Sto godina “Vuk-asa”, a tko zna, možda i puno više

Piše: Mario Kladarić

 

Postoji pitomo mjesto, smješteno gotovo u sjeni katedrale, okruženo vrbama i trskom, odakle možeš promatrati najljepše zalaske sunca i vidjeti Bajerancu. Oaza je to mira do koje dođeš za desetak minuta iz kojeg god dijela grada krenuo. Mjesto, gdje rode dolaze na doručak, a jata lastavica, čvoraka i ostalih ptica uživaju u svojim gnijezdima, cvrktajući vesele melodije koje sve od reda kazuju kako je to i njihov dom. Baš kao i riječni galebovi sa Save i Drave, koji im često dolete u posjet, slade se brojnim bobicama i kukcima, uživaju hedonistički u obilju hrane sa obližnjih polja, a svojim kljunovima ispijaju poput kišnice meku vodu i ondje prožive mirno svoj ptičji život.

Sva moja proljeća počinju, a duga topla ljeta završavaju na tom mjestu. Bajeru.

I tako gotovo već trideset sezona. Više ih i ne brojim jer možda me već i pomalo strah prohujalog.

Od onih “sedam bajera” kako smo ih nekad zvali, zaostalih još iz najboljih vremena bivše ciglane “Cetere”, ostao je samo jedan koji je pogodan za kupanje i plivanje. “Crne bare” više nema, no sada na nju nalikuju još tri preostala bajera, nekad prilično popularna među kupačima sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nekadašnji bajeri, prvi, drugi i treći pored bunkera, odavno su obrasli u trsku i šipražje i danas služe jedino za ribolovne izazove lokalnih sportskih ribiča. Netko je rekao, kako je kupačima i “Bajerskim migovima” koji su prije petnaestak godina na  “Bajerskoj rivijeri” izgradili kolibu gdje se druže čak i zimi, srećom ostao na dar, jedan ali vrijedan – onaj najveći. Bajer veličine od gotovo pet hektara i dubine od oko šest metara.

Na prvom od sedam učio sam plivati. Zbog bentova na koje si mogao stati svakih nekoliko metara, taj prvi bajer bio je savršen izbor za nas još uvijek nevješte plivače. U to vrijeme nije bilo ultra kričavih, kineskih luft-madraca na napuhavanje, niti drugih vodenih pomagala koja se danas mogu jeftino kupiti u obližnjem trgovačkom centru. Ipak, kao žapci na lopoču, plutali smo satima na automobilskim i onim velikim kamionskim ili traktorskim zračnicama. Tadašnji nešto stariji momci, dovozili su te gume, dobivene na rashodu u ASP-u, preko prašnjavih lenija, na krovu “stojadina”, “spačeka”, “fiće” ili nekog sličnog, popularnog automobila iz tog vremena. Nije bila rijetkost   vidjeti ponekad i bosonogu veselu četvorku, kako tu napumpanu i glomaznu gumu, uzdignutih ruku, nose iznad glava, izgledajući poput ogromnih mrava sa ulovljenim plijenom.

 

Tih vrelih ljeta, satima smo znali skakati sa velikog benta, uglavnom na noge, oni odvažni i na glavu, a mi malo manje spretni i hrabri, sa nešto manjih visina vježbali smo “sklopke”, “laste” i ostale skokove u zelenu bajersku vodu.

Nekoliko sezona kasnije, u tinejđerskim godinama, dane smo provodili na trećem od sedam bajera , u društvu prvih ljubavi, skriveni od sunca u sjeni vrba, krali smo im poljupce na odbačenoj banderi, koja je tom stajačicom plovila usporenom brzinom djetinjstva, brzinom nepovratnih mladalačkih dana, za koje se tada činilo da nikada neće proći.

More nam je bilo daleko, a nije nam ni nešto posebno falilo. Dalmatinci često znaju zakantati “kako svako misto svoju feštu ima”, umjesto babuška i šarana love srdele i brancine, a ljeta provode na sasvim drugačiji način nego mi kontinentalci, gledajući preplanule turistkinje i vrijeme krateći igrajući picigin u plićaku neke pješčane plaže.

Lijepo je to, sunce, more, brodovi, turistkinje, no i mi bajeraši iz Đakova imamo se čime podičiti. Mnogi od nas ne bi se mijenjali igru mutnih voda Vuk-as ni za stotinu picigina. Igra je to za koju baš i nisam siguran da itko zna, izvan ovih naših, lokalnih, bajerskih okvira.

Ni sam ne znam otkad znam za tu igru, a kamoli tko joj je tvorac. Potpuna mi je to nepoznanica, baš kao i većini mojih poznanika. Otkud je stigla, da li je nastala ovdje i igra li je uopće još netko negdje. Ono što znam je da se nepisana pravila Vuk-asa, prenose sa koljeno na koljeno, iz generacije u generaciju. Potvrđuju mi to i današnji klinci, novi bajeraši. Pričaju mi kako su naučili pravila igre Vuk-asa  i prije nego su proplivali, gledajući sa obale bajera one starije kako se satima love i naganjaju u vodi.

Uz pomoć modernih tehnologija pokušao sam se informirati o Vuk-asu na internetu, no ni uz najbolju volju nisam uspio pronaći baš ništa. Čak ni sveznajući Google, na svojim linkovima ne izbacuje niti slova.

Vuk-as zasigurno pripada kategoriji najjeftinijih sportskih  igra na svijetu. Potpuno je besplatna. Za igrati Vuk-asa nije potrebno imati  nikakvu opremu. Poželjna je tek kondicija, plivačka vještina i što bolje ronjenje, a ni oko samih pravila igre nema puno filozofije, igra je jednostavna i brzo se nauči.

 

A kako se igra Vuk-as?

 

Na početku igre “beza”, koji je prvi “vuk”, poreda liniju “asova” nekoliko metara ispred sebe. Znak za početak igre je trenutak kada “vuk” glasno povikne “vuk”, a na što ostali igrači “asovi” odgovore glasnim izvikivanjem riječi “as”. Time jurnjava i lovica iznad i ispod površine započinje.

Prema pravilu “vuk” se mora kretati prema naprijed a “asovi” pokušavaju prijeći liniju iza “vuka”. U igri je dozvoljeno i plivanje i ronjenje. Uhvaćeni postaju “vukovi” a oni koji su uspješno prešli liniju ostaju “asovi”. U drugom, trećem ili četvrtom krugu igra postaje sve teža za “asove” jer naravno, tada je više “vukova” i nije im lako pobjeći.

Jedno od važnijih  pravila je da kada su “vuk” i “as” na površini, vrijede dodiri samo iznad pasa prema gore, a kada su “vuk” i “as”  u zaronu, onda vrijede svi dodiri.

Igra se sve dok posljednji “as” ne bude uhvaćen. Kada igra završi prvi ulovljeni “as” je “beza” što znači da taj “as” postaje “vuk” i igra može krenuti ispočetka.

Dugo je ljeto pred nama. Ako niste zaigrali  sa ekipom “Vuk-asa” dugo vremena, eto nove prilike ove sezone.  Dovoljna su dva igrača, ali što ih je više, Vuk-as je puno zanimljiviji. Vidimo se na Bajeru, gdje ni vitamina nikada ne fali! Višnje su gotovo zrele, uskoro će zerdelije a kako primjećujem, rodne će biti i one divlje jabuke najfinije sorte.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.