Kada je Ivanda imao svoj dan

Piše: Mario Kladarić

 

 

Odrasti pored igrališta, značilo je imati izbor. Mogao si danima gledati buduće rukometaše, nogometaše, atletičare, košarkaše… Značilo je to da ćeš se i sam, prije ili poslije, okušati u jednom ili više sportova. Bilo je to samo pitanje vremena. Osobnog afiniteta. Poticaj igra važnu ulogu, a snažnog utjecaja i najvažnije od svega one potrebne ljubavi, koja je na taj način prenošena, nije nedostajalo. Nakon toliko godina, jasno mi je koliko je važno takvo okruženje.

 

                     Profesor Buruš – pionir rekreativnoga trčanja 

 

Pozitivni primjeri, nude ti brojne mogućnosti. Stvaraju prilike. Primjerice, zahvaljujući “Kesi”, i danas ” na žmirečki” znam isplesti košarkašku mrežicu. Neki će reći kako to nije bitno. Tko ih uopće više plete i što će ti takvo znanje. Košarkašku mrežicu možeš kupiti u svakoj boljoj specijaliziranoj sportskoj trgovini. Nešto takvo banalno, nekada je bilo i dio opće sportske kulture. Želja za dokazivanjem. Improvizacijom. Nešto što je čini mi se, odavno nestalo. U tom i takvom okruženju, ne znam nikoga od moje generacije, a da se nije divio profesoru Burušu. Očima djeteta, znali smo gledati, one posebne i samo njemu svojstvene treninge s teškom loptom “medicinkom”. Koja upornost. I po tridesetak puta bacao bi je o zid! Profesor Buruš, bio je, a to tek sada povezujem, i jedan od pionira današnjih rekreativnih trkača. Puno sam ga puta znao vidjeti kako uskom stazicom uz kanal, koji je, za one koji ne znaju, započinjao od stare pilane kod trgovine “Zvijezda”, uz dolu, preko današnje “Vile”, pa sve do šume “Gaj”. Gledao sam ga kako lagano joggira u svojoj prepoznatljivoj žutoj majici boje maslačka i s plavim Adidas univerzalkama na nogama. Čak i danas, dok vikendima nižem kilometre po nasipu i sličnim trail terenima, u satima kada ti sve i svašta prolazi glavom, rado ga se sjetim, dođe mi u misli. Vidim ga kako postaje sve manja točka u daljini. Osobno, nikada nisam previše volio zatvorene prostore. Dvoranski sportovi bili su mi manje privlačni. No, to ne znači, da katkada nisam znao zaviriti u srednjoškolsku dvoranu, odgledati večernji trening košarkaša, koji puta okušati sreću, u nekom slučajnom trenutku kada bi odbijena lopta došla do mene, odvažnim pokušajem ubacivanja lopte u koš, “bez od table” i “bez kostiju”, onako oniži i zbog manjka fizičke snage, ne baš atraktivnim stilom “krompiruša”. Iz tog vremena pamtim đakovačke košarkaške, neke davne prijepodnevne utakmice nedjeljom.

 

            Matineja – mjesto malo desno od peći na ugalj

Čak i kada nisam bio na utakmici, jer u to zimsko ili ranoproljetno prijepodne, umjesto košarke, odabrao bih matineju u “starom kinu”, mjesto, malo desno od peći na ugalj, zadnji red sredinu i društvo prve ljubavi, ne bi li joj ukrao poljubac ili barem nevino držanje za ruku. Uživao bih radije u projekciji kino-operatera, pokojnog Zdravka Majera, koji je, kada ga već spominjem, bio i veliki štovatelj đakovačkog sporta. No ipak, skrivečki u meni zanimao bih me rezultat. Pitao bih se, kao što se i danas pitam. Kako su prošli dečki? Za razliku od danas, ne bih klikao po pametnom telefonu i listao stranice Facebooka ili portala Đakovo sport u potrazi za rezultatom, nego bih žurio prečicom, utabanom stazom, preko rupa od “roka” za klikere, koja je kretala od Male crkve, pa onako žedan, usoljenih usta od vrećice “špica”, slanih sjemenki, kupljenih u slastičarni “Kino”, nakon odgledanog Supermena ili King Konga, po odgovor koji mi je bio već u zraku i prije nego što bi stigao do dvorane. Dolazio bi mi nošen vjetrom. Vizualizirao bih rezultat crno-bijelog ručnog semafora, po huku navijača. Znao bih što se događa na parketu, gubimo li neizvjesnu utakmicu ili imamo prednost. Po bučnim klepetaljkama i ritmu bubnjara sa ljestava i naslaganih strunjača, koje su imale ulogu tribina za najvatrenije navijače, sve mi je bilo jasno. Znao sam da je sve u redu. Tko je upisao bodove. I da je Ivanda imao svoj dan.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.