Glavometna reinkarnacija

 

Piše: Mario Kladarić

 

Dugo se već nisam “vratio” u rane “Gerd” Müllerovske sedamdesete godine prošloga stoljeća. U ona rana jutra kada smo se vješali po “japancu” čudnom hibridnom biciklu sa velikom košarom ispred sebe , tadašnjem dostavnom vozilu popularne Trgoprometove samoposluge ĐA-MA. Nije bilo veće radosti nego se provozati nekoliko krugova tim neobičnim vozilom, a sve zahvaljujući tadašnjem uvijek dobro raspoloženom dostavljaču, kojem na žalost, ni uz najbolju volju, više ne pamtim ime.

Ljeta smo provodili bezbrižno, uz “Otpisane”, “Daktari” i “Sandokana” ali i uvijek u pokretu pa bi često smišljali neke svoje izvedenice poznatih sportskih disciplina.

Badminton je valjda bila najpopularnija “prvomajska” igra. Nije bilo obitelji koja nije imala barem jedan set reketa s plavom ili crvenom drškom, baš kao što nije bilo krova i rine gdje se nije mogla pronaći barem jedna “pernata” badminton loptica. Osim tih “pernatih” badmintonki, moglo se često na tim. od pogleda skrivenim. mjestima pronaći i ona šarena gumena loptica, koju smo valjda od milja zvali – loptica skočica.

Naravno da badminton nismo igrali po nekim posebnim, zadanim pravilima. Igralo se bez mreže, uglavnom na obližnjoj livadi ili u prirodi. Jedan na jedan, a ponekad i u parovima. To u parovima posebno me veselilo, jer to bi uglavnom bila žensko-muška kombinacija.

Iz zabave ili dosade dok bi čekali ekipu pored iskopane “roke” na dobro utabanom klikeraškom terenu s punim džepovima zelenih i plavih klikera i tek ponekim i vrlo rijetkim “porculanerom”, osvojenim tko zna od koga, u nekoj od brojnih ljetnih partija, zabavljali bismo se s onom čudnom igračkom od dvije spojene tvrde kuglice, koje smo zvali klik-klak. Glavni i jedini cilj bio je da se te kuglice sudare u zraku iznad ruku i proizvedu taj klik-klak zvuk. Nije to bilo baš jednostavno, trebalo je dosta truda i vježbe da se postane majstor u klik-klaku. Baš kao što su se “pernate” badminton loptice mogle često pronaći na krovovima i rinama, klik-klak je često završavao na električnim strujnim žicama između dvije bandere. A zašto? E, pa ne znam taj odgovor ni danas. Znam samo da je tako bilo.

Nekako u to vrijeme pojavio se i frizbi. Satima smo se znali dodavati tim letećim čudom, kupljenim u “Izboru” na korzu. Vjerojatno bi dehidrirali od višesatnog dobacivanja da nije bilo onih vrećica sa Fla-Vor-Aid prahom za čudesni sok koji bi me vjerojatno danas prilično razočarao da ga probam, baš kao žvakače gume Bazooka, Efekta ili “cigarete”.

Uz bacanje frizbija, raširenih nogu na bokovima, tih se dana vrtio i popularni hula-hop. Koliko god se hula-hop “vrtio” ipak nije bio najpopularniji. Tadašnjim djevojčicama, uz graničar, ipak je najdraže bilo skakanje po gumi. Igrale su “zagrebački”, “osječki”, a još mi u glavi zvoni ono njihovo, “peta-prst”, što sam iz prikrajka znao često čuti.

Kada nas nije bilo dovoljno za “veliki” nogomet, popularnu “viktoriju” na jedan gol ili češće za “mali” – igrali bi glavomet. Bila je to neka čudna verzija igre, hibrid tenisa, serviranja glavom i vraćanja lopte nogom u iscrtano kredom ili komadom odlomljenog crijepa polje terena.

Zahvaljujući “umreženim” vremenima i internetu saznajem da je danas taj sport, a sličan našem ondašnjem glavometu prilično popularan.

Glavomet ili Headis kako ga zovu, hibrid je između nogometa i stolnog tenisa i privlači sve više zaljubljenika.

Održavaju se čak i svjetska Headis prvenstva a brojni međunarodni turniri okupljaju igrače iz cijeloga svijeta.

Igrači koriste stol sličan onome za stolni tenis te gumenu loptu, a pravila su slična onima iz stolnog tenisa uz nekoliko iznimki. Recimo, igrač smije zakucati loptu glavom i prije nego ona udari u stol i može dirati stol bilo kojim dijelom tijela. Igra se na dva seta do 11, a ako želi osvojiti set, igrač mora napraviti razliku od barem dva poena ispred svog protivnika.

Nogo-tenis sa asfalta iz djetinjstva. Headis ili reinkarnacija iz sedamdesetih našeg glavometa? Što vrijeme brže ide, nekako mi se čini da se sve više i više i sve brže i brže vrtimo u krug.

Bookmark the permalink.

Odgovori