Od dva na male, do velikih igrača bez prave prilike

 

Piše: Mario Kladarić

 

     

            Ne igra se više na male

 

Nekada smo nogomet igrali na male jer “velika”, u stvari, ona rukometna igrališta, bila su satima zauzeta. Danas je prilična rijetkost vidjeti klince u beskrajnoj jurnjavi za loptom, a tereni i u najljepše sunčane dane zjape prazni. Tek poneki dječarac s frizurom Mandže ili Ronalda, u dresu Juvea, Reala ili Barce, fintira s loptom, vježba slobodnjake, neumorno šutira prema nekom možebitnom novom Buffonu. O improviziranim golovima sa četiri cigle, na igralištu od nekoliko kvadrata, nitko i ne razmišlja.

Na male goliće

Znaju li uopće svi ti Neimari pravila, taktiku? Nisam baš siguran. Drugačija je današnja generacija loptaša. Mojih, nogometnih, ranih osamdesetih, igrati na “velike” golove, bilo je istinsko zadovoljstvo. Prave stative, “bubamara” pristigla iz Njemačke, pohabana, probušena mreža, iscrtane crte sedmerca, sve to u dječačkoj mašti, činilo bi naš San Siro. Mi, klinci iz Centra, zahvaljujući blizini škole, imali smo sreće, vjerojatno bolje uvjete od tadašnjih generacija iz drugih dijelova grada. Oni su sami morali, počesto uz pomoć roditelja, sklepati nogometne stative od kakvih letava ili manjih stabala. Pazarište, Vila, Grobari, Dračice, Čikaga…

Danas igrališta najčešće “zjape” prazna

 

                     „Bumbari“

 

Turniri na tim igralištima “ručne izrade” i danas se pamte. Imaju svoje legendarne utakmice o kojima bi se moglo pisati romane, a spomenuti sve igrače, gotovo je nemoguće. U ladicama uspomena puno je imena. Svaka ulica imala je svoje rođene golgetere. A je li bilo lako biti dio ekipe? Pa, baš i ne. Da bi zaigrao, morao si imati puno sreće. Iznenadna prilika, ukazala bi ti se obično kada je falio netko od standardnih igrača, koji tog dana nije mogao zaigrati zbog ozljede ili iz nekog drugog, počesto školskog, jednako opravdanog razloga. Kada bi tada mi, do tog trenutka uglavnom skupljači lopti, zbog potrebe za brojčanom izjednačenošću na terenu, dobili svoju šansu, bila bi to velika čast. Svaki takav “našpanovani” mladac koji je ulazio u igru, izgarao bi na terenu. Otprilike, kao da ti Zidane u Ligi prvaka ukaže priliku u 76-oj protiv PSG-a, usred Pariza pred 60.000 gledatelja. Te i takve utakmice, igrale su se uglavnom za ništa, a za tako puno. Imale su “ono nešto”, često i nedosanjane snove o najboljem strijelcu ulice ili najboljem vrataru koji “skida” čiste zicere. A tek, kada ti izvikuju ime prilikom zgoditka… Nije bilo veće radosti od doživjeti onaj spontani bravo, pa kada te ona, koja je po nekom nepisanom pravilu bila uvijek u blizini, u tom velikom trenutku tvoje uznapredovale karijere pogleda zaljubljeno i usput ti uputi znakovit osmijeh. Nas sakupljače lopti, zvali su “Bumbari”. Ne znam zašto. Možda, jer smo vječito zujili oko igrališta. Nikako ne zbog viška kilograma. Nismo bili bucmasti. Debeli. A kako bi i bili nakon toliko trčanja za loptom. Kalorije, koje tada nismo zbrajali, niti smo znali što su, slabo su se nakupljale od poneke šnite masnog kruha, margarina ili Gavrilovičke paštete. Prije ili poslije utakmice, te kalorije, brzo bi se potrošile. Bili smo vitki kao mladi srndači.

Na ovom igralištu odraslo mnogo igrača bez prave prilike

 

              Joka – kralj lopte

 

Već sam spomenuo da je bilo puno imena, sjajnih igrača, golgetera, vratara. Teško ih je sve pamtiti. Svi nekoga, a ja se iz tih dana sjećam Joke. Upečatljiv lik, nisko težište poput Mlinke, Dinamove legendarne desetke. Brz, prodoran po desnom krilu. Frizura, Rudi Volerka, popularna fudbalerka. U to vrijeme, vjerovao sam da je Joka igrač vrijedan Ajaxa. Za mene je bio kralj lopte. Pele iz reklame za Coca-Colu. Kada bi Joka usred zime rekao, sutra ujutro čistimo snijeg s igrališta, a popodne imamo utakmicu, bez pogovora bi se trčalo kući po alat, lopatalo bi se i po sat vremena. Uvijek bez pogovora i nije bilo ni malo teško. Nezamislivo je to danas. Joka je bio autoritet. Motivator. No, prava istina o njegovoj nogometnoj karijeri bila je nešto drugačija. Dogurao je najdalje do beka ondašnjih NK Dračica. Pričalo se da je pokušao u Jedinstvu, da je bio na probi u Croatiji… Ne znam je li to istina. Pričalo se kako na žalost, nije prošao, a ja i danas volim vjerovati, da nisu prepoznali njegovo nogometno umijeće. Pa što onda. Nisu prepoznali ni Bobana, ni Modrića, mada je njihova nogometna priča, nešto kasnije, pokazalo se, imala sretniji nastavak. To su iznimke. U životu, a tako i u sportu, veći je broj manje sretnih sudbina. Puno je više igrača bez prave prilike. Pa tako i bez prave prilike za velike igrače s malih terena. Poput Joke.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.