Kad nostalgija pokuca na vrata

 

Piše: Mario Kladarić

 

Kako vrijeme prolazi sve više mi nostalgija zna pokucati na vrata. Žal za “dobrim starim vremenima” baš kao u onoj staroj pjesmi,  obično mi se javi u ovim prohladnim jesensko-zimskim razdobljima. I znanstveno je dokazano da smo svi prirodno skloniji nostalgičnom a ponekad čak i depresivnom raspoloženju u vrijeme vladavine baš tih  godišnjih doba. Vjerojatno je to povezano sa nedostatkom sunca, pa nam sjećanja na ono nešto srcu drago, a koje se zbilo u nekom davnom jučer, nekako i sve češće dolazi u paketu sa sivim danima.

Taj emocionalni bijeg u trenutke nekog drugog sretnog vremena, učinkovit je poput toploga napitka u prohladno jutro i  ima svoj blagotvorni učinak. Za bijeg i sanjarenje o prošlom, kažu da je prirodni nadomjestak za ono što nam duhu i tijelu nedostaje, a da je čežnja skrivena u svakom čovjeku, opće je poznata činjenica.

Prvi skijaški spustovi na početku sezone, skokovi skijaša-letača sa skakaonica na TV programu nedjeljnog prijepodneva, uvijek me vrate u dane djetinjstva. U vrijeme kada smo jurili u ljetnim špic-cipelama ‘škljizama’ napravljenim ispred škole, kada smo se poput bob-sanjkaša spuštali niz brijegove u “Novom centru” ili cestom od čika Perine “Limenke”, gdje sam ispijao najfinije čajeve od šipka i jeo najbolje sendviče,  sve do nedavno obnovljenog “Vilinog vrtića” i prvih sagrađenih  kuća u tom naselju. Vrate me i na drugi kraj grada, gdje smo popodneva provodili u Strossmayerovom parku i gdje smo jurili zaleđenim spustom pored “Ljetne pozornice” prema groblju.

Rijetki su od nas ikada stali na skije. Ravničarski smo kraj, a baš nitko od klinaca sa kojima sam odrastao nikada nije odlazio na zimovanje, malo je bilo priča poput onih ljetnih, morskih, sa popularnih skijališta koja su nam kao i našim roditeljima bila daleka i nedostižna. Pamtim tek  “Švabu” koji je znao dolaziti na zimske praznike sa roditeljima iz nekog dalekog njemačkog grada, pa bi ga svi gledali sa zavišću i pomalo u čudu u “pravom” skijaškom odijelu, pancericama i skijama. No zato, s druge strane, rijetki su oni koji nisu imali sanjke iz majstorske radionice “Strnad”. Vjerujem da i danas po mnogim podrumima, šupama i tavanima skupljaju prašinu i pamte i za njih “ta neka sretnija vremena”, kada je zima bila zima, kada je znalo napadati i po metar snijega, a djeca su bila drugačija djeca i nisu dane provodila zatvorena u svojim kućama sa prvim padom temperature.

Ne pripadam generaciji koja je izrađivala sličuhe, ručno izrađene klizaljke koje su još u nekim krajevima zvali i gvinterice. U svom djetinjstvu naslušao sam se priča o njihovoj izradi, klizanju po zamrznutom bajeru, igranja nekakvih igara najsličnijih hokeju na ledu,  o spuštanju niz brijeg u vrećama sa slamom, Kao i o najtoplijim na svijetu,  vunenim, ručno pletenim rukavicama nečije bake. Za razliku od generacije pedesetih i šezdesetih, moja generacija, za njih je bila već prilično urbana i počesto su nas nazivali “gajbašima”, koji imaju sve i nemaju pojma.

Nekako u to vrijeme u tadašnoj “Trgoprometovoj” prodavaonici “Izbor” pojavile su se malee, plastične, crvene i plave skijice. E, to je bila sreća!  Nataknuti ih i svezati na one tada popularne čizme do ispod koljena sa toplom postavom, bila je prava radost! Danima smo “skijali” uz pomoć tih čarobnih skijica, a čak smo kopirali i simulirali poznate slalome i veleslalome poput čuvenog Garmisch-Partenkirchena, bez obzira što bi naša staza  umjesto zastavicama bila označena suhim stabljikama čička, sa kojih bi vijorile najlon-vrećice iz “Đa-Me” na prolasku kroz “vrata”, dok su nas naše navijačice, “ledene kraljice” rumenih obraza,  pozdravljale osmijehom na čijim se usnama sjajio grožđani “Labello” iz tog vremena, kojem ne pamtim ime, ali se dobro sjećam okusa i mirisa, a sve zbog prvih poljubaca iz tih dana.

U svim tim sjećanjima mislim da nema patetike, možda tek mrva neke izgubljene romantike i rado ih pustim da mi dođu u moj mali svemir. Ipak, dobro znam da se nazad ne može. Zato se volim okrenuti onome danas i onome što dolazi sutra.  Ovo je vrijeme kada uživamo i uživat ćemo u dvoranskim sportovima. Brojni naši sportaši u srcu su sezone. Žao mi je da poput Siska nemamo zatvoreni bazen i “Ledenu dvoranu” sa klizalištem, no iskreno se nadam da će nam djeca ipak imati prilike stati na klizaljke i ove godine, barem u vrijeme Adventa i zimskih praznika. Ne moraju oni poput nas.  Raduje me i to što već polako kreću pripreme za mali nogomet. Vjerujem da ćemo opet uživati u zanimljivim i neizvjesnim utakmicama na “Božićnim turnirima”, koji su nam vjerovali ili ne sve bliže. Svako vrijeme i doba ima svoje čari, pa makar si to samo umišljao, nakon dva-tri ispijena kuhana vina.

Bookmark the permalink.

Odgovori