Žar koja tinja

 

Piše: Mario Kladarić

Foto: rtl.hr

 

Možda se ona slavna nogometna ’98-a nikada neće ponoviti. Bilo je to neko drugo vrijeme. Vrijeme nade, nacionalnog naboja i sve to uz igračka imena s pokrićem za velika očekivanja. Posebno je to bilo doba, jedne posebne generacije. Domovina i reprezentacija se voljela na drugačiji način. Optimizmom i nadom. Vjerovali smo da naši momci mogu do samoga vrha. I stvarno su mogli. Tako je malo nedostajalo. Da smo prošli Francuze, uvjeren sam da bi bili svjetski prvaci. Nikad više “Mare i Kate”, Ćirine francuske kape policajca i sretnih suza u očima nakon svake dobivene utakmice. No, ostavimo to sa strane, dičimo se zauvijek brončanoj generaciji, ali pokušajmo ponoviti taj uspjeh. Ovih dana pred vratima smo novog Svjetskog prvenstva u Rusiji, a u zraku još uvijek ne osjetim “ono nešto”. Ne osjetim čak ni požudu za pivom koje bi trebalo teći u potocima, ne razmišljam ni o novom dresu jer onaj stari mi je još od prošloga prvenstva pohaban i potrošen. Čak su i naši ugostitelji suočeni s problemima kojih ne bi trebalo biti zbog organiziranog gledanja utakmica na ljetnim terasama. Na igralištu kroz prozor ne vidim da klinci nabijaju loptu izvikujući imena igrača, a u džepu nemaju samoljepljive sličice “Rusija 2018”, niti pod rukom nose te albume, i sve je nekako uoči prvenstva, i suviše tiho i mirno. A bez te pozitivne vibracije, koja u konačnici pronađe svoj put i do igrača, teško je napraviti iskorak. Imamo vrhunske nogometaše iz ponajboljih svjetskih klubova, a najviše je izgledno da će biti uspjeh ako uopće prođemo grupu. Nije dovoljno biti Luka Modrić, Perišić, Mandžo, Rakitić, igrati u Realu, Interu, Juventusu ili Barceloni, ništa to ne vrijedi bez pozitivnog naboja dvanaestog igrača. Ako te ne nosi snažna energija podrške vlastitog naroda, put do uspjeha u startu ti je otežan.

U Rusiju po velike stvari

Teško je davati sebe i izgarati na terenu, ma koliki profesionalac bio, dok TV, radio, portali i novine svakodnevno nameću i stavljaju u fokus skandale, lopovluk, ovrhe, suđenja, jad, tugu. Teško je biti motiviran, mada znam da to uopće nije upitno u srcima igrača, i biti na 100% kada znaš da toliko toga nije normalno. Politiku i političare koji su nas svojim vodstvom doveli do ruba jer smo im mi to dopustili, neću ni spominjati. No, ne bojim se za njih, preživjet će oni i ovo Svjetsko prvenstvo, a onda im slijedi dugi ljetni odmor. Pametnije bi im bilo da ga iskoriste za popravni ispit. Brzo će opet neki izbori. Ako uopće razmišljaju o tome, u nekom debelom hladu, punih džepova. Došlo je i vrijeme da nismo svi izbornici, stručnjaci koji najbolje znaju tko od igrača zaslužuje nastup, koga nije trebalo povesti, a tko je neopravdano nepozvan. Primjećujem da čak i umirovljenici, koji su osim godinama, pritisnuti raznim problemima, sve manje krate vrijeme nogometnim temama. A kada je i to tako, onda znaš da i nogomet i sve oko njega, polako ali sigurno odlazi k vragu. Ipak, bio sam ponosan prošloga petka, dok sam gledao zadnju pripremnu utakmicu protiv Senegala u Osijeku. Prekrasno je bilo vidjeti ispunjen Gradski vrt i način na koji smo mi Slavonci ispratili reprezentaciju.

Spominje to i izbornik Dalić. Spominju to i igrači koji su danas otputovali u svoju bazu u Iličevo. To je ona mala žar koja tinja. Nadam se da će se razbuktati i da ćemo biti ponosni. Mi Hrvati. Vatreni. Jer bez obzira na sve, nije to samo nogomet. Sport i velika natjecanja puno su više od toga. Zato mrzitelje zelenih travnjaka i najsporednije stvari na svijetu, zamolio bih neka utihnu narednih mjesec dana.. Znamo mi dobro što nam treba i kako bi trebalo biti. No, svijet je

šaren, nije crno-bijel, a život prebrzo leti. Narodu treba i kruha i igara. Ma što mislili o tome, tako je oduvijek bilo. I tako će biti.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.