Priča o Toti!

Piše: Mario Kladarić

 

Toto je za mene jedan od najboljih igrača Nogometnog kluba “Jedinstvo”, današnjeg HNK Đakovo Croatia. Osim kao nogometaša, sjećam ga se i kao “oružara” u prostorijama kluba, a okus limunade koju je spravljao za nas klince poslije treninga i danas mi je mjerilo kvalitete dobro spravljenoga soka. Već duže vrijeme bila mi je  želja  porazgovarati s Totom o njegovoj sportskoj karijeri, zelenim travnjacima igrališta na Pazarištu gdje je odrastao, a mada sam i to želio, nisam sam ga upitao za tajnu recepturu soka iz velikih plastičnih šalica. Neke tajne, neka zauvijek ostanu tajne.  Čarolija. Baš kao Adventska večer u kojoj smo se slučajno susreli i razgovarali o nogometu.

Započelo je 1968. godine kada sam registriran kao igrač za pionire NK “Jedinstvo”, a prvi trener mi je bio Pavo Mandarić – Pešo,  Bila je to generacija Mire Galića, Mede, Čačića, Branka Vidakovića, Baja Raljevića, Gace Gavrana, Bobetića, Krune Hagera – prisjeća se Toto.

:

U tim kategorijama nismo se tada natjecali u ni u kakvoj ligi. Igrali smo na dva gola pomoćnog igrališta, kako mi mlađi, tako i stariji dječaci među nama. Trener Mandarić, uvijek nas je znao posložiti, pa smo bili ravnopravni, bez obzira na dob, u tim našim početničkim koracima na nogometnim treninzima.

Uvjeti su bili takvi kakvi su bili, znali smo ponekad, preko ljeta, zaigrati i bosonogi, nije baš bilo kopački, dresova, tko je imao, imao je, a tko ne, opet dobro….

Nakon nekog vremena, ipak se stvorila selekcija, najbolji i najuporniji od nas bili su registrirani u pionire tadašnjeg NK “Jedinstvo”.

Prvotimac sam postao sa 17 godina. Naravno, nije to bilo preko noći, postupno sam ulazio u igru, po petnaestak minuta, a nekada, vrlo rijetko,  kao mlad igrač, znao sam odigrati i čitavo poluvrijeme. Trener mi je tada bio Miro Petrović. U početku sam igrao centarhalfa, gdje sam s Kuburićem i Gašpićem igrao u obrani,  baš kao i u starijim pionirima kod trenera Karačonjija. U tim dječačkim godinama bio sam nešto viši  i fizički jači od mojih vršnjaka, pa sam bio kao stvoren za to mjesto u ekipi. Nije to bilo loše, ali moja želja je oduvijek bila igrati centarfora. Sanjao sam devetku.  Sjećam se kako je tada prvog napadača igrao Stevica Grgović. Bio je nižeg rasta, ali snažan i brz. U juniorima sam ponekad znao zaigrati i kao vezni igrač, a tek nešto kasnije zaigrao sam centarfora. Mjesto koje sam igrao do kraja karijere.

 

Svi koji su gledali uživo Totu pamte ga po izvođenju slobodnjaka i po snažnom udarcu. Ni to nije došlo preko noći – pojašnjava mi Toto. Kao dijete od 3-4 godine trčao za loptom na “Pazarištu”.   Lopte s kojima sam se igrao,  bile su one stare, teške kožnjare, kao poslije kiše… Nisu bile ni lakirane, to je tek kasnije došlo. Kako sam šutirao po čitave dane te teške lopte, vjerujem da sam baš tada i  na taj način osnažio svoj udarac. I pokojni otac mi je imao silovit udarac, ne toliko razoran i snažan , ali je bio puno precizniji od mene. Osim toga i nakon treninga, uvijek smo igrali dodatno nogomet, pa sam i onda znao vježbati, te kasnije moje poznate slobodnjake.

 

A otkuda nadimak Toto?

Moja obitelj je stanovala na igralištu, otac mi je bio oružar, pa sam tako reći rođen i odrastao na nogometnom terenu. Kako su mi roditelji tada bili mladi, selili od stana do stana kao podstanari, to je ispalo odlično za njih. Uz posao i veliku pomoć kuma,  riješili su tada i stambeno pitanje. Na “Jedinstvu” su mi rođene i dvije sestre uz koje imam još i polubrata iz očevog prvog braka, kojeg vjerujem mnogi znaju, poštara Rudiku. Osim što mi je otac je bio oružar,  obitelj mi je tamo imala kuhinju i pružala ugostiteljske usluge. Jednom prilikom dok su mušterije, a bili su to uglavnom susjedi, ispijali svoje piće, igrao sam se u kuhinji, a kako tada još nisam znao pričati, dolazio bi onako zaigran do njih, pa bi im kako to već djeca rade, pokazivao na nešto i stalno bi ponavljao, to, to, to, to… Narednih dana kada bi se ti isti susjedi  ponovo vraćali k nama, pa bi me vidjeli kako se igram, govorili bi mi – evo nama našeg  Tote. Od tada imam taj nadimak. Toto. Nadimak, po kojem me i danas ljudi najviše znaju. Rijetki su koji me znaju po pravom imenu i prezimenu – Antun Francem. Čak me ni mama nije zvala Antun. Ona me od milja zvala Toni.

 

 

Za NK “Jedinstvo” sam igrao od 1968. godine, sve dok nisam otišao u Belgiju 1981. godine.

Moja generacija juniora bila je jedna od najboljih, bili smo amaterski prvaci Hrvatske 1974./1975p.godine. Sjećam se kako smo za prvo mjesto igrali protiv  Varteksa 2:0, Dinarom iz Knina 2:1 i Rudarom iz Labina 3:1. Bila je to odlična generacija gdje su igrali Duvnjak, Miler u vezi, Galić lijevo krilo, Čačić, Stanko Kuburić, Matić, Boro Bijelić, Kovačić, Krizmanić, ma morao bi fotku pogledati – prisjeća se Toto.

Iz te generacije neki od nas, još kao pioniri, bili su pozivani u NK “Osijek” na probu. Pamtim kako je tadašnji trener Bambo uvjerio moje roditelje da je za mene bolje da ne prihvatim poziv gospodina Nikolića, koji je tada skautirao mlade talente po Slavoniji i Baranji. Baš on, uputio mi je poziv za ljetne pripreme na moru s mlađim kategorijama NK “Osijek”. Zbog tada nekog, roditeljskog straha za mene, nisam nikada otišao na te pripreme.

Tek godinama kasnije dogodio mi se iskorak u karijeri. Dogodila mi se Belgija. Bilo je to zahvaljujući pokojnom Jozi Peniću, koji je bio nogometni manager. U to vrijeme, bio je u potrazi za centarforom. Stupili smo u kontakt, ponudio mi je primamljiv ugovor na tri godine, i kako to već manageri rade, brda i doline. Iskreno, dvoumio sam se i tada prihvatiti ili ne. Pitanje je bilo, otići ili ne. U to vrijeme već sam bio oženjen, naslijedio sam od oca posao oružara, pa mi nije bilo jednostavno sve  ostaviti i odvažiti se na sportski put u nepoznato. Ipak, nakon kraćeg premišljanja, odlučio sam se za odlazak. Taj put, nisam želio da mi bude žao, što nisam, a mogao sam prihvatiti taj izazov.

Odletio sam u Antwerpen, naravno, na probu, prije potpisivanja ugovora za “Berchem”. Stanovao sam u hotelu. Odrađivao treninge, a za mene je bila  ključna prijateljska utakmica u Nizozemskoj gdje sam zadovoljio kriterije i nekoliko dana poslije i potpisao profesionalni ugovor. Daleko je to bilo od nekih obećanih, velikih iznosa, ali bio sam zadovoljan.

Nakon svoje prve sezone  u “Berchemu” otišao sam na posudbu u “Oostenede”, također belgijski klub. Nakon odrađene godine ponovo sam se trebao vratiti u Antwerpen u “Berchem”, međutim u klubu se dogodila velika kriza, igrački kadar gotovo se prepolovio, pa sam se tako i ja vratio nazad u Đakovo i prije te još jedne godine za koju sam imao ugovor. Unatoč ozljedi zbog koje nisam igrao šest mjeseci, zadovoljan sam tom mojom belgijskom pričom.

Nakon povratka u Đakovo, otišao sam u Belišće, no dobio sam zabranu igranja jer sam bio još pod ugovorom sa Belgijancima, a u Belišću nije bilo novca za moju odštetu. Nakon pregovora, u “Berchemu” su pristali su da ipak igram, ali kao amater. Nakon provedene pola sezone u Belišću, ponovo sam se vratio u Đakovo. Nogometnu karijeru nisam završio u “Jedinstvu”, igrao sam u brojnim niželigaškim klubovima u Budrovcima, Piškorevcima, Potnjanima, Kondriću,  natjecao sam se u tzv. seoskim ligama.

Moja najljepša sjećanja iz nogometne karijere vežem za Đakovo. Uvijek smo bili u vrhu, a gotovo svake sezone smo igrali kvalifikacije za viši rang. Posebno su mi u sjećanju kvalifikacija koje smo igrali protiv “Slavonije” iz Požege, koje na žalost nismo prošli. I danas sam uvjeren, zbog tada nekih spornih sudačkih odluka.  Izgubili smo u Požegi 4:2, a u Đakovu je rezultat bio 0:0.

Nakon što sam “objesio kopačke o klin, u “Jedinstvu” u klubu u kojem sam tako reći rođen, odrastao, nikada  nisam obnašao nikakvu funkciju, a ni danas nisam vezan niti za rad u Upravi niti nešto slično, a iskreno nije mi to nikada ni bila želja.

Nakon zelenih terena i velikog nogometa, znao sam zaigrati na malonogometnim turnirima. Nekoliko smo puta bili i prvaci. Sjećam se jedne sjajne ekipe, sve stari igrači Đakova, zvali smo se “Kenguri”, kako se to ispravno kaže “Klokani”.

Naravno da nogomet i danas pratim. Posebno volim engleske klubove, a veliki sam navijač Liverpoola i nadam se da će ove godine, nakon dugo vremena, osvojiti prvenstvo. U srcu mi je taj klub, oduvijek, baš kao i moje “Đakovo”.

Od tih dana vrlo rijetko se družim s loptom. Tek ponekad se sastane stara ekipa, pa odigramo utakmicu, onako za dušu, kad se uspijemo skupiti na pomoćnom terenu Đakovo Croatije. Na žalost, imam problema s koljenom pa i ne mogu više od toga. Ponekad odem i pogledati poneku  utakmicu. Mišljenja sam da se u moje vrijeme igrao kvalitetniji nogomet u gradu. Rezultati su solidni, ali nisam baš zadovoljan igrom. Ako uspoređujemo ono vrijeme i danas, velika je razlika u kvaliteti. Kad se osvrnem na sve što je bilo, ni za čim ne žalim. Bilo je nekoliko prilika da se okušam u prvoligaškom nogometu, no nije se dogodilo. Možda da sam one godine kao pionir otišao s Osijekom,  tko zna… Bilo je upita i iz Partizana a čak je i Bayer Leverkusen bio zainteresiran da dođem na probu. Ali kako kažem, ne žalim, valjda je moralo biti tako kako je bilo.

Danas živim potpuno drugačijim životom. Za vrijeme rata sam se, kako se to kaže preobratio. Posvetio sam se vjeri. Volontiram godinama. Pjevam u crkvenom zboru. U crkvi sam pronašao sebe. Potpuno zadovoljstvo. Svoj mir i smisao.

Bookmark the permalink.

Odgovori