Marija na vrhovima Elbrusa!

Piše: Mario Kladarić

 

Postoji staro vjerovanje da će vam se zamišljena želja ispuniti ako ugledate zvijezdu padalicu. Sinoć smo imali priliku vidjeti bezbroj “zvijezda padalica”, točnije meteorske rojeve koje astronomi zovu Perzeidi, jer dolaze iz zviježđa Perzeja, a oni koji baš i ne znaju puno o astronomiji, a u koje i sam spadam, onako narodski, zovu ih još i suze sv. Lovre. Ako ima istine u tom starom vjerovanju, pa ako su slučajno naši nogometaši, rukometaši, košarkaši i ostali sportaši ugledali svoju zvijezdu padalicu, možda se i njima ispuni poneka želja u skoro nadolazećoj sezoni. I ovom prigodom, iskreno i od srca to im svima želim. Zahvaljući sjajnoj organizaciji Astronomskog društva “Orion” iz Đakova, zatekao sam se na bajeru gdje sam organizirano u društvu brojnih znatiželjnika i sam promatrao nebeske visine, uživao u ljepoti prizora i naučio puno toga o zvjezdanom svodu. U jednom trenutku pomislio sam na Mariju, na večer prije, krenuo sam zamišljati kako su zvijezde na vrhovima planina strastvenim penjačima – planinarima gotovo na dohvat ruke, da je zasigurno pogled od tamo gore čaroban, kako je vjerojatno nestvarno lijep i da ako nisi pjesnik ili kakav sanjar, teško je opisiv nama koji hodamo ravnicom čitav život. Žao mi je što sam tu večer prije, zaboravio, između ostaloga, i to pitati našu sugrađanku Mariju Kelava, kojoj se nedavno, možda baš uz pomoć “zvijezda padalica” ispunila jedna od velikih želja pa je osvojila najviši europski vrh Elbrus. Kada malo bolje promislim, zaboravio sam je pitati puno toga, no sa druge strane, a što bih je ja pitao kada o planinama i planinarenju jako malo znam. Nije mi pomoglo ni što sam jednog davnog vrelog ljeta, na istom tom bajeru, u debelom hladu vrbe, pročitao knjigu “Annapurna”, klasik koji je napisao slavni Maurice Herzog. Istina je da sam uživao sam u svakom retku te priče o uzbudljivom i herojskom usponu na Annapurnu kada su se 1950. godine, članovi Francuskog alpinističkog kluba, popeli na vrh Annapurne i time postali prvi ljudi koji su dosegli vrh planine više od 8000 metara. To postignuće još uvijek se smatra jednim od najvećih u povijesti alpinizma a sama knjiga visoko je na top ljestvicama najboljih pustolovnih knjiga svih vremena. Uz poneki cjelovečerni film to je uglavnom sva moja veza sa planinarenjem.

Marija Kelava (u sredini)

 

Marija Kelava – prva Đakovčanka koja je osvojila najviši vrh Europe

 

“Samo sam tri puta zaplakala kada sam stigla gore na Elbrus” – tako je započela svoju priču Marija kada smo se slučajno sreli u toploj ljetnoj noći. Iz Đakova nas je bilo osmero iz PD Đakovo, od trideset i pet planinara u ekspediciji. Od toga deset djevojaka-žena a među njima – ja sam bila najmlađa.

Vremenski uvjeti su gore nevjerojatno nepredviljivi. Onakvi kakve ti planina da, a na Ebrusu naša ekspedicija je imala sreće. Od šest dana koliko smo bili gore, jedini dan kada je bilo savršeno vrijeme da se može penjati, bio je dan kada smo mi krenuli. Da nismo iskoristili tih desetak sati koje nam je poklonila planina, nema šanse da bismo osvojili vrh – pojašnjava mi gotovo u jednom dahu Marija. Uz hladno pivo, uvidjevši da sam se zaniteresirao za njene planine, Marija je nastavila sa pričom, pa sam tako saznao da je od značajnijih vrhova do sada osvojila Monte Rose, Triglav, desetak vrhova po Bosni. Na planine me ne vuče adrenalin, niti natjecateljski duh – napominje Marija, a onda nadodaje: “Da si mi upoznao prije 5-6 godina dok se nisam bavila planinarenjem, čuo bi me kako kažem “Što, planine? Ma, nema šanse!” No ekipa s kojom sam se tada družila uspjela me nagovoriti da idemo na Kamešnicu i to je bio moj prvi osvojeni vrh, moje prvo pravo planinarenje. Na tom prvom, pravom planinarenju slučajno sam upoznala legendarnog alipinista Stipu Božića. Pomislila sam kako to zasigurno mora biti neki znak. Od tog trenutka počela sam se zaljubljivati u planinarenje, mada to tada nisam znala. Kada vidiš jedan vrh, poželiš ići dalje, pomisliš si, kada sam osvojila Kamešnicu, možda ni mogla na neki drugi, a onda kada siđeš sa tog vrha, kažeš si, pa možda bi mogla pokušati osvojiti još toga. Nakon što sam “preživjela” uspon na zimski Triglav, gdje sam skoro odsklizala dolje i gdje mi se putem događalo puno toga lošega, prvi puta sam pomislila na Elbrus.”

Inače, za one koji ne znaju,. Elbrus je službeno najviši vrh Europe tj. starog kontinenta s visinom od 5642 metara. Elbrus je i najviši vrh Kavkaza planinskog masiva smješten na jugu europskog dijela Rusije u blizini granice sa Gruzijom. U stvari to je neaktivni vulkan koji ima dva vrha, onaj istočni s visinom od 5621 m i viši zapadni s visinom od 5642 m. Iako Elbrus nije tehnički zahtjevan za ispenjati jedna je od najsmrtonosnijih planina, jer vrlo često vladaju ekstremni uvjeti, čemu doprinosi i sama visina. Mnogi planinari, penjači, alpinisti žele se okititi ovim vrhom jer spada u 7 najviših vrhova kontinenata. Među planinarima danas postoji taj popularan izazov: „7 Summits Challenge”, ili „Izazov 7 vrhova”, čiji je cilj popeti se na najviše planine svih 7 kontinenata a to su: Aconcagua, Argentina – 6.962 m Kilimanjaro, Tanzania – 5.895 m Elbrus, Russia – 5.642 m Denali, USA – Alaska – 6.194 m Everest, Nepal – 8.850 m Carstensz Pyramid, Indonesia – 4.884 m Vinson, Antarctic – 4.897 m.

Sve je krenulo kada je Richard Bass, teksaški biznismen, postavio sebi 1980. godine impresivan cilj: da osovji najviše planine na svih sedam kontinenata. Za to mu je trebalo pet godina. Dana 30. travnja 1985. godine, nakon što je ostvario svoj cilj, obznanio ga je i nazvao Planinarskim izazovom Sedam vrhova – saznajem od Marije. U čitavoj toj priči osim ljubavi i naravno novca, vrlo važno je imati podršku roditelja a to je ono što imam. Mama kao mama uvijek se pita; “Sinko, pa da li ti je to baš potrebno a otac kud god da idem iako me podržava, uvijek je dodatno zabrinut”- nadodaje Marija, a onda nastavlja: ” Ne mogu točno reći zašto me baš Elbrus privukao sebi. Vjerojatno radi o pomicanju vlastitih granica. Za mene Elbrus, unatoč svemu tome nije bio moj najteži uspon. Za mene je to bio zimski Triglav. Ako bude zdravlja, novca i sreće, tko zna, možda baš ja osvojim i tih preostalih šest najviših vrhova”. A kako je to biti gore u visinama? “Ako je lijepo vrijeme, ako nije magla ili kakva duga nepogoda, gore je u pravom smislu riječi – zen. Sjedneš, staneš i kažeš ostavite me tu. Prvi puta kada sam se popela na planinu Čabulja u Bosni imala sam fantastičan pogled na okolne planine pod netaknutim snijegom. Petnaestak minuta ostala sam doslovno bez daha od ljepte koju sam promatrala. Osjećaj strahopštovanja prema planini i svim okolnim vrhovima bila je je na maksimumu. Upitaš se, zar sam ja stvarno ovdje?

Planinarenje je definitivno i sportski uspjeh – nadodaje Marija. Planinarske pripreme nisu ni malo lake. Uključuje hodanje, trčanje, biciklizam. Triatlon koji organiziramo na Boroviku u sklopu je priprema. Bez kvalitetnih priprema nemoguće je ostvariti ciljeve. Vrlo je bitna fizička sprema. Na planini ginu preiskusni i neiskusni. Preiskusni zato što previše vjeruju u svoje mogućnosti, a neiskusni osim svoga neznanja, počesto nisu fizički spremni. Bez psiho-fizičke spreme i dobre opreme, ludost je upuštati se u takvu avanturu” – posebno mi naglašava na kraju našeg razgovora Marija. Ponukan Marijinom pričom, tko zna, u ovim svojim godinama, koje često nazivaju i “krizom srednjih godina”, možda se i sam jednom odvažim njenim stopama, pa onda da na 3800 metara i ja kušam taj ruski čiburek, lepinju punjenju sirom, mesom ili voćem o kojem mi je pričala, ili je ipak puno realnije, da jednom kada budem trčao okolnim lenijama, stanem na kakvu bundevu, podignem ruke visoko u zrak, i da se onda onako sav zadovoljan zbog svojeg alpinističkog iskustva počastim masnim burekom iz prve obližnje pekare.

Bookmark the permalink.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.