O biciklima i biciklistima, o pedaliranju na putu do odrastanja

Piše: Mario Kladarić

 

Vjerujem da je još tamo davnih pedesetih godina prošloga stoljeća, Matija Bešlić, kino-operater u starom kinu, jako dobro znao kako je biciklizam na vrhu sportskih aktivnosti kojim se poželjno baviti. Cardio je to sport koji za razliku od trčanja, nema veliki pritisak na zglobove, a dobrobiti biciklizma u rekreaciji su osim zabavnog sportskog hobija, toniranje mišića, ubrzavanje metabolizma, pa i smanjenje tjelesne težine. Možda je baš između dvije role filma “Tarzan, kralj džungle” sa Johnny Weissmullerom u glavnoj ulozi, kojem je između ostaloga i nekoć pisao, a ovaj mu odgovorio razglednicom sa potpisom, Matija Bešlić, kino-operater, razmišljao o osnutku biciklističkog kluba u Đakovu.

Klub je prema pričama uistinu djelovao i zaživio, a tko su bili biciklisti tog vremena, koliko ih je bilo i za sve ostale zanimljivosti, morao bih se raspitati i to prvom zgodom, kod zaljubljenika u povijest našega grada. Generacijski sam bliže nekoj drugoj priči, na koju su me podsjetili biciklisti-rekreativci, koji su me u velikom broju obilazili dok sam prošloga vikenda trčao na svojoj omiljenoj “jesen-zima” ruti prema Dragotinu. Promatrao sam ih kako pedaliraju na svojim brendiranim “Colnago”,” Bianchi”, “Nakamurama” i ostalim cestovnjacima i kako vozeći se, vidno uživaju u ovim zadnjim sunčanim zrakama na početku već primjetno nadolazećeg “babljeg ljeta”. Moji biciklistički dani ostali su u ranom djetinjstvu, još u vremenu kada nisam mogao prekoračiti “štangu” na onim crnim muškim klasicima, pa bi improvizirao i trikom provlačenja noge do suprotne pedale, uspijevao napraviti koji krug po okolnim lenijama, a nikada na taj način sa ribičkim štapom od bambusa ili lijeske privezanog špagom i obješenom kanticom od krastavaca”Đakovčanke” na “korman”, unatoč brojnim pokušajima, uspješno se odvesti do nekoliko kilometara udaljenog jezera Jošava. Bili su to dani i moga prvog “Ponya”, na kojem sam tada poskidao sve suvišno, valjda kako bi bio više “frajerski” pa da mi “zavidni” na taj uradak postave ono neizbježno žicarsko pitanje – daš krug? Neispunjena želja bila mi je na njega staviti banana-sic i široki “korman” od trobrzinca, kojega nikad nisam imao, valjda kako bi što više taj moj bic sličio motoru “Chopper”.

A onda, baš nekako u to vrijeme, na ulicama sam počeo viđati trkačke-specijalke koje si je rijetko tko mogao priušititi a vozili su ih dečki iz susjedstva koji su se snalazili na sve moguće načine kako bi do njih došli. Biciklisti u tajicama, kričavim majicama, sa kacigom na glavi, u ono vrijeme bili su rijetkost i bilo ih je u najmanju ruku čudno vidjeti. Upravo takav “outfit” imali su ti momci u ljeto 79-e godine kada je osnovan BK “Certisa”. Iz tog vremena najbolje znam Žaru. Žarka Grubešu – Žaru i danas često viđam dok juri niz brijeg svojim klasičnim brzincem. Žara je “stara škola”. Ne privlače ga današnji biciklistički noviteti, mada voli tehniku i iskreno se divi izradi modernih jurilica. Neki dan, vračajući se kući, sreo sam ga dok još nije “zaskočio” svog vjernog dvokotačnog ljubimca. U jednom trenutku, planirao sam ga zamoliti da mi “skocka” bicikli, a onda sam se sjetio da su ga još prošle jeseni odvezli poduzetni skupljači starog željeza i to prilikom svoje redovne ulične ophodnje.

A sa Žarom se uvijek može o biciklima. I baš kao što to njegovo ime sugerira, u očima mu zablista posebna žar kada se povede priča o toj temi. Onako, kao slučajno, upitao sam ga za biciklistički klub, a on kao da je jučer bilo, priča mi o svemu, pokazuje fotografije snimljene mobitelom iz zaboravljenog biciklističkog albuma. Uvjeren je da postoje VHS snimke tih davnih utrka i da ih je netko od tadašnjih biciklista sačuvao u svojim privatnim arhivima. Listajući fotografije, a i svoja sjećanja, dok prelazi prstom po ekranu mobitela, pokazuje mi pa dodaje, ovo ti je Zlatko Bučević, a ovo ovdje je Damir Mihl, koji je na žalost prije nekoliko godina preminuo. Njega sigurno znaš, to je Siniša Lasić, on mi je prodao moj prvi bicikl sa kojim sam vozio u klubu. Ovo ovdje je Tihomir Bogdanović -Ćuf, Ivica Mijatović, Lazarov, Branko Bešlić, Franjo Kovačić, a tu je i Ves, Boško Klepić, koji je na žalost poginuo u ratu. Ovo ovdje ti je Ivica Beljan koji nam je jedno vrijeme bio tajnik kluba, a tu je i Andrić, sjećam se, za naš klub “Certisa” vozio je i Branko Papratović.

 

Kao klub nismo dugo djelovali, tek vrlo kratko – priča mi Žara. U to vrijeme vozili smo specijalke vrijednosti oko 300 DM. Na utrkama sam pobijedio nekih 5-6 puta, imam jednu zlatnu, srebrnu i brončanu medalju a čak i jedan pehar. Na žalost, nekoliko medalja nisam nikada dobio. Bili smo siromašan klub, pa nismo mogli ni kupiti medalje i pehare. Ono što smo imali, bile su to tek medalje za pokazati. Na kraju krajeva i sam biciklistički klub “Certisa” je ukinut zbog manjka sredstava. Nismo imali novca ni za ono osnovno. Postojali su neki konkretni pregovori oko pokroviteljstva sa ondašnjim PIK-om Đakovo i tadašnjim generalnim direktorom, gospodinom Zvonkom Bobetićem, no na žalost ta suradnja nije nikada realizirana. Nakon tih neuspješnih pregovora, nekoliko biciklista, na čelu sa Ćufom, izašlo je iz kluba, koji se raspao i tada odlaze u Osijek gdje je osnivaju novi klub BK “Osijek”. U ono vrijeme bilo je lakše profesionalno voziti, ali takva prilika, na žalost, nije svima dana. U BK “Osijek”, tri bivša člana našeg kluba dobro su se snašla. Došli su do novih bicikala, a išli su na pripreme i na more. Mada sam bio jedan od boljih vozača, nikada nisam vozio ni za taj, a niti za neki drugi biciklistički klub. Žao mi je što nemam više materijala, članka, fotografija iz tog vremena, a do ovih fotki koje ti pokazujem, došao sam zahvaljujući Ćufu, koji ih je srećom sačuvao od zaborava.

Oprema koju smo tada imali bila je skromna – nastavlja Žara. Bile su to obične pamučne majice i tajice. Daleko kvalitetom od ovih današnjih. Nismo imali ne neko određeno vrijeme za treninge a nismo ni imali trenera. Trening je bio – ideš i voziš. Obično bi to bilo vikendom, a najčešće su nam rute bile do Osijeka i nazad ili do Breznice i nazad koja je bila nekako i najstandardnija ruta. Natjecali smo se uglavnom u Slavoniji i Baranji, jer kako sam već rekao, za neke udaljenije utrke nije bilo novca. Bili su to uglavnom gradovi Osijek, Slavonski Brod, Nova gradiška, Strmac. Najdalje gdje sam išao voziti utrku, bila je Slovenija. Sjećam se tog putovanja jako dobro – nastavlja Žara sa smiješkom.

Do Slovenije smo išli nas četvorica i to “fićom”sa natovarenim biciklima na krovu. Noge su mi toliko utrnule, da kada smo stigli, mislio sam da neću moći hodati, a kamoli voziti utrku. I taj smo put naravno financirali iz vlastitih džepova. Sa biciklima koje smo vozili već u startu nismo imali nikakve šanse. Bile su to one “Rogove” specijalke, nezgrapne, teške i sa jako lošim gumama. Prije te utrke u Sloveniji, točnije u Kranju, nisam imao bicikl jedno godinu i pol dana, pa tako nisam niti vozio, a samim time ni trenirao. Otišao sam sa posuđenim biciklom od Damira Mihla, a pravo sudjelovanja, imao sam zahvaljujući rezultatima koje sam imao prije toga. Iz tadašnjih Republika bivše države, došli su tada najbolji biciklisti na Državno prvenstvo, na koje sam ipak otišao, unatoč tome što se nisam želio osramotiti. Istina, stigao sam zadnji, ali nije to bio neki veliki zaostatak, obzirom da nisam trenirao, a bome i zbog bicikla kakav sam imao. I danas sam ponosan na taj rezultat. Dok sam pozorno slušao Žaru, razmišljao sam, tko zna što bi bilo da je bilo i da je netko tada prepoznao Žarin neosporni talent za biciklizam. Tko zna, možda bi Žara odvozio i Giro d’Italia, a ova priča o biciklima i biciklistima, o danima kako se jednom davno pedaliralo ovim našim cestama na putu do odrastanja, imala bi dodatnu težinu, a klub bi možda i danas postojao na lovorikama toga uspjeha.

Bookmark the permalink.