijeme. U gradu postoje dva radija. Na žalost, više niti jedne lokalne novine. Žao mi je da je lokalnog sporta u oba medija na kapaljku. Malo. Premalo. Ni za lijek. Mogao bi ponešto reći o tome, no to je jedna druga tema. Možda nekom drugom zgodom. Onako u grubo, na brzinu, mišljenja sam da u gradu nedostaje dovoljno sluha, financijske podrške, razumijevanja. Svega pomalo. Hoće li ići na bolje, ne znam. Daj Bože, da hoće. A što se tiče elektronskih medija, istina ima nekoliko lica. Istina je da i baš nema sportskih novinara. Pojavi se s vremena na vrijeme poneki zaljubljenik. Don Kihot. Entuzijast. I to je sve. Baš kao što i u klubovima možemo pronaći pojedince, koji podmeću leđa, guraju naprijed, a sve to iz ljubavi prema boji najdražeg kluba. Ti pojedinci čine sve ono što se odavno izgubilo u profesionalnom sportu, a tu se ujedno i krije ljepota amaterskog, lokalnog sporta.

Tužna je istina i da se većina klubova bori za opstanak. Svi znamo kakvo nam je gospodarstvo. Pokrovitelja, sponzora nema. Vremena su kada nam mladi, pa tako i mladi sportaši, odlaze trbuhom za kruhom, ne bi li pronašli svoju sreću u nekim bogatijim sredinama. No, možda je bolje da tu zastanem. Vikend je iza nas. Rezultati – takvi kakvi jesu. Bilo je dobrih, bilo je loših, sutra je novi trening. Sutra je nova utakmica.

I tu zastanem. Mislima, usporenog koraka šeram svojim sjećanjima. Baš kao nakon istrčanih deset kilometara, prošetam gimnazijskim igralištem, pored ona četiri koša u čijim sjenama sam rastao, a nikada dovoljno narastao. Nađem se tamo, na mjestu gdje bi bilo dobro da me genetika podarila visinom, a talent košarkaškim umijećem. Zastanem i pomislim na nešto sa žaljenjem. Zašto u Đakovu više nema ženske košarke? Kamo je nestala? Nedostaje mi zvuk košarkaške lopte, djevojački smijeh i poznata lica koja sam znao prepoznati s balkona obližnjeg stana. Ne znam im više imena, ne pamtim im više nadimke, ali u jedno sam siguran. Nedostaju mi te djevojke pod obručem.

Bookmark the permalink.

One Comment

  1. Marijan Petrović

    Samo da vas informiran gospodine Mario da unutar KK Đakovo postoji dvije sekcije košarkašica. Trenutno trenira 26 cura, od toga 8 juniorki/seniorski i 18 kadetkinja.Cure su u pogonu od kraja prošle godine i već od jeseni će krenuti sa ligama a vrijeme do tada će iskoristiti za turnire i prijateljske utakmice. Sve informacije možete naći na Facebook stranici KK Đakova.Sa zadovoljstvom vas očekujemo na nekoj od utakmica!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.