O konjima u kleti Otrovanskog brega

 

Piše: Mario Kladarić

 

Moj djed pričao mi je često priče iz mladosti, o tome kako su njegovi prijatelji imali konje koje bi od rana proljeća,  pa do jeseni, jahali po okolnim šumama i livadama, a kasnije bi se to jahačko društvo krijepilo mirisnim vinom u hladu brojnih kleti Aršanja i Otrovanskog brega.

Pričao mi je sa tugom u očima, kako njegova obitelj, zbog i tada teških vremena, unatoč velikoj ljubavi, nikada si nije mogla priuštiti konja. Jedino blago koje su imali, bila je kravica koju je trebalo voditi na ispašu. Krava je krava, a konj je konj. Ljubav i želja su jedno, a ondašnje mogućnosti nešto sasvim drugo. Vjerujem kako se iz tih djedovih priča, rodila i moja ljubav prema plemenitim životinjama, mada se moj prvi susret s konjem, dogodio puno ljeta kasnije. Sve to, kao da se znamo sto godina, priča mi Petra, dok ispijamo domaće “Pitomo” craft pivo i slušamo Janis Joplin jer kako kaže, obožava je, kao i svu ostalu glazbu iz vremena Woodstocka.

Kao uplakanu djevojčicu, djed me je odveo u Konjički klub “Zlatni Kas”, nastavlja Petra,  a tamo je bila jedna stara kobila, koju sam prvi puta zajahala i odmah sam prestala plakati. Nakon toga, negdje oko moje petnaeste godine, krenula sam u školu jahanja i od tada sam ostala u klubu. Danas vodim školu jahanja, bavim se daljinskim jahanjem, uskoro ću dobiti trenersku licencu, licencirani sam voditelj turističkog jahanja.

Dok iščekujemo prvu utakmicu Hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, nadajući se prvim bodovima protiv Nigerije, pojašnjava mi Petra da u Hrvatskoj konjički sport nije popularan poput nogometa, rukometa,  možda zbog toga jer tu nema neke velike zarade, barem ne u svim konjičkim disciplinama.  Natjecatelji u galopu i preponaši tek donekle zarađuju, a možda se nekoj zaradi mogu nadati i dreseri konja.

Slušam Petru, a usput se kladim sa “mužikašima” iz Podravine na čistu pobjedu Hrvatske.  Pertrina disciplina je Endurance, koji je popularniji nešto više u svijetu nego kod nas, a posebno u Arapskim Emiratima, gdje su šeici napravili pravi biznis oko toga, usput nadodajući mi, da i ona vjeruje u u pobjedu protiv Nigerije, bez obzira što baš i ne voli nogomet. Na moje pitanje da mi pojasni što je Endurance, objašnjava mi kako je to maraton za konje i jahače. Cilj je proći dugačku stazu u prirodi u što kraćem vremenu a da se pri tome ne iscrpljuje konj. Začeci Enduranca su u vojnoj obuci,  a isto tako to je  priča o oživljavanju načina života naših predaka, koji su jahali na duge staze, a na kraju dana noćili bi u kampovima,  a onda drugi dan nastavljali bi svoja putovanja. Ako si pomislio na  kauboje, to je u redu, smije mi se Petra, jer primijetila je kako zamišljam John Waynea i Wyatt Erpa, dok je ona je mislila na nomadska slavenska plemena koja su davno prije došla na ova područja. I dok nazdravljamo, sada sa već trećim  “craftom” u nizu, kaže mi kako obožava jahanje u  prirodi i  da joj se jako sviđa to što krv divljih jahača i ratnika ni nakon tisuću godina nije prestala teći našim žilama. Na to, pomišljam si što sada teče u mojim žilama, sjećajući se prošle burne after-festivalske noći u društvu tamburaša.

Nekako se snalazim, polako hvatam priču, pa da ne bi ispao totalna neznalica i ispao tek “kauboj”, listamo zajedno po Facebook profilu moje drage prijateljice Snježane Beljan, hvalim se njenim uspjesima kao da su moji, pričam joj o njenoj velikoj ljubavi prema konjima, te prvim jahačkim koracima u konjičkom klubu u Đakovu. Dok se Petra divi Snježinom konju frizajcu, brojnim nastupima, a posebno Božićnom balu lipicanaca,  nastavljam se hvalisati, ali s pokrićem, našom Ergelom koja je osnovana još davne 1506. godine, što je svrstava među najstarije ergele u Europi, te govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na našem području. Sa zanimanjem sluša o lipicanskoj pasmini koja se u Đakovu počela uzgajati početkom 19. stoljeća.

Spominjem joj dvije lokacije – Pastuharnu, smještenu u srcu Đakova, na kojoj je kaže bila jednom prilikom, doduše kratko, a ja joj usput obećavam posjet  Ivandvoru, u neposrednoj blizini grada, koji ću joj sigurno pokazati ako je put nanese na “Đakovačke vezove” u sklopu kojih se tradicionalno održavaju i  konjička natjecanja.

U njenom  klubu “Zlatni Kas”, priča mi Petra, dijelom se financiraju sredstvima dobivenim od polaznika škole jahanja. U 45 minuta koliko traje jahački sat, polaznike se uči kako se čisti i sedla konj, a zatim sve o uzdanju i jahanju, a potrebno je naučiti i sve o rasedlavanju i očetkavanju. Tek tada kreće se na jahanje.

Konji koje imamo žive u krdu, pojašnjava mi Petra, svakodnevno uživaju rastrčavanju i ne jašimo ih svakodnevno, mada je to rastrčavanje jako važno kako bi bili mirni za polaznike škole jahanja. Kada je veliko blato konje, naravno, ne vodimo na istrčavanje zbog sigurnosti, kako ne bi proklizali i ozlijedili se.

U posebnom sjećanju,  Petri je ostao sedmodnevni maraton do Vukovara u čast poginulim policajcima u Borovom naselju. Taj maraton, uz Petru, uspješno je završilo još troje konjanika.

Baš kao i ljudi, svaki konj ima svoju osobnost. I oni se raduju svakom novom susretu. Obožavaju kada ih se počasti mrkvama i jabukama, vole i šećer koji baš i nije dobar za zube a neće odbiti ni himalajsku sol, koja im dobro dođe i iz zdravstvenih razloga.

I pastusi i kobile jednako su privrženi ljudima. Najprivrženiji su kastrati. Oni su najmirniji. Kobile se tjeraju u proljeće i ljeto,  a u jesen i zimi je stanka. Tada i s njima nema nikakvih problema. To traje otprilike dvadesetak dana. Treba reći da su pastusi puno nemirniji od kobila.

U zadnje vrijeme prilično je popularno i terapijsko jahanje. To je jahanje prilagođeno osobama s posebnim potrebama. Kretnje konja pospješuje ravnotežu, probavu, mišićni tonus, umanjuje spazme, opušta, te pruža neopisiv osjećaj. Za takvo jahanje potrebno je imati specijalizirane konje koji moraju biti mirni. Teško je raditi sa još uvijek mladim i nemirnim konjima.

Na konju jahaču rade svi mišići pa mogu reći da je to u pravom smislu riječi sport. Potreban je i fizička spremnost jahača,  Na žalost,  Kineziološki fakultet to ne prihvaća kao sport, zato jer ne trčiš na svojim nogama. A što je sa rukama, pitam Petru? Ruke služe poput kormila za koje se ne smiješ držati poput vožnje bicikla a ujedno služe i kao kočnica.

Konjički sport, nadodaje,  jedan je od najstarijih sportova. Prva jahačka natjecanja održana su na 33. Olimpijadi. Sportsko jahanje razvilo se u Engleskoj u 18. stoljeću. Od 1912. konjička natjecanja uvrštena su u program Olimpijskih igara.

Dokle god bude moguće ostat ću konjičkom sportu, kaže mi Petra. Zaljubila sam se od malena i tako će ostati dok god budem mogla jahati. Želja mi je imati svog vlastitog konja, time bi ispunila i djedovu i svoju želju. Utakmica samo što nije započela. Modrić i ekipa izlaze na teren a Petra, valjda shvaćajući da sam zagriženi navijač, upita me za kraj;  “Znaš li koja je razlika između konja i konjine? – Konj ima četiri noge, a konjina dvije. Ovaj drugi nisi ti”. Nasmijemo se, otvorimo još jedan “craft” i utakmica krene.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.