Vatreni plamen s velikim izgledima

 

Piše: Mario Kladarić

 

Na današnji dan Goran Ivanišević  osvojio je Wimbledon pobijedivši Patricka Raftera u finalu. 2001. godine, a sinoć su programom pod nazivom “Slavonijo, zemljo plemenita” u sklopu kojega je održan izbor za najbolje nošeno narodno ruho završeni 52. Đakovački vezovi.  Tisuće sudionika u narodnim nošnjama svoga kraja prodefiliralo je ulicama grada i pokazalo nam dio svoje tradicijske kulture. Trebala je dobra kondicija da se sve to poprati. Noći neću spominjati. Barem dva-tri kruga dnevno Strossmayerovim parkom do ljetne pozornice, dvjestotinjak metara korzom kroz prepreke brojnih gostiju i prepunih terasa kafića, a sve na putu do mirisnog kulina na “Gastrofestu”,  koji ti dođe umjesto medalje kao nagrada i okrijepa za šetnju do hipodroma Državne ergele lipicanaca gdje se i ove godine uživalo u konjičkim natjecanjima.

Zanimljivo je bilo i na obližnjem jezeru Borovik na subotnjem triatlonu “Borovik 2018” . I ovim putem, od srca treba čestitati pobjedniku Tomislavu Tessariju iz Pakraca, a u ženskoj konkurenciji našoj sugrađanki “kraljici Borovika” Sonji Sabo, koja je po treći put postala prvakinja, kao i svim ostalim brojnim sudionicima ovoga sve popularnijeg triatlona.

U ovom kratkom rezimeu vezovskih i lokalnih sportskih zbivanja, još nešto. Đakovačkim sportskim kuloarima, uz jutarnju kavu proširila se priča, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest iz Hrvatskog košarkaškog saveza da je stigao poziv Košarkaškom klubu Đakovo da se odluči želi li se natjecati u Prvoj ligi nakon što su od toga odustali Borovo i Podravac iz Virja iz financijskih razloga. Ova generacija košarkaša to je zaslužila, povijesna je prilika i bio bi to najveći uspjeh kluba, ali..

Ipak, ovogodišnje “Vezove” velika će nas većina pamtiti po dva nezaboravna trilera koja nam je priuštila naša nogometna reprezentacija u Rusiji. Još samo prije mjesec dana, tek stidljivo je mirisalo na ’98-u godinu, osjetilo se “ono nešto” u zraku, baš kao što davni lom zgloba ruke nagovješćuje promjenu vremena. Sva apatija, depresija, tuga i nemoć, koju nosimo u sebi jednostavno je morala negdje pronaći pukotinu i porušiti branu beznađa koje se godinama akumuliralo i opasno približavalo svome vrhuncu. To je snaga sporta. Neka oproste svi oni koji ne misle tako, ali nogomet nije tek bezvezno napucavanje lopte i ne treba ga promatrati iz tog kuta. Velika sportska priča iz Rusije koja nam se ovih dana odvija  pred očima, donijela je konačno to toliko potrebno zajedništvo, radost, pa i nadu. Da se ne zavaravamo,  “loptanje po zelenim travnjacima” neće nam poput čarobnog štapića otkloniti probleme, niti će nam netko drugi platiti vodu i struju i ostale režije umjesto nas samih, ali ono što zasigurno hoće, promijeniti će stanje duha. Barem na trenutak. Na bolje. Sav taj zanos, gotovo orgazmička euforija i pozitivne emocije to mogu. Zagrliti kćer ili sina u kockastom dresu. Pustiti suzu koja odagna sve one nakupljene  probleme i nevolje koje nosimo poput teškoga utega. Odahnuti na trenutak i ponovo prodisati punim plućima. Čarobni je to  trenutak koji nam u život donosi boje i svijet čini ljepšim mjestom. Ne treba podcjenjivati “žar koja tinja”. Ona početna, mala, tek tinjajuća, pretvorila se u vatreni plamen sa prilično velikim izgledima da postane buktinja koju nitko neće moći ugasiti. Ni u finalu!

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.