Dodo fizioterapeut

 

Piše: Mario Kladarić

 

Zvonko Đanić – Dodo, viši je fizioterapeut sportske medicine iz Đakova. U četrdeset godina karijere prošao je četvrtu, treću, drugu, pa i prvu HNL ligu. Radio je kao fizioterapeut u NK “Mladost” iz Suhopolja, a Đakovčani ga najbolje znaju kao dugogodišnjeg fizioterapeuta HNK Đakovo Croatia, gdje je u konačnici i  završio svoju bogatu, sportsku, fizioterapeutsku karijeru.

Mada već ima 66 godina, još uvijek pomaže sportu i sportašima želeći svoje znanje i iskustvo podijeliti s mlađima.

Dodin put bio je vrlo težak i trnovit. Objašnjava mi kao ga je život naučio da čime god da se čovjek bavi, mora uložiti sebe. A za to je  formula jednostavna. To čime se baviš, moraš voljeti.

 

Ako govorimo o mojem sportskom iskustvu koje sam stekao kao fizioterapeut, uvijek sam govorio i znao da sam bio tamo zbog igrača, a ne igrači zbog mene. Nikada mi nije bilo važno je li netko mlađi ili stariji, koji je to sportaš, netko poznat ili nepoznat. Sve sam ih gledao kao ljude, a i dobro sam poznavao njihov karakter. Imao sam u tome prilično uspjeha – priča mi Dodo.

Zahvaljujući sportu, prošao sam preko sedamdeset zemalja svijeta, i gotovo nikada i nigdje nisam imao problema. Kada čovjek ide s ponosom, željom i znanjem da može pomoći u trenucima kada je to potrebno, samo po sebi, to je već velika stvar.

Dati sebe i učiniti dobro djelo od prvoga dana, bio je moj moto. Ponekad me pitaju jesam li znao pomoći protivničkim igračima? Pa naravno da jesam.  Čovjek je za mene čovjek, a pogotovo kada je ozlijeđen. U tim trenucima najmanje je bilo važno je li to bio igrač moje ekipe ili ne.

Puno su me puta protivničke momčadi pitale: Oprostite, danas nemamo liječnika, biste li, ako ne daj Bože bude ozljeda, htjeli pružiti prvu pomoć? .  Uvijek sam to učinio vrlo rado, pa mi smo samo protivnici na terenu, a ne neprijatelji.  Uvijek sam na to tako gledao. A to se cijenilo.

Kada  fizioterapeut ima posla, onda nešto nije u redu.  Svaki puta kada bi utakmica završila bez mojih intervencija, ja sam bio sam presretan. Netko zloban ponekad bi znao reći, vidiš on ništa ne radi, a sada bi htio neku naknadu.  To je bilo totalno krivo razmišljanje i iskrivljen pogled na moj rad i na rad mojih kolega sportskih fizioterapeuta. Osim toga, te naše naknade su bile uglavnom samo simbolične.

O Sarajevu, Đakovu i ljubavi prema sportu

 

Dodina ljubav prema sportu je nasljedna. Stariji sugrađani pamte ga i kao dobroga vratara ili kako često sportskim žargonom volimo reći – golmana. Uz prirodni dar, Dodu je krasilo puno rada, a kasnije, sve je to nadogradio i bogatim životnim iskustvom.

Dio života proveo je u Sarajevu gdje su mu živjeli teta i brat. Na žalost, nedavno mu je brat preminuo, ali ostali su nećaci s kojima je naravno u kontaktu, a kada stigne, zbog i danas brojnih obaveza,  vrlo rado ode na desetak dana do Sarajeva jer se i tamo osjeća  kao kod kuće i dobrodošao. A kako i ne bi, pa tamo su po mnogima najbolji ćevapi na svijetu!

Sarajevo voli, ali iznad svega Đakovo mu je oduvijek posebno u srcu. Tamo gdje se osjećaš dobro, tamo ti je život, tamo je smisao – uvjerava me Dodo.

 

Nogomet je Dodi oduvijek sport broj jedan. Mada je bio koordinator ženskih rukometnih ekipa još u Drugoj jugoslavenskoj ligi pa čak i službeni spiker jer eto, osim što je sportski fizioterapeut, posjeduje i urođeni dar koji je potreban za spikera i sportskog komentatora.

Šalimo se  da je prava šteta što nema “Sportskog radija” u gradu. Tu bi se zasigurno za Dodu pronašlo mjesta i vjerujem da bi baš poput svojih uzora sjajno komentirao utakmice.

 

Priznaje mi da mu je inspiracija bio pokojni Ivan Tomić, a osim njega još su to bili Jordan Ivanović, Radivoje Raća Marković, koji su bili zaista vrhunski sportski komentatori, baš kao što je to bio i Marko Marković. U vojsci sam slušao Petra Lazovića – priča mi Dodo. S tim nekada poznatim televizijskim sportskim komentatorom služio sam ondašnju vojsku u Kragujevcu 1972. godine.  Nije da se hvalim, ali i on mi se divio. Često bi rekao, pa to je fenomenalno. A stvarno mi je odlično išlo komentiranje. Dobijem protokol, pročitam ga,  a sve ono dogovoreno u danom trenutku znao sam bez problema prezentirati. To iskustvo dobro mi je kasnije došlo na prvenstvu u malom nogometu koji je nekada davno na otvorenom organizirao Rukometni klub Đakovo. Vjerujem da se i danas mnogi iz tog vremena sjećaju kako sam znao animirati ljude. Znalo je doći i po petsto  gledatelja i to iz razloga da čuju pokoju moju šalu, doskočicu ili nešto slično. Uz sve to, za taj posao me vezala i glazba. Otac mi je bio vrhunski glazbenik, a i sam sam pjevao preko dvadeset godina u Gradskom zboru Sklad Đakovo. Bio sam pjevač i u Katedralnom zboru. Mnogi kažu da sam i kao pjevač imao krasan glas – smije se, ali i ponosan je Dodo.

Sport nekad i sport i sportaši danas

 

Osobno mislim da su prošla vremena  iskrene ljubavi prema sportu. Sve je nekako otišlo na razne stranputice. Uglavnom se gleda koristoljublje, kao da je sport individualna stvar. U moje vrijeme bilo je drugačije. Ako si bio čovjek, a to i ostao. To je najveće bogatstvo – zaključuje Dodo.

 

Pamti Dodo i mnoge sportaše iz grada koji su napravili iskorak iz lokalne sredine i koji iza sebe imaju vrhunske sportske karijere. Spominje mi Ivana Vargića, Miroslava Žitnjaka, Luke Dilbera i pokojnog Brce Kosija. Oni su ti koji su ostavili traga. Posebno naši rukometaši.  Ne mogu ne spomenuti Domagoja Duvnjaka, ali i njegove roditelje koji su mu genetski prenijeli taj dar. Nije to slučajno. Stric mu je bio izvrstan sportaš, teta, kao i roditelji, svi su oni bili vrhunski rukometaši.

Gradu danas nedostaje kvalitetnih i dobrih osoba koje ne gledaju samo svoj vlastiti interes i  koristoljublje. Takve osobe bi animirale nove generacije koje uvijek dolaze. Na neki način oni bi ih znali trebali motivirati, ne samo financijski, takva stimulacija je lažna motivacija. Vjerujem da bi tada bilo i manje napuštanja klubova za neke sitne novce i provizije. Ti honorari u stvari su zanemarivi a nekako tu i ljubav prestaje. – smatra Dodo.

Slažem se, ako govorimo o pet aktivnosti tjedno, po tri sata, tu mora biti i neka naknada, ali to nije i ne bi trebao biti jedini motiv za mladoga čovjeka. Realno gledajući svi mi trebamo živjeti od nečega, ne možemo živjeti od ljubavi, ali isto tako ne možemo ni živjeti bez ljubavi.

 

Koliko je odgovoran posao fizioterapeuta?

Posao sportskog fizioterapeuta smatra ozbiljnim i izuzetno odgovornim poslom. To je kako mi često govorimo “zdravlje i ljepota” – priča mi Dodo.  Smisao je da je u prvom trenutku fizioterapeut taj koji prvi daje i pruža pomoć ozlijeđenom ili igraču u potrebi, a onda dalje sve ide proceduralno. Fizioterapeut  je taj koji će trenutno reagirati i koji će spriječiti koliko se to god može, nastanak komplikacija kod ozljeda.

U mojoj karijeri bilo je vrlo malo ozbiljnih ozljeda – priča mi Dodo. Možda jedno tri-četiri teža slučaja, ali sve je bilo brzo i kvalitetno odrađeno.  Najvažnija je ta brza i pravovremena intervencija. Osim toga, prva pomoć i taj prvi uvid fizioterapeuta počesto pozitivno i psihološki djeluje. Kada sam radio u prvoj  ligi u Suhopolju, u “Mladosti 127”, sve je bilo izuzetno profesionalno. Nije bilo prostora ni za kakve emocije. Ako vas trebaju vi ste tu.  S klupe sam pratio zbivanja na terenu, tako da sam odmah znao što se dogodilo i o kakvoj je otprilike ozljedi riječ.  Nekada je bilo dovoljno doći do igrača, pružiti mu sigurnost, donijeti mu bočicu za osvježenje, upotrijebiti onaj “čudesni sprej” i tu si već napravio jako puno.

Na kraju, Dodo mi naglašava kako Đakovo ima jako puno talentirane djece, pa samim time i budućih izvrsnih sportaša. Današnje generacije imaju puno veći izbor različitih sportova za razliku od nekada. Danas je drugo vrijeme pa je tako i sportskim fizioterapeutima puno lakše i kvalitetnije raditi nego jučer. A to ga čini sretnim i zadovoljnim.

Bookmark the permalink.

Odgovori