Stolno-nogometni dani

 

Piše: Mario Kladarić

 

Stolni nogomet je sport čije su osnove čvrsto vezane uz nogomet. Početci ovoga sporta su nejasni, no većina povjesničara se slaže da su se prvi stolovi pojavili osamdesetih i devedesetih 19. stoljeća u Francuskoj ili Njemačkoj. Ne znam kada su se prvi stolovi pojavili u našim krajevima, ali se dobro sjećam kako smo igrali tu igru po okolnim kirvajima i “fliperanama”. Obično bi to bilo između dvije vožnje na ringišpilu, gdje bismo sjedali iza tadašnjih simpatija, pa bi rukom hvatali njihove sjedalice, privlačili ih sebi, a onda zaplitali lance, baš kao što su im bile upletene pletenice kose, a onda bi ih u vrtnji bijelo-plavog ringišpila odgurivali od sebe tako snažno da bi im se činilo kao da lete u nebeske visine. I danas kada zažmirim mogu se jasno sjetiti tih trenutaka, osmijeha i vriska ushićenja, lepršanja jedne svilene cvjetne haljine na vjetru, njenih tada popularnih ljetnih sandala u zraku, odbljeska sunca u zaljubljenim očima, toplog i iskrenog djevojačkog pogleda koji se pružao sve tamo negdje do obližnjih šljivika, ali i meni tada puno važnije i bliže, sve do skrivenoga kutka moga zatreskanog srca. Stolni nogomet, igrali smo ponajviše u vrijeme “Đakovačkih vezova” kada bi obično stizao “Luna park” u grad. Zahvaljujući Levi, koji je tek nešto bio stariji od nas, ali je imao posebnu životnu priču, pa se već kao stariji maloljetnik zaposlio u “Luna parku” u kojem je, između ostaloga, živio i putovao s njim poput cirkuskog artista u kamp prikolici, od mjesta do mjesta, imali smo pune džepove besplatnih žetona. Levu život nije mazio. Dok smo mi bezbrižno uživali u igri i djetinjćstvu on se već tada borio s puno težim pitanjima – kako preživjeti. Godinama kasnije, čuo sam da je izgubio život braneći Vukovar kao jedan od dobrovoljaca i heroja Domovinskog rata.

Stolno-nogometne dane provodili smo satima na prostoru bivšeg “Partizana” gdje je bio smješten “Luna park” koji bi obično dolazio krajem lipnja i ostajao sve do sredine vrelog srpnja, a ponekad i desetak dana duže nakon što bi prošli “Vezovi”. Igralo se u raznim kombinacijama, jedan na jedan, dva na jednoga ili dva protiv dva što je bilo i najzanimljivije kada bismo bili svi na okupu. Od one dvije ručke po igraču, mogao si birati želiš li igrati golmana i obranu ili pak izabrati one dvije ručke s veznim igračima i napadačima. Baš kao i u pravom nogometu i tu je bila potrebna vještina, strategija i fintiranje. Po nepisanim pravilima, strogo je bilo zabranjeno “roštiljanje” koje se pripisivalo amaterima i neznalicama. Tek danas kada nam je dostupno sve i svašta i kada imamo dostupne informacije o bilo čemu, saznao sam nešto više i o samim pravilima stolnog nogometa.

Osnove igre

 

“Igra započinje ubacivanjem lopte kroz rupu na sredini stola ili mnogo jednostavnije, ubacivanjem lopte na sredinu stola što bliže središnjem krugu ili da se odbije od jednog od ruba što bliže središnjoj crti stola. Smisao igre je ubaciti loptu u gol kružno pomičući šipke na kojima su figure igrača okretanjem ručki koje se nalaze izvan rubova stola. U profesionalnim natjecanjima lopta može putovati brzinom od čak 64 km/h. Priroda igre je takva da su potrebni iznimno brzi refleksi i motoričke sposobnosti da se stigne ovladati loptom koja putuje velikom brzinom. Osnove igre je dodavanje lopte, što je ustvari pomicanje lopte između šipki s igračima do druge šipke koja pripada istom igraču, te pucanje, što je pokušaj pronalaženja rupe u protivničkoj obrani i smještanja lopte u protivnički gol, iza vratara. Pobjednik igre je igrač koji dođe prije do unaprijed određenog broja golova potrebnih za pobjedu, što je najčešće 5 ili 10. Ako je rezultat 4-4 igra se po sistemu tko prije 2 gola razlike, a ako je 9-9, isto se igra tko prije 2 gola razlike ili tko prvi zabije gol na protivničkoj strani.” Jedan od najboljih igrača za kojeg znam bio je Pačili. Bio je to sin vlasnika “Luna parka” koji ga je nekoliko godina kasnije i preuzeo od oca. Ime je valjda dobio po tada vrlo popularnom egzotičnom parfemu “Pačuli” koji je imao prepoznatljiv i intenzivan miris bergamota i somalijskog tamjana. Sve finte stolnoga nogometa koje znam “pokupio” sam od Pačilija. Da je tada bilo nekakvog prvenstva mislim da bi Pačili imao ulogu poput Messija i Ronalda u El Clasicu. Toliko je bio dobar. Za Pačilija sam siguran da nigdje mije mogao ništa pročitati o strategiji stolnog nogometa. Pačili je bio taj koji je stvarao i usavršavao stolno-nogometne finte i taktiku na terenu. Bio je igrač ispred svoga vremena.

O strategiji

 

“Strategija varira od jednog do drugog igrača. Jedan igrač tijekom igre ima vrlo tešku zadaću jer je teško kontrolirati sva četiri segmenta igre: vratara, obranu, vezni red i napad. Neki igrači posjeduju iznimnu motoriku i usavršili su obranu na način da je praktički nemoguće da prime gol. Ti igrači kontroliraju vratara i obranu lijevom rukom, a dlanom i laktom kontroliraju vezni red i napad. Iako se ovakav sustav igre smatra poprilično radikalnim, donosi veliku prednost naprednim igračima. Igrači bez takve iznimne motorike koriste lijevi dlan za kontrolu obrane ili vratara, a desnom biraju između veznog reda i napada. Agresivni igrači koriste šipku za napad i vezni red ostavljajući vratara nepokretnog. Vježbom je moguće usavršiti postizanje gola iz prekida trikovima kao zmija, pull-shot i front-pin. Pull-shot je smještanje lopte blizu protivničkom golu, a zatim povlačenje šipke prema dolje i ciljanje nebranjenoga dijela gola. Zmija i front-pin uključuju kontroliranje lopte ili odbijanje između igrača iste momčadi. Kada se stvori nebranjeni prostor igrači pucaju prema golu.”

Osim što Pačilija pamtim kao vrhunskog igrača stolnog nogometa, pamtim ga i kao brata sestre zbog koje sam se danima na “Luna parku” okušavao u gađanju zračnom puškom. Naravno da nikada nisam ništa pogodio, ni ružu ni plišanca, ali onaj trenutak kada bi mi se ona obratila prilikom preuzimanja zračne puške, kako bi još jednom pokušao, vrijedilo je puno više od bilo kojeg pogotka. Osim u “Luna parku” i po kirvajima, stolni nogomet igrali smo i po “fliperanama” koje su bile prilično popularne sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. No za mene te utakmice nisu imale posebnu draž. Nestankom Pačilijevog “Luna parka” i njegove sestre, a mojom kasnijom dislokacijom za “Vezovski šank” prestao je nekako i moj interes za stolni nogomet. Tek ponekad se sjetim te igre, ali nema više ni ringišpila koji bi možda mogao vratiti te godine. Onog bijelo-plavog ringišpila, koji bi to mogao pokušati svojom vrtnjom. Poput starog vremeplova. Unazad u krug.

Bookmark the permalink.

Odgovori