Lokalni sport i mi u njemu u sjeni reflektora

Piše: Mario Kladarić

 

Otkako znam za sebe pratim zbivanja na lokalnoj sportskoj sceni. To je dar koji nosim iz djetinjstva i što dalje ide vrijeme ne mogu zamisliti da je drugačije. Čvrsto su to izgrađeni temelji. Odrastao sam uz svoje lokalne sportske idole, bio sudionik nekih meni dragih sportskih događaja koji su me, usput rečeno, obilježili za čitav život ovakvim kakav jesam. A da bogata sportska povijest krasi naš grad to i nije nikakva tajna. Brojni znani i neznani sportaši, sportski djelatnici obogatili su i moje vrijeme odrastanja, donijeli mi brojne minute sportskih radosti, tuga i svega onoga što jedino sport kao takav može. U lokalnim listovima, koje često s nostalgijom prolistam, zabilježeno je puno toga što su naša đakovačka sportska pera vrijedno zapisivala, kako ondašnjem čitateljstvu, tako nama i budućim generacijama koje dolaze. Naizgled su to tek olovnim slovima faktografski otisnuti događaji, ali pažljivom promatraču i čitaču otkrivaju puno toga. Blago je to koje otkriva čitav jedan svijet. Igralo se, igra se i igrat će se i bez nas. S odmakom godina sve više uviđam vrijednost tih zapisa. Mi koji smo ostali u gradu, kojima životna sudbina nije namijenila odlazak u nepoznato, kako bi smo se negdje, gdje je trava kažu zelenija , borili za vlastitu egzistenciju, svoje mjesto pod suncem i mrvicu kruha, nekako smo prirodnom putem i sami postali, manje ili više – sportski kroničari. U igri vlastitih sudbina, dobili smo ulogu lokalnih čuvara uspomena na brojne nezaboravne trenutke koji su se odigrali i još se uvijek odigravaju na sportskoj pozornici gradskih borilišta. A tih trenutaka bilo je pregršt. Ovakvih i onakvih. Uspješnih i neuspješnih. Pobjeda i poraza. Sezona za pamćenje i za zaborav. Gledajući unazad, zaključak je kako nikada nije bilo lako i jednostavno. Lopta je oduvijek bila okrugla, a novac je taj koji je određivao i određivat će puno toga. Padale su kiše, bilo je sunca, no baš kao i život koji traje, sport ide prema naprijed i nikada nije zastao i urušio se. Igralo se, igra se i igrat će se. Unatoč i usprkos svemu. “Dani slave” odavno su prošli

Ne znam spada li to u nostalgiju zbog godina koje nosimo, ili se pak pojavilo poput iznenadnog snijega, stiglo je vrijeme da moja generacija sve češće sportske trenutke vadi iz ladica prohujalih dana. Tom najčešćem produktu “malih noćnih razgovora” iz kvartovske birtije, nakon neprospavane noći daju posebnu vrijednost, prema tim sjećanjima odnose se kao prema biserju i daju im numizmatičku vrijednost i težinu. I za sebe mogu reći da živim neke davne rezultate, događaje i ljude. I danas dok sam prepušten dobrim i lošim danima đakovačkog sporta posebno me raduje vidjeti svoje negdašnje lokalne sportske idole. S vremena na vrijeme sretnem ih na ulicama našeg malog grada, doduše u nekim sasvim drugim životnim okolnostima. Uglavnom, svi su oni daleko od svjetala sportskih reflektora koja su ih nekada krasila. Mada su im “dani slave” odavno prošli, za mene su bili i ostali veliki sportaši koji su svojim sportskim uspjesima obilježili jedno vrijeme. U život su mi unijeli i ugradili neprocjenjive vrijednosti koje su me izgradile kao čovjeka i osobu i na tome im od srca zahvaljujem. Možda je to razlog što ponekad sanjam zatvoreni bazen, radujem se izgrađenoj atletskoj stazi, obnovljenom igralištu, rasvjeti nogometnog terena. Možda je to razlog što se poput djeteta radujem uspjesima novih generacija odbojkašica, košarkaša, nogometaša i što ponekad k srcu previše uzimam loše rezultate nekog od naših lokalnih klubova. Možda je sve to iz poštovanja prema njima. Čak i onda kada se nađem u neravnopravnoj borbi u nekom suvislom razgovoru u kojem nema razumijevanja i kada se ne slažemo oko uloge i važnosti lokalnog pa tako i sporta općenito. Uvijek spremno i zdušno branim te vrijednosti. Jer uloga sporta je velika. Nemjerljiva s bilo čime drugim.

 

Bookmark the permalink.

Odgovori