Davis Cup, zemljani tereni i šlag na tortu

 

Piše: Mario Kladarić

 

Prvo svjetsko prvenstvo u tenisu, Davis Cup, održano je daleke 1900. godine i u povijesti tenisa ostalo je zapisano da je pobjednik tog prvog izdanja bila reprezentacija SAD-a, koja je pobijedila Veliku Britaniju rezultatom 3:0.

Isto tako, zauvijek će ostati zapisan i ovogodišnji, posljednji Davis Cup u formatu starom 118 godina, kada je Hrvatska u Lilleu pobijedila Francusku u finalu rezultatom 3:1.

Malo je onih koji proteklog vikenda nisu uživali u tenisu i u konačnici se radovali velikoj pobjedi naših tenisača koje je na povratku u Hrvatsku nekoliko tisuća ljudi dočekalo na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Naravno da se divim tom uspjehu,  ali za sebe mogu reći da sam sa tenisom zapeo još tamo negdje u vremenu Björn Borga i Johna McEnroa, “pravi” reket nikada nisam držao u ruci, osim što sam jednom zgodom vidio u živo onaj nekoć popularni “Dunlopov” model, na sportskom odjelu davno zatvorene robne kuće “Roma”.

S vremena na vrijeme, znao sam se slučajno u kreativnom neredu sobe, spotaknuti na žuto-zelenu tenis lopticu, ili je možda bila sivo-smeđa, tko bi to više pamtio, za koju usput rečeno, nikad nisam znao odakle mi. I to je uglavnom bila moja jedina životna poveznica s tenisom.

U moje vrijeme nije bilo ni teniskog kluba u gradu, pa tako ni teniskih terena na kojima bi se vjerojatno okušao u toj igri, pa bi onda možda igrom brojki postojala i kakva-takva, barem statistička mogućnost da eventualno otkrijem svoj možebitni skriveni talent za bijeli sport.

Istina znali smo jednom davno, Šveđo i ja, zaigrati poneki meč, s onim dječjim, crnim, plastičnim reketima i spužvastom lopticom, kompletom za tenis, kupljenim na rasprodaji u “staroj samoposluzi”, kada bi dolazio na ljetovanje iz Stochkolma u Đakovo kod bake i djeda, ali to se ne računa jer na te unaprijed izgubljene gemove i setove, pristajao sam, priznajem, samo zbog njegove sestre, zbog koje sam ga usput, dok smo igrali znao “žicati” za prijevod poneke, tada vrlo bitne riječi na švedskom, poput one “volim te”, kako bi joj se mogao obratiti.

Sjećam se da sam od Šveđe, kojeg od tada nisam više nikada vidio, na kraju tog ljeta, dobio na dar bijelo-crvenu tenisku znojnicu za ruku i istu takvu za glavu, koja me je jednom prilikom spasila od toga da ne odem kući razbijenog čela, kada mi je jednom prilikom doletio kamen ravno ispod sljepoočnice, ispucan iz pračke nestašnog mangupa iz susjedne ulice, s kojim sam nekoliko godina kasnije ispijao prva piva kod Skendera i smijao se toj nepodopštini, koja je srećom po obojicu, zahvaljujući Šveđi, dobro završila.

A onda, vremena su se počela mijenjati i došla je 1984. godina i otvorena je prva škola tenisa u Đakovu.

Zahvaljujući svom pokojnom ocu, koji je bio jedan od osnivača Teniskog kluba Đakovo, svoje prve korake u tom sportu, tada je napravio Igor Blažević, koji se za razliku od mene zaljubio u taj sport.

Uz Igorovog oca, bili su tu još danas pokojni Vilika, zatim  Zvonko Mikić, Mijo Buruš, Mišo Mesić i ostali brojni zaljubljenici u bijeli sport, koji su na bivšem “Partizanu” na improviziranom igralištu, gotovo svakodnevno igrali tenis i na taj način ga popularizirali u gradu.

Bio je to ujedno i prvi zemljani teniski teren novoosnovanoga kluba. Tamo je sve započelo, bez obzira što se i nekoć davno igrao tenis u gradu. Dokaz tomu su i crno-bijele fotografije braće Ribar na stranicama “Đakovo za nostalgične”. No, to je ipak bilo neko drugo vrijeme o kojem i Igor i ja ipak nešto manje znamo.

Sjećam se onih prvih reketa koje smo imali u klubu, priča mi Igor, u razgovoru koji smo započeli telefonski povodom velikog uspjeha naših tenisača u Davis Cupu, dok mu se autobus polako približavao Zagrebu, kamo se nakon vikenda vraća na posao, gdje obnaša dužnost izbornika muške teniske reprezentacije za dječake od 12 do 14 godina.

U klubu smo tada imali “Fila” teniske rekete, prisjeća se Igor, a kasnije i “Vostok”, one željezne za koje svi znaju u svijetu tenisa. Moj prvi pravi “ozbiljan” reket bio je “Adidasov” model.

Na sadašnjoj lokaciji Teniskog kluba Đakovo, 1986. godine napravljeno je prvih šest zemljanih terena. To je samo dvije godine poslije od onih skromnih početaka na bivšem “Partizanu” što je gledajući iz današnje perspektive bilo relativno brzo. Pokazalo se to pravim potezom, a vrijeme je pokazalo da su brojni gradski zaljubljenici u tenis opravdali i zaslužili to ulaganje.

  • U tim mojim prvim teniskim danima nisam išao na turnire. Bio sam mlad i neiskusan. A kada sam nešto vrlo rijetko odigrao, nisam ni gema uspio sakupiti – priznaje mi Igor. No ipak, upornošću, radom i treningom, gotovo svima koji su me nekada lako pobjeđivali, uspio sam se kasnijim mečevima revanširati i tako im uzvratiti za te moje prve poraze. Jedan od mojih prvih uspjeha je kada sam sa četrnaest godina osvojio Regionalni masters Slavonije, što i nije bilo baš jednostavno. U to vrijeme bilo jako puno kvalitetnih igrača, pa nas se znalo okupiti i više od stotinu na tom turniru. U prvoj školi tenisa, uz mene, bili su tu još pokojni Majn, Žoži, Damir Jakobović a u ženskoj konkurenciji sjećam se Sandre Vračević. Za to vrijeme vežu me lijepe igračke uspomene i tko zna što bi bilo da je bilo, da sve to nije prekinula iznenadna očeva smrt. Bio mi je trener, sponzor i manager, a onda se njegovom smrću u mojoj šesnaestoj godini prekinula i moja tek započeta igračka karijera. Nešto kasnije, u ratno vrijeme upisao sam Kineziološki fakultet, koji zbog ratnih zbivanja tada nisam priveo kraju, za razliku od više trenerske škole, koju sam unatoč teškim vremenima uspješno završio.
  • Ostao sam u tenisu. U početku sam radio honorarno kao trener, a nakon toga i profesionalno sam se bavio tim poslom u Teniskom klubu Đakovo gotovo 23 godine. Bio sam jedini sportski profesionalac od svih sportova u Đakovštini. Kao senior još sam nešto malo i igrao, osvajao sam prvenstva Slavonije ali nikad ništa više iznad tih okvira. Igrao sam i 1. seniorsko prvenstvo Hrvatske u Maksimiru. Imao sam zanimljiv ždrijeb u kojem su bila sve redom poznata imena iz svijeta tenisa.

  • U trenerskoj karijeri radio sam s mnogima. Imao sam uspješnu suradnju s Laurom Mašić,  Ivanom Brajkom, koji je bio među prvih pet u državi kada sam ga ja trenirao, zatim tu je bio i Leon Babić Brajko. Od tenisača izvan Đakova, trenirao sam Filipa Vegera iz Slatine. Filip je tada puno toga osvojio i uistinu je bio vrh. Nekoliko sam godina bio pomoćnik izbornika, a nekako baš u to u vrijeme kada sam trenirao Filipa, a zahvaljujući brojnim zajedničkim putovanjima, izrodila se jako dobra suradnja s Hrvatskim teniskim savezom.

  • Prošle godine sam se prijavio na novi natječaj za izbornika, gdje sam zbog svoje stručnosti, iskustva i rezultata u konačnici i izabran na tu dužnost – pojašnjava mi Igor.

 

A što ova pobjeda Davis Cupu  znači i hoće li taj veliki sportski uspjeh potaknuti odgovorne u daljnji razvoj tenisa?

  • Iskreno se nadam da će to ovoga puta to biti puno pametnije iskorišten to što smo prvaci svijeta i što smo po drugi puta osvojili Davis Cup. Prvi puta kada smo postali prvaci, mislim da to nismo ni približno dovoljno iskoristili. Eto nam sada duge prilike i šanse! Na žalost, ostali smo bez Nacionalnog centra u Zagrebu.  Mislim da će našoj predsjednici Nikolini Babić to biti prvi prioritet i vjerujem da će ga uspjeti vratiti. Nedostaje nam i terena za rad. Između ostaloga, upravo je Nacionalni centar taj koji je iznjedrio Ćorića i Ćilića. Oni su tamo praktički odrasli. To bi trebao biti prvi i osnovni cilj, a kada se to riješi, onda treba raditi i na svemu ostalom.

Nekada smo imali i nekoliko trenera zaposlenih u HTS-u, a danas nemamo ni jednog. Ima dosta prostora da se sve posloži na bolje.

  • Naša djeca su talentirana i stvarno ih ima jako puno. Nije ni ovaj rezultat slučajan, sve je to povezano. Primjer za to je i igračica Petra Martinko, 13 godina, koja je jučer u Istanbulu osvojila turnir, a kojega je i Ćilić jednom prilikom osvojio. Veliki je to poticaj za dalje. A zanimljivo je da se Petra rodila baš na dan kada je osvojen naš prvi Davis Cup! Što se tiče tenisa u Slavoniji i Đakovu, uvijek volim reći da može bolje. Nekoliko godina bio sam i povjerenik za Slavoniju i Baranju. Istina je da i u gradu imamo talentirane djece, ali uvijek je za onaj “iskorak više”, kao i u svim ostalim sportovima problem novac.

Ono nekada čega smo se nakratko dotakli i ovo danas, ne može se uspoređivati. Đakovo ima odlične uvjete za rad , a ako se izgradi teniska dvorana, to će biti velika nadogradnja i šlag na tortu.

Bookmark the permalink.

Odgovori