Nigdje nikog osim mene, okašnjelog stoljetnog šetača

I MI SMO PROSLAVILI PRAZNIK RADA – PRVI MAJ

 

Piše: Mario Kladarić

Foto arhiva starih fotografija : Dubravko Ferger – Đakovo za nostalgične

 

Davno poslije nakon što su Rimljani napustili ove naše šorove i rimsko naselje Certissa, na tom lokalitetu na dar su nam ostali Štrbinci. To nekadašnje vlastelinstvo đakovačke biskupije početkom prošloga stoljeća, a i godinama kasnije, s vremenom je postalo poznato izletište starih Đakovčana. Vjerojatno zbog blizine grada i jezerca okruženog stablima koja su pružala dovoljno hlada, Štrbinci su imali sve što je potrebno izletniku da odmori dušu od teških dana.

Danas nisam zapeo u prometnim gužvama kod naplatnih kućica na putu za more, niti sam se odlučio okušati u kuhanju prvosvibanjskog graha, ali eto ipak sam zakasnio doći na Štrbince i to najmanje 88 godina. Na tom nekad omiljenom izletištu unatoč prvom svibnju, nije mi danas zamirišio roštilj, a s terase pored drvene birtije kraj stoljetnog hrasta nije se čulo muško nadvikivanje kartaša usred tko zna koje kartaške partije u nizu. Nigdje oko mene djevojačkog smijeha, ni zavodljivih pogleda mladih dama skrivenih iza reketa za badminton u ruci, a nigdje ni žamora plivača koji su potražili osvježenje u prvom ovogodišnjem kupanju u jezeru.

 

Dolje nešto niže, na igralištu za nogomet, već odavno je sve trebalo biti spremno za tradicionalni prvosvibanjski turnir jer i prasci na ražnju majstora Đuke iz obližnjih Budrovaca, već su poprimili onu finu boju pečenke, za koji sat buduće nagrade za momke u našpanovanim kopačkama, koji su poodavno osmislili taktiku kako osvojiti naslov prvosvibanjskog prvaka.

Na Štrbincima danas samo tišina. Tek poneki cvrkut ptica koje ne remeti pjesma gradskih svirača.

Nigdje nikog osim mene, okašnjelog, ovostoljetnog šetača.

Nema više ni Aurelija i njegove raskošne rimske vile okružene nastambama i vinogradima. Nigdje ni njegove ljubazne žene sa zlatnim naušnicama i haljinom stegnutom u struku, a ne vidim ni prekrasne im kćeri obojane u plavo i odjevene u lepršave tunike do gležnjeva. Aurelije nikada nije štedio, posebno ne na vinu, a kako bi tek onda štedio na tom piću bogova kada je prošla godina bila i više nego vinorodna u njegovoj Certissi. Da je danas tu, promatrali bi s brdašca zalazak sunca, ispijali vino boje krvi, a znam da bi po tko zna koji put ponovio onu svoju omiljenu rimsku poslovicu: „Da bi upoznao jedan narod sjedi za njegov stol, probaj njegovu hranu i pij njegovo vino, onda ćeš znati kakvi su to ljudi“. Dotakli bi se mi i sutrašnjeg uzvratnog susreta njegove Rome protiv Liverpoola, a pitao bih ga i kako će večeras Real protiv mrskih mu Germana.

 

 

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.