Dragi treneru, znam da si to zaslužio!

 

Piše:Mario Kladarić

 

Oni koji me ne znaju od jučer, teško da bi me danas mogli povezati sa sportom. Preciznije. Nogometom. Ništa čudno. Iza mene, od tada je puno dana, koji nemaju baš nikakve poveznice s zelenim terenima.

 

 Požeški branič – kraj nogometne karijere

 

Život je odredio drugi smjer, jednog davnog, nedjeljnog prijepodneva na Pazarištu u 73. minuti drugog poluvremena. Na sasvim druge livade, odvelo me sjajno proigravanje, munjevita polukontra u maniri madridskog Reala, koja je najvjerojatnije vodila pogotku i novim bodovima. Na rubu šesnaesterca, primio sam snažan udarac s leđa, nesmotreni, grubi, požeški branič, na rubu crvenog, zasluženo je dobio žuti karton, a mene je ozljeda skočnog zgloba zauvijek udaljila od najvažnije sporedne stvari na svijetu.

Da nije bilo, tako kako je bilo, tko zna. Možda bi još godinama trčao za loptom u dresu lokalnog trećeligaša, sportski sanjajući o dresu kluba iz višeg ranga. A tko zna, možda bi s vremenom, što je vjerojatnije, “prirodnom selekcijom” prekinuo tek skromno započetu karijeru. Igrom sudbine, poslom, i danas sam vezan za Požegu. Svake godine na tamburaškom Aurea festu, u Zlatnoj dolini, umjesto da slavim pogotke, ja uživam u dobroj pjesmi, hladnim gemištima, pa se tek tu i tamo, spomenem u društvu, tog nemilog događaj iz prošlosti. Saslušaju me, ali ne znam što stvarno misle. Možda da je tek neka moja “lovačka”. Ali eto, htio ili ne, sjetim se, baš svaki put jer u terminu poznatog tamburaškog festivala, kao po pravilu, reprezentacija igra svoju kvalifikacijsku utakmicu, a onda smo naravno svi izbornici, bivši nogometaši, koji su nekada igrali tu čarobnu igru. Od tog mojeg nogometa, ostale su samo uspomene, sjećanja, a zadnju utakmicu odigrao sam slučajno, ni manje ni više nego za Hajduk, dobro, ne baš pravi Hajduk. I to u Trogiru, na nekoj humanitarnoj utakmici Radijskog festivala, protiv zvijezda estrade. Bilo je lijepo nakon toliko godina, istrčati i osjetiti loptu u društvu Robija Prosinečkog, Giovanija Rosse, Ante Mišea i ostalih poznatih imena hrvatskog nogometa.

Mario Kladarić (stoji četvrti s lijeva) na humanitarnoj utakmici u Splitu

 

Moja nogometna epizoda pod zviždaljkom Pave Mandarića

 

Zašto o tome pišem? Ovih dana, na stranicama Grada, pročitao sam kako je Odbor za dodjelu javnih priznanja Grada Đakova na svojoj sjednici održanoj 8. ožujka 2018.  godine, uputio Javni poziv za podnošenje prijedloga za dodjelu javnih priznanja za 2018. godinu i to: – “Godišnje nagrade Grada Đakova” – skupne i pojedinačne, te – “Povelje zahvalnosti”, a prijedloge za dodjelu javnih priznanja potrebno je dostaviti Odboru, u pisanom obliku, do 30. ožujka. 2018. godine. Istoga trena, sjetio sam se čovjeka, trenera, pedagoga, nažalost preminulog, gospodina Pave Mandarića, pod čijom se trenerskom zviždaljkom odigrala i moja kratka, ali jednako važna, u onom odgojnom, cjeloživotnom smislu, sportska epizoda.

Pavo Mandarić na početcima svoje trenerske karijere

Tražeći podatke o tom dragom čovjeku, naišao sam na In Memoriam članak na ugaslim stranicama “Sportski info” pa sam u kišno popodne, prilično emotivno, pročitao sljedeće rečenice. “S pionirskom momčadi 1983. postao je prvak Regionalne lige Slavonije i Baranje, u konkurenciji vinkovačkoga Dinama, BSK-a iz Slavonskoga Broda, požeške Slavonije, Olimpije i Osijeka. Te godine pionirska momčad proglašena je najboljim sportskim kolektivom grada. Iz te momčadi kasnije su se pojavili profesionalni nogometaši Miroslav Žitnjak i Miroslav Bičanić, a generacija (Jurjević, Šetka, Veselinović, Lelas, Gadžić, Mihaljević, Matković, Mašić, Balog, Mesić, Zorić, Zebec, Bugarin, Baćani, Ljubičić, Raguž, Ivica Šola, Furjan, Kladarić, Petric…) na nogometnoj sceni ostat će sve do devedesetih godina 20. stoljeća.

Pioniri NK Jedinstvo bili su najbolji sportski kolektiv Grada

Nakon tog uspjeha, trener Pavo Mandarić mjesto je prepustio mlađim trenerima, ali se do posljednjih dana zanimao za stanje đakovačkoga nogometa. I nakon nogometne karijere uvijek je znao stati u gradu i zanimati se za stanje u klubu. Jednostavno, otišao je nogometaš i nogometni trener koji je cijeli svoj život posvetio najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Pavo Mandarić preminuo je u 83. godini života, a sahranjen je na đakovačkom Gradskom groblju.”

Mogao bih još puno toga reći, prisjetiti se. Ipak, za kraj, samo jedan mali apel. Ako do nekoga iz Odbora ili nadležnih dođu ove moje riječi, nadam se da će ih prepoznati. Dragi treneru. Znam da si to zaslužio.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.