Poput lopte koja se kotrlja

 

Piše: Mario Kladarić

Svaki grad ima svoje sportske idole. Talentirane ljude rođene za uspjehe na sportskim borilištima. Karijere su im kratke, manje ili više uspješne, ali ih na neki svoj način obilježe za čitav život. O većini njih nije puno napisano. Njihova imena, blijeda su slova, skrivena u muzejskim primjercima nekoć davno otiskanih novina u lokalnim tiskarama, koje su i tada, u svoje vrijeme, gotovo po nekom pravilu na svjetlo dana ondašnjim čitateljima stizale teškom mukom u malobrojnim primjercima.

Ponekad ta njihova imena možemo pronaći tek u rijetkim knjigama ili Monografijama, a sve zahvaljujući entuzijastima, uglavnom bivšim sportašima-kolekcionarima zaboravljenih sportskih zbivanja. Srećom pa su ti entuzijasti, osim poneke požutjele fotografije, i kakvog tada vrlo bitnog i vrijednog osvojenog pehara ili medalje, uspjeli sačuvati i sva ta imena i rezultate davno odigranih utakmica. Srećom po nas pa su bili vođeni nekim svojim unutarnjim nagonom i željom da im ta sjećanja ostanu zapisana kao ukoričeni dar, kako nama, tako i nekim budućim generacijama.

Srećom, jer vrijeme brzo prolazi. Danas jesmo, a sutra više nismo. Istina je i da te bivše sportaše, susjede, poznanike ili najčešće tek manje ili više poznata lica, koja sretnemo u prolazu, nije lako prepoznati. Kako na prvi, tako i na drugi pogled. Teško bi se za većinu od njih moglo reći da su ih nekoć krasili sportski uspjesi. Osim toga, rijetki su još i danas u sportu pa i tu gubimo svaku poveznicu. Zaboravljeni su i od svojih najdražih klubova, nema ih u počasnim ložama, ne obnašaju nikakvu dužnost i odavno pripadaju prošlosti. Njihove sportske karijere, na žalost, nemaju baš nikakvu vrijednost u današnjem društvu.

Ponekad, sa rijetkima od njih popijem piće, zaglavim u đakovačkoj noći pa mi otvore dušu. Blago je to neiscrpno. Dok ih slušam i vizualiziram sve te priče i svjetove, baš svaki put osjetim kako me čine bogatijim čovjekom. Lakše se nosim sa nepravdama i izazovima današnjeg vremena. Donose mi boju u svakodnevicu i u sivilo okruženja ovog poglavlja u kojem jesmo. Nisu to uludo potrošeni i bezvrijedni trenutci. Uvijek me vrate na ono što ponekad zaboravim, ali znam da nosim u sebi. Sjete me na ono što sam prvo naučio i dobio od sporta. Mogli bi o tome i večeras. Mogli bi do jutra. Pričati o porazima i pobjedama. Usponima i padovima. O svemu onome kroz život. Ili tek pričati o ljubavi prema igri. Jednostavnoj a tako složenoj. Poput lopte koja se kotrlja.

Bookmark the permalink.

Odgovori