Ljubav koja može trajati gotovo cijeli život!

 

Piše: Mario Kladarić

 

Nikada nisam imao oštro oko i mirnu ruku, barem ne kao Goran Prebeg i kao što su to godinama kasnije imala Goranova djeca Ivor i Dora. Streljaštvo mi nije bilo “u krvi” kao primjerice profesoru Čaru, Anđelku Lončaru, Peri Plavšiću, Blažu Beljanu i ostalim brojnim đakovačkim strijelcima koje je uistinu nemoguće sve nabrojati.

Na žalost, nikada me nisu osvojile dijabole, niti oni zeleni kolutovi za privlačenje crno-bijelih meta u improviziranoj streljani naslonjenoj na sportsku dvoranu srednjoškolskog centra. Bio sam više nogometni tip ali ako već govorim o streljaštvu, pamtim jedno plavo oko kojim je nišanila metu, i onaj njen, poput tika primjetan pokret usana bez ruža nakon svakog trzaja puške o rame, koji se na žalost, nikad nije pretvorio osmijeh upućen meni.

Za tu nikad ostvarenu,  možbitnu sreću, kriv je bio dakako Amor, koji se baš poput mene nije iskazao strijelcem i to je vjerojatno glavni razlog zašto nam se nije dogodila ljubav, jer eto ni iz više pokušaja, nikada nam taj momak, kojega još zovu i Kupid,  a koji  predstavlja požudu i ljubav, nije uspješno naciljao u srca.

Sve to prolazi mi kroz misli dok ispijam prijepodnevnu kavu na đakovačkoj špici sa Goranom Prebegom. U okruženju lijepih sugrađanki presvučenih u proljetne obleke, ne pričamo o nedjeljnom derbiju Hajduka i Dinama, o važnim bodovima Croatije i rukometaša, pa ni o folkloru i nastupima Sklada, a valjda potaknuti time što smo zajedno mahnuli na pozdrav dragom nam sugrađaninu, Anđelku Lončaru, nekad istaknutom predsjedniku Streljačkog kluba ASP, krenula su i ova današnja sjećanja o streljaštvu.

 

Goran mi priča kako je u njegovom slučaju sve započelo sa profesorom Čarom. Tih godina u OŠ “Ivan Goran Kovačić”, postojala je streljačka sekcija. Gledam ga, dok  mi sa osmijehom  i ponosom predstavlja svoju ondašnju ekipu. Spominje mi Zlatka Brdarića, Andriju i Marijana Namjestnika, Željka Mikeša… Bila je to uspješna generacija. Kao nagradu za ostvarene rezultate, izborili su  nastup u Osijeku gdje su gađali postavljene mete na nekoj tarabi, a ni danas ne zna gdje je to točno bilo,  vjerojatno na Pampasu. Ne sjeća se lokacije ali pamti da je to bio važan streljački turnir na ondašnjem republičkom turniru povodom Goranovog proljeća. Bili su izvrsni, izborili su prolaz za neki viši rang, no ostao je žal  jer  škole ni tada nisu imale sredstava, pa korak dalje, nikada nisu otišli. Od tada datiraju moja prva sjećanja, priča mi Goran. Puno godina kasnije, kada su mu na streljaštvo krenula i djeca, preko prijatelja Pere Plavčića iz streljačkog kluba i sam je  bio godinama trener, voditelj pa i dopredsjednik kluba.

 

O puškama…

 

Ponesen pričom, zapitkujem ga, a Goran se prisjeća kako su škole imale svoje puške u sklopu predvojničke obuke. Bile su to one stare Slavije 620 i 624, nešto Crvenih zastava, koje su tada bile najkvalitetnije, a ujedno i ono što se moglo najjeftinije kupiti.

Sa nostalgijom mi priča o profesoru Simi Latinoviću i njegovoj kćerki Gordani. Generacijama učenika predavao je Obranu i zaštitu, a učenike je u sklopu obveza u okviru programa nastave svake godine vodio u Nabrđe na  gađanja sa puškom M48.

 

O streljačkim klubovima…

 

Nekada je u gradu djelovalo nekoliko streljačkih klubova, nastavlja Goran.  ASP, Mato Korodva, gotovo sve radne organizacije imale su svoj klub, a strijelci su djelovali i u okviru  “Partizana”, u to vrijeme popularnog društva  za rekreaciju. Priča mi i da su se nekoć na jezeru  Jošava održavali turniri u streljaštvu na kojima je sudjelovao veliki broj natjecatelja. Među njima i većina nabrojanih.

 

O đakovačkim strijelcima…

 

Polagano ispijamo kavu uz zaključak kako je u  Đakovu uvijek bilo dobrih strijelaca. Posebno hvali  Peru Plavšića koji je bio sudionik brojnih međunarodnim natjecanja u bivšoj državi, kako je i Perin otac Joso bio jedan od istaknutih strijelaca i da je već spomenuti Anđelko Lončar iz ASP-a velikom ljubavlju vodio svoj klub. Kroz razgovor, dotakli smo se i Blaža Beljana koji je ostvario zapažene  međunarodne rezultate a velika čast bio je nastup u Ateni gdje je bio natjecatelj na Paraolimpijskim igrama. Ivor i Dora, bili su prvaci Hrvatske u programu turnira olimpijskih nada a Gabrijel Schleis još uvijek drži državni rekord u disciplini zračna puška. Uistinu bogata  i plodna povijest a onda se nekako poslije Domovinskog rata se sve to naglo ugasilo. Streljaštvo se na žalost svelo tek na Streljački  klub “Đakovo” koji srećom još uvijek djeluje i želimo mu sve najbolje.

 

Streljaštvo danas…

 

Danas, kao i većina “malih sportova” streljaštvo preživljava. Sve više mladih odlazi, sve je manje novaca i ulaganja u taj sport. Prije dvadesetak godina i sam sam se susretao sa tim problemima preko rada u klubu, priča  Goran. Uvijek smo se nekako snalazili a uspjeli smo nabaviti i oružje za međunarodni program. U međuvremenu, otvorena je prekrasna streljana u Osijeku na “Pampasu”, što je vrlo blizu nama Đakovčanima, tako da što se tiče uvjeta, relativno ih ima ali novaca kako nekad, tako i danas, nikada dovoljno. S ponosom ističe kako su iz serijskog programa prešli na međunardoni sa standardnom puškom, tzv. olimpijski program, malokalibarskim puškama. Ističe, da su i tada ostvarili zapažene rezultate,  no kako to obično i biva i kao što to vrijeme donese, mladi ljudi krenu na fakultete, pa tu onda nekako i prestane karijera. Vrhunski sport i akademsko obrazovanje vrlo teško idu ruku pod ruku. Danas svaki vrhunski sport zahtjeva barem pet treninga tjedno po minimalno 2 do 2,5 sata. Oprema je jako skupa, turniri su međunarodni, održavaju se po čitavom svijetu, za njih treba jako puno novaca, a od toga se živjeti ne može. Ipak, to je ljubav koja može trajati gotovo cijeli život. Streljaštvo je sport u kojem se vrhunski rezultati mogu postizati i u pedesetim i šezdesetim godinama a i mi smo tu negdje, podsjetim ga… Zar ne, Gorane, prijatelju?

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.