Horizont bacača koplja

IN MEMORIAM – MARKO BODULJAK (1944. – 2018.)

 

Đakovački sportaši i sportski radnici s tugom su primili vijest da je u Zagrebu u 74. godini života preminuo bivši đakovački rukometaš i atletičar  Marko Boduljak. Starijim Đakovčanima Marko Boduljak poznat je kao vrsni rukometaš koji se rukometom bavio do 1973. godine kada se zahvaljujući Miji Burušu počeo baviti atletikom, odnosno bacanjem koplja. Na tadašnjem srednjoškolskom igralištu Marko Boduljak pokazao je svu veličinu svoga talenta. Nakon đakovačkoga iskustva i treninga s Mijom Burušem, Boduljak odlazi u AK Slavonija Osijek, potom u AK Crvena Zvezda, a nakon toga, 1975. godine koplje ga odvodi u Atletski klub Split gdje će postići i najveće uspjehe. Na natjecanju 24. travnja 1976. godine ostvario je svoj najbolji rezultat – koplje je bacio 72 metra i 78 centimetara čime je postao i rekorder tadašnje Jugoslavije. Ovaj rezultat i danas je četvrti rezultat svih hrvatskih bacača, a ukupno sedmi uzimajući u obzir i aktualno koplje. Tijekom svoje karijere bio je višestruki prvak tadašnje države. Nakon toga, Marko Boduljak prelazi u Atletski klub Mladost gdje je i okončao svoju atletsku karijeru.

A ovoga vrhunskoga sportaša i atletičara sjetio se  i đakovački novinar Mario Kladarić čiji je tekst Horizont bacača koplja objavljen na stranici djakovo-sport.com 18. travnja 2018. godine. Prenosimo ga u cijelosti.

 

Mario Kladarić, Horizont bacača koplja (Maratonac, 18. travnja 2018.- djakovo-sport.com)

 

Bacanje koplja je sportska disciplina u kojoj atletičari zaletom i specifičnim kretanjima pri izbačaju nastoje baciti koplje što dalje. Sport datira još iz stare Grčke, a sastavni je dio od prvih olimpijskih igara pa sve do danas. Kako bi se razvio maksimalni potencijal bacač mora imati kombinaciju brzine, snage, koordinacije i fleksibilnosti. Sve to imao je u sebi reprezentativac bivše države, Marko Boduljak, susjed iz zgrade “Šumarije”, koji je te daleke 75-e godine prošlog stoljeća na tada neasfaltiranom srednjoškolskom igralištu svoje koplje znao hitnuti skoro pa isti broj metara. Sedamdeset i pet. Privilegija je bilo gledati treninge Marka Boduljaka, bacača koplja, vidjeti uživo silinu zaleta, izbačaj i trzaj, a onda promatrati daleki let, koji je trajao gotovo do one kajsije pored žičane ograde, let, koji je trajao  sve do onog mjesta gdje mi je ona nekoliko godina kasnije na neko vrijeme  ukrala srce.

Sjećam se kako nam je taj vrhunski bacač koplja sa zanosom i ogromnoj ljubavi prema svojoj voljenoj disciplini, objašnjavao tehniku, o potrebnom broju koraka pri zaletu, naglašavao važnost pravilnog kuta pri izbačaju i sve one druge osnove pravila bacanja za nas tada čarobnog sportskog rekvizita. U pauzi treninga saznali smo da je težina koplja za muškarce 800 grama, a da mu dužina varira od 260 do 270 cm. Tada sam prvi i jedini put držao “pravo” koplje u ruci. Pamtim i danas vrhunsku izradu i  lakoću materijala a kada slučajno na Olimpijskim igrama ili nekom atletskom mitingu vidim tu disciplinu, baš svaki put se sjetim tih davnih treninga nikad zaboravljenog bivšeg susjeda.

U sportskom smislu, bili su to trenutci u kojem nesvjesno širiš sportske horizonte. Odmak i pomak od viđenog i uobičajenog. Dar iz djetinjstva koji ti ostane za čitav život. Trenutak spoznaje da sportske priče kreću iz tvoje ili neke slične ulice. Trenutak kada shvatiš da polazišna stanica jedne lijepe priče ne mora biti na stadionu velikog grada, negdje u Zagrebu ili Splitu u koji je nedugo nakon tog čarobnog ljeta Marko otišao, što poslom, što vođen svojim neospornim talentom koji je nadogradio u AK Split. Neke sportske priče događaju se ispod naših prozora, zbiju se na zelenim ledinama prekrivenim maslačkom, poput  ledine  u našem malom Đakovu koja je i Marku Boduljaku ostala posebna u srcu.

 

Počivao u miru Božjem!

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.