Đakovački hakleri

 

Piše: Mario Kladarić

 

Prosinac je oduvijek vrijeme malonogometnih turnira a jedan takav i ove godine će se igrati u Đakovu, a u malonogometnim kuloarima naveliko se već šuška o ekipama koje će sudjelovati na tradicionalnom đakovačkom božićnom i novogodišnjem turniru, pod nazivom “Malonogometni božićni turnir „Đakovo 2018. uz Osječko” koji i ove godine organizira Nogometno središte Đakovo, uz pokroviteljstvo Grada Đakova i gradonačelnika Marina Mandarića.

O tradiciji malog nogometa u gradu, puno bi se toga moglo reći, jer zaslužuju to svi oni potezi đakovačkih haklera, statistike najboljih strijelca i obrane vratara, koje od zaborava čuvaju brojne anegdote, o kojima bi vjerujem bilo zanimljivo i čitati.

Dio moga malonogometnog sjećanja seže u osamdesete godine prošloga stoljeća, a uz veliku pomoć prave “malonogometne enciklopedije grada” Predraga Zorića – Štapića, prisjetio sam se i sam  “zlatnih godina” toga sporta, kojeg sam oduvijek sa zanimanjem pratio.

Prvi registrirani malonogometni klub u Đakovu bio je PŠK “Tom-Tom”, a natjecao se u sezonama 1987. – 1988. godine u Regionalnoj ligi Slavonije i Baranje. Za tadašnju momčad nastupili su Drago Nikolašević, Ivica Šimundić, Darko Blažević, Drago Kobić, Željko Bartolović, Željko Krajina, Josip Bašurić, Damir Čizmarević, Ante Raspudić, Goran Jančula, Predrag Zorić, Mirko Budić, pokojni Damir Mihl, Dražen Šola i Blaž Krajina.

Utakmice su se igrale u Osijeku – iznosi mi u kasno popodnevnom razgovoru svoja sjećanja na davne malonogometne dane tadašnji kapetan ekipe, Predrag Zorić, kojeg, a neće se ljutiti, ipak bolje većina nas znamo po nadimku – Štapić.

Dok ispijamo kavu, hvali mi ondašnji sastav ekipe “Uno”, a zatim mi pokazuje brojne fotografije, registracije igrača, pehar i medalje, prekrasne uspomene iz bogate, sačuvane arhive. Na starim fotografijama prepoznajemo igrače, nabrajamo sve redom poznata imena, a Predrag napominje, kako se posebno zahvaljuje Miri Rogalu.

Za “Uno” su tada igrali Pavo Germovšek, Drago Nikolašević, Ante Raspudić, Željko Bartolović, Predrag Zorić, Damir Išasegi, Tomislav Šetka, Pero Tadić, Mirko Kajba, Zdravko Babić, Damir Jozić – Banana, Mirko Budić, te pokojni Dražen Šola i Damir Mihl a u finalu Kupa u Osijeku, ekipi su se još pridružili Nikola Lulić, Zoran Penava, Zdenko Gavran, Željko Krajina i pokojni Tomislav Jurjević i fizioterapeut- Dodo – enciklopedijski se prisjeća Predrag.

Ističe kako su u to vrijeme imali veliku pomoć Tomice Matijakovića vlasnika CB “Tom-Tom”, zatim od gospodina Peradića iz STR “Panonia”, Tomislava Pešuta vlasnika CB “Quattro”, a snimatelj Stojan iz Kuševca bilježio je utakmice, svojom, tada popularnom VHS kamerom.

Tomica Matijaković, izašao nam je u susret i darivao nam dresove, a još pamtim i one nagrade nakon utakmica, a koje su nam tada puno značile, ponekad tek jedan običan sok, Cola ili limunada – prisjeća se sa nostalgijom u očima Predrag.

Sa zahvalnošću spominje i organizatore “Božićnog turnira” u Slavonskom Brodu, Zorana Brandta i Ivicu Čorluku, koji su uvijek našim malonogometašima izlazili u susret.

Većina te nabrojane ekipe igrala je nogomet na ondašnjem “Partizanu”, redovito smo se skupljali popodne, a onaj stariji dio ekipe već tradicionalno se sastajao svake nedjelje u 12:30. Upravo su oni, u to vrijeme, bili uzor i poticaj nama mlađima – naglašava Predrag.

Igrali smo mali nogomet i u srednjoj školi, a počesto zahvaljujući tadašnjoj generaciji profesora koji su i sami bili vrhunski malonogometaši. Te utakmice, obično bi započinjale u popodnevnim satima, trajale bi do kasno navečer, a po nekom nepisanom pravilu, igralo se sve dok ne bude neriješeno ili pobjeda, prije toga, nije se išlo kući.

Što se tiče samog kluba, osnovan je na inicijativu pokojnog Dražena Šole, a uz moju podršku, jer u to vrijeme bio sam mlad, pun entuzijazma, a samim time i prilično društveno aktivan. Potrudio sam se pronaći pokrovitelje, a u konačnici odlučili smo se okušati igrati u tadašnjoj Regionalnoj ligi.

Tako smo i postali prvi registrirani malonogometni klub u Đakovu, koji se natjecao na toj razini.

U ligi smo igrali pune dvije sezone, a onda, kako to već ide u tim godinama, zbog odlaska u vojsku, a zatim i svih ostalih drugih okolnosti, prestali smo se natjecati.

Većina igrača ipak je ostala u nogometu ili uz nogomet. Neki rekreativno u malom nogometu, a neki su zaigrali onaj veliki i to za naše gradske klubove, ali i one izvan Đakova.

Nakon te dvije sezone igranja u Osijeku, oni koji su ostali u malom nogometu, znali su još igrati i na “Otvorenom prvenstvu grada”, na zimskom “Božićnom turniru”, a dvadesetak godina sudjelovali smo, pa tako i na taj način predstavljali grad na turniru u Slavonskom Brodu, za koji smo redovito dobivali poziv od organizatora – prisjeća se Predrag.

Iz vremena tadašnje Regionalne lige, uz nas su još igrali, CB “Šuica”, zatim “Hakleri”, ekipa iz Nove Gradiške, mlada ekipa “Cibalije” iz Vinkovaca-

Oprema kojom smo raspolagali bila je prilično skromna, iznošena, a nerijetko smo je dobivali od starijih igrača. Tek jedan mali dio donirali su nam sponzori. Bili smo mladi, a u ono vrijeme rijetko tko je imao automobil. Glavni prijevoz bila su nam dva “stojadina” i jedan “Yugo”, automobili sa kojima smo tek u najboljem slučaju putovali na utakmice. Najčešće su to bila putovanja vlakom, a ponekad čak i autostopom – smiješka se Predrag.

Što se tiče uspješnosti i rezultata, bili smo u sredini tablice, što i nije bilo loše. Iz današnje perspektive mogu reći, čak i prilično zadovoljavajuće, obzirom na sve okolnosti.

Nakon te dvije sezone, a kada smo prestali igrati kao “Tom-Tom”, bilo je i drugih inicijativa, manje ili više uspješnih, no ipak, većina igrača uključila se kasnije u malonogometni klub “Đakovo”. Moram spomenuti, kako je veliku ulogu u tome imao pokojni Blaž Krajina.

I danas, nakon toliko godina, na nekim od igrališta, još uvijek su mogu vidjeti kako igraju moji vršnjaci, igrači iz tog vremena,  no odavno se igra tek za dušu i iz ljubavi i koliko to dozvoljava kondicija. Žao mi je što je premalo novih, mladih malonogometaša. Zahvaljujući tom vidu druženja, mogu se ostvariti brojni kontakti, a samim time i brojni uspjesi, kako u privatnom tako i u poslovnom životu – poručuje na kraju, dugogodišnji zaljubljenik u mali nogomet, Predrag Zorić – Štapić.

Bookmark the permalink.

Odgovori