Amir – Leteći Mostarac

 

Piše: Mario Kladarić

 

Enver Marić rođen je 25. travnja 1948. u Mostaru. S 12 godina nogometom se počeo baviti u Veležu, u čijem je dresu napravio impresivnu karijeru, a za prvu ekipu debitirao je u sezoni 1967./68. Prvu utakmicu za reprezentaciju bivše Jugoslavije igrao je 1972. godine protiv SSSR-a u Beogradu. Za državni tim je odigrao 32 utakmice, a uknjižio je nastup i na jubilarnom desetom Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Njemačkoj. Te je godine SR Njemačka bila jedan od favorita za osvajanje trofeja namijenjenog svjetskom prvaku, zlatne statue koja se dodjeljuje i danas. Uz SR Njemačku po prvi puta na Svjetskom prvenstvu nastupila je i Istočna Njemačka, a debitirale su reprezentacije Zaira, Haitia i Australije. Svijet se divio Poljaku Grzegorzu Latu koji je svoje zvjezdane trenutke doživio baš na SP-u u Njemačkoj gdje je bio prvi strijelac sa sedam pogodaka, a mi klinci iz Novog centra tog ljeta pokušavali smo kopirati njegove poteze igrajući satima nogomet.

 

Nakon prvenstva Enver Marić u dresu Veleža odigrao je više od 600 utakmica, a za Schalke 04 u Bundesligi preko 150. “Leteći Mostarac” bio je i član poznatog Veležovog trija “BMW” – Bajević, Marić, Vladić, koji je igrao u jednoj od najuspješnijih generacija kluba s Neretve. Ostat će upamćen po tome da je tri puta branio za reprezentaciju svijeta i Europe. Upravo uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, proglašen je 1973. godine za najboljeg nogometaša tadašnje Jugoslavije.

 

Ponosan na to je bio Amir, dječak poput nas, ni po čemu različit osim što mu je rođak bio Enver Marić. Baš poput Envera, kada bi dolazio na ljetovanje u svoje voljeno Đakovo, ponosno bi Amir stao između vratnica kao prvi vratar koji je, između ostaloga, imao i prave golmanske rukavice, dobivene ni manje ni više nego na dar od svoga poznatoga rođaka. Amirove golmanske intervencije bile su u maniri Envera, strašno je podsjećao na Veležovog vratara, a ne moram ni spominjati kakvo je Amir bilo pojačanje za našu ekipu Centraša.

Za Amira je vrijedila ona uzrečica “kako jabuka ne pada daleko od stabla”. Već tada je pokazivao veliki talent i tko zna što bi bilo, da nije bilo kako je bilo, možda bi i Amir imao jednako uspješnu i bogatu sportsku karijeru kao njegov stariji rođak Enver. Tog davnog, vrelog lipnja, beskrajno se Amir radovao konačnom kraju školske godine, novom toplom đakovačkom ljetu i feriju u Đakovu.

 

Veselio se dolasku u svoj drugi najdraži grad, u koji na žalost više nikada nije došao. Nismo stigli “pogrebati i pomirišiti” tada popularne majice koje smo svi nosili. Nikada više zajedno sjediti u hladu ispod prozora gospođe Lauber, smijati se i jesti Carnexovu paštetu, “đorati” se za samoljepljive sličice Mundijala i prepričati nove epizode Sandokana. Puno godina kasnije nisam dobio priliku pohvaliti se Amiru da sam baš kao i Sandokan, osvojio svoju Marianne za čitav život. Amir je poginuo nesretnim slučajem dan prije puta za Đakovo. Tog davnoga lipnja izgubili smo dragog prijatelja, a svijet je u što vjerujem i danas, izgubio vrhunskog vratara kojeg na žalost nikada nije stigao upoznati.

Bookmark the permalink.

One Comment

  1. Da, dječak kao i mi. Lijepo djetinjsvo. Nažalost prekinuto nesrećom.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.