Skupljač lopti!

Piše: Mario Kladarić

 

Biti skupljač lopti, reći će mnogi, i nije nešto. O čemu ovaj priča. Ništa hvale vrijedno. No pitajte dječake iz nižih kategorija bilo kojeg nogometnog kluba o tome i dobit će te potpuno suprotan odgovor. Imati priliku vidjeti svoje idole sa zelenih travnjaka iz blizine, dobaciti im loptu iz kornera i tako sudjelovati u naizgled nevažnoj ulozi u nogometnom susretu, nešto je nezaboravno za svakog dječaka. Onaj sok u poluvremenu i sendvič na kraju utakmice, kao nagradu za dobro odrađen posao, brzo se zaboravi, a sve ostalo se pamti čitav život. Jednog davnog, sunčanog srpnja u Đakovu zbio se pravi nogometni praznik. Preko 5000 simpatizera zagrebačkih “plavih” došlo je na stadion “Jedinstva” pozdraviti nogometaše Dinama , višestruke prvake bivše države. Već u prvih 45 minuta “modri” su stekli prednost od 3:0. U drugom poluvremenu zagrebački momci su istrčali u rezervnom sastavu pa su domaćini igrali ravnopravnije, postigli tri pogotka, no očekivano, ta revijalna utakmica je završila pobjedom gostiju iz Zagreba 6:3.

Zašto to spominjem? Možda jer je danas teško to objasniti. Morao si biti tamo da bi znao. Primjerice, nikako nije moguća usporedba sa vikendom iza nas. Tužno je kada ti titula prvaka ovisi o rezultatu sa NK Rudešom i kada je u konačnici i osvojiš, a sve zahvaljujući kiksevima Rijeke i Hajduka. Zar je to onaj moj Dinamo? Klub bez igre i navijača. Usudim se reći i bez pravih igrača. Surova je to nogometna stvarnost unazad dvadesetak godina. Nisam optimist i nisam siguran u vedriju budućnost. Bez obzira na boju kluba koju volite. Nekoć, vidjeti uživo ekipu za koju su igrali, Želimir Stinčić, Snješko Cerin, Rajko Janjanin, Petar Bručić, Vilson Džoni, Zlatko Kranjčar, Džemal Mustedanagić, Dragutin Vabec, Ivica Senzen i ostala velika nogometna imena i to u vrijeme ogromne popularnosti zagrebačkog Dinama, bilo je poput ispunjenja dječačkog sna. Poput ostvarenoga sna u kojem na domjenku poslije utakmice, ti, sakupljač lopti, upoznaš Velimira Zajeca i Srećka Bogdana, a u prašnjavim albumu ostane ti fotografija i jedno drago sjećanje na ljubazni upit Velimira Zajeca : Jesi li za kavu, Mario ? I onaj trenutak, kada se Srećko Bogdan na to iskreno nasmije.

 

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.