Marošević i Udovčić za podjelu bodova!

PRVA PROVJERA DRAČIČANA I PUNITOVČANA

 

 

DRAČICE – SLAVONIJA (P) 1:1 (0:1)

 

Na pomoćnom terenu Stadiona Croatia 1971. nogometaši Dračica i punitovačke Slavonije odigrali su prvu pripremnu utakmicu. Nakon sedmodnevnih priprema koje su odradile obje momčadi, po jedno poluvrijeme pripalo je svakoj momčadi. U prvom poluvremenu više od igre imali su nogometaši Slavonije koji su u 31. minuti golom Maroševića došli u vodstvo 1:0. Bio je to rezultat prvoga dijela.

U nastavku igre bolju igru Dračičani su okrunili pogotkom za izjednačenje. Strijelac za 1:1 bio je u 60. minuti Marijan Udovčić.

O prvoj pripremnoj utakmici trener Dračica Ivica Gavran rekao je: „Prva pripremna utakmica s teškim nogama, nakon istrčanih 20 kilometara u prvom tjednu, zadovoljila me je kao trenera, a vjerujem i gostujećega kolegu Uzelca. Rezultat nije bio u prvom planu već zadovoljiti želju igrača za loptom. Svakoj momčadi pripalo je po jedno poluvrijeme; prvo gostima, druga nama. Najvažnije je da nije bilo ozljeda, a mi u ponedjeljak nasavljamo s zacrtanim planom priprema kako bismo spremni dočekali nastavak prvenstva, zaključio je trener Gavran.

Đakovčankama tek bod Julije Horvat!

PRVA HRVATSKA KUGLAČKA LIGA – ŽENE

 

13. KOLO

 

ZAGREB – ĐAKOVO  7:1 (3282:3158)

 

Nakon briljantne pobjede nad kuglačica Podravke, Đakovčanke su danas na gostovanje u Zagreb krenule bez rezultatskoga imperativa jer pred sobom su imale jednu od najboljih hrvatskih ekipa. Zagrepčanke su ulogu favorita opravdale i upisale uvjerljivu pobjedu.  Iz đakovačke perspektive ovaj nastup i ne izgleda tako loše jer primjerice Marijana Majsterić srušila je više čunjeva od svoje protivnice Mateje Kulej, ali je izgubila na setove. Ivana Prugović „našla“ se odličnih 546 čunjeva, ali njena je Elizabeta Štajduhar bila bolja s 572 čunja. Jedini pojedinačni bod đakovačkoj ekipi donijela je Julija Horvat s 536 „drva“. Slabije od očekivanoga bacila je Nikolina Kuić jer sigurno može bolje od danas skromnih 513 čunjeva.

Julija Horvat osvojila jedini đakovački bod u Zagrebu

 

U posljednjem paru Zagrepčanke su bile nemilosrdne. Kristina Lončarević „našla“ je 586, a Tea Miljković 552 čunja za potvrdu visoke i zaslužene pobjede.

 

 

POJEDINAČNI REZULTATI:

 

Mateja Kulej – Marijana Majsterić  1:0 (532:539)

 

Elizabeta Štajduhar – Ivana Prugović  1:0 (572:546)

 

Narda Štulić – Julija Horvat  0:1 (506:536)

 

Leonarda Majer – Nikolina Kuić 1:0 (534:513)

 

Kristina Lončarević – Dalija Perković 1:0 (586:511)

 

Tea Miljković – Vesna Đapić  1:0 (552:513)

 

T A B L I C A

 

1. MLAKA 13 12 1 0 83:21 25
2. ADMIRAL 13 10 0 3 71:33 20
3. ISTRA 13 8 1 4 65,5:38,5 17
4. ZAGREB 13 6 2 5 55:49 14
5. SPLIT 13 6 1 6 52:52 13
6. PODRAVKA 13 5 1 7 50:54 11
7. ĐAKOVO 13 5 0 8 40:64 10
8. ENDI-TEKSTILAC 13 4 1 8 39:65 9
9. RIJEKA 13 3 0 10 32:72 6
10. SISCIA 13 2 1 10 32,5:71,5 5

 

Favoriti smo, ali neće biti lagano!

PRVA KOŠARKAŠKA LIGA

 

14. KOLO – NEDJELJA, 17:00 sati

 

                         

 

 

 

Đakovački košarkaši uživaju u svojoj prvoj nacionalnoj natjecateljskoj sezoni. Iz utakmice u utakmicu dokazuju svoju vrijednost, kao novaci u ligi trenutno su sedmi sa sedam pobjeda i sedam poraza. S obzirom na neizvjestan ulazak u prvenstvo, odličan rezultat koji u đakovačku dvoranu dovodi sve veći broj gledatelja. U 15. kolu Đakovčani će imati poseban motiv, osvetiti se za prvi prvenstveni poraz. Naime, nakon dvije odlične domaće pobjede (Kvarner 2010. i Jazine Arbanasi), u Zagrebu je bila prilika da Đakovčani uhvate i treću pobjedu i tako se zadrže u samom vrhu. I nisu bili daleko, jer su tijekom utakmice dva puta ispuštali dvoznamenkasta vodstva. U prvom su poluvremenu imali vodstvo 32:21, ali plus 11 imali su i u 29. minuti pri vodstvu 64:53. Ipak, u završnici su igrači Rudeša došli do svoje prve pobjede.

Nakon prvenstvenoga susreta ubrzo su Đakovčani po drugi puta „ukrstili koplja“ s Rudežanima. U prvom kolu Kupa Krešimira Ćosića đakovački su košarkaši s lakoćom slavili (81:69) i sebi osigurali daleko putovanje u Dubrovnik.

 

O trećoj međusobnoj utakmici između Đakova i Rudeša govori trener Marijan Petrović:

 

Nakon nekoliko mjeseci mi u Rudežani postali smo pravi znanci jer u četiri mjecesa već se tri puta sastajemo. Iako položaj na tablici sugerira našu pobjedu, protiv Zagrepčana bit će izuzetno teško. Iako su ostali bez mladoga Roka Prkačina koji je otišao u Cibonu svoje redove popunili su iskusnim centrom Filipom Torićem. Rudeš nije šuterska momčad, njihova igra zasniva se na polukontri i agresivnim napadačkim skokom iz kojega postižu najviše koševa. Moramo zatvoriti reket i ne dopustiti protivniku da nam skale pod našim košem. Osim toga, na ozbiljnost nas treba potaknuti i rezultat prošloga kola. Rudežani su se do samoga kraja jako dobro držali i tek u završnici upisali su minimalni poraz 74:68. Doduše, tim porazom pali su na posljednje mjesto, ali, ponavljam, bit će teško protiv nedjeljnoga protivnika.

 

 

Marijan Petrović, trener KK Đakovo

 

Naravno, mi ćemo igrati svoju igru, vanjskim šutem, najjačim našim oružjem, pokušat ćemo ostvariti prednost i upisati novu pobjedu. S obzirom da na svom parketu nismo već dugo igrali, vjerujem da će i naša publika dati svoj doprinos pobjede. I da ćemo se zajedno veseliti novoj pobjedi.

 

 

Filip Torić – novi centar Rudeša

Odlična prilika za uzvrat!

UTAKMICU PRVOGA PROLJETNOGA KOLA NAJAVLJUJE RENATO ĆURIĆ

 

14. KOLO – SUBOTA, 19:00 sati

 

 

                         

 

 

Renato Ćurić

 

U goste nam dolazi momčad zbog koje najviše možemo žaliti  što ih nismo pobijedili u prvom dijelu prvenstva. U Zagrebu smo doista igrali odlično, vodili u prvom poluvremenu, na odmor smo otišli s vodstvom od tri gola. Razlike. I u nastavku smo dobro igrali, u 52. minuti imali vodstvo 26:24, ali u samoj završnici, više našim pogrješaka nego svojom dobro igrom, Zagrepčani izjednačavaju rezultat na 27:27 i tada zabijaju dva pogotka za konačnih 29:27. Mario Goluža i ja odigrali smo odlično u napadu, on je zabio 12, ja osam golova.

 Mario Goluža – najbolji đakovački igrač u prvoj utakmici u Zagrebu

 

Jurić najveća opasnost

 

Maksimir u rosteru ima nekoliko iskusnih, starijih igrača koji daju ton igri. Lijevi vanjski 35-godišnji Ivan Jurić za nas je „noćna mora“: u Zagrebu nam je zabio 13 pogodaka i praktički nas sam pobijedio tako da ćemo u Đakovu posebno morati paziti na njega. Ukoliko budemo u obrani pokretljivi i „gusti“ zaustavit ćemo njega, ali i ostale protivnike.

U odnosu na jesen, pojačali smo svoj roster; stigli su nam „srednjak“ Ivan Vulić, zatim Ivan Lasić i Nemanja Damjanić tako da imamo veću mogućnost rotacije. Dečki su od prve „kliknuli“ s ostatkom momčadi, atmosfera je odlična. Svi smo zdravi i spremni za subotnji okršaj.

Nadam se da će to u subotu vidjeti i naša vjerna publika od koje očekujemo, ako i dosada, podršku jer nam je sada svaka domaća utakmica „biti ili ne biti“. Jer želimo pobjeći iz opasne zone ispadanja, a to možemo samo pobjedama. Dakle, nemamo izbora!

 

 

Ivan Jurić – najopasniji igrač Maksimir Pastele

Anja Belvanović do finala, Leonu Babiću Brajku polufinale!

DVORANSKI BABOLAT ZAGI KUP

 

U organizaciji Teniskoga kluba Zagi, u Zagrebu je, od petka do nedjelja, 26. do 28. siječnja, odigran je Dvoranski Babolat Zagi Kup za tenisačice i tenisače do 16 godina. Kao prvi nositelj turnira Leon Babić Brajko došao je do polufinala. U prvom je kolu đakovački tenisač bio bolji od Viktora Bobana sa 7:6 i 6:3. U četvrtfinalu je Leon Babić Brajko bio bolji od imenjaka Leona Subotića. Nakon laganih 6:0 u drugom je setu bilo daleko neizvjesnije, odnosno đakovački tenisač slavio je u tie-breaku 7:6 (5).

U polufinalnom meču sastali su se prvi i treći nositelj. Nakon tri seta slavio je Roko Bašković (4:6: 3;6; 3:6). Turnir je osvojio drugi nositelj Noa Vukadin koji je slavio protiv Roka Baškovića sa 6:1 i 6:4.

 

* * * * * *

 

TK OLIMPIJA YONEX CUP

 

Od petka do nedjelje, 26. do 28. siječnja Teniski kub Olimpija bio je domaćin TK Olimpija Yonex Cuo koji je okupio tenisačice i tenisače do 12 godina. Na turniru je nastupilo troje đakovačkih tenisača: u muškoj konkurenciji Ivano Luka Tavić, a u ženskoj Anja i Dora Belvanović.

Ivano Luka Tavić u prvom kolu prošao je Juraja Ergotića rezultatom 6:0 i 7:5. Međutim, u četvrtfinalu mladi đakovački tenisač poražen je od drugoga nositelja Mateja Kukrike rezultatom 6:0 i 6:0.

U ženskoj konkurenciji Anja Belvanović stigla je do finala. Kao treća nositeljica turnira u prvom je kolu bila slobodna, a zatim je u četvrtfinalu bila bolja od Nike Dragičević s 6:2 i 6:1. U polufinalu su se sastale Anja Belvanović i Dea Dunković. U neizvjesnom meču Đakovčanka je slavila sa 7:6 i 6:3. Prva nositeljica Ivona Riđan bila je uvjerljiva protiv đakovačke tenisačice te je slavila sa 6:1 i 6:0.

Dora Belvanović zapela je u prvom kolu. Bolja od nje bila je Nina Marić rezultatom 6:1 i 6:1.

 

O Buzi, braći Dalton i životu posvećenom nogometu

 

Piše: Mario Kladarić

 

Nekako u ovo vrijeme prošle zime, uživao sam čitajući knjigu “Čudno je u mojoj glavi” Orhana Pamuka, Nobelovca i autora bestsellera “Zovem se Crvena”. Knjiga je to o ljudskoj čežnji i zasigurno jedno od Pamukovih najboljih postignuća. Priča je to o Mevlutu koji je lutao ulicama Istanbula prodajući bozu i razmišljajući o čudnovatom osjećaju u svojoj glavi, senzaciji zbog koje se osjeća drugačijim od drugih, sve dok se sudbina ne pobrine da mu još jednom objasni što je ono za čim je oduvijek žudio.

Taj prodavač boze, napitka za koji do tada nisam čuo, podsjetio me na nadimak našeg sugrađanina Željka Kovača – Buze, zaljubljenika u lokalni sport, posebno u nogomet, u kojem je i danas aktivan, doduše ne više kao igrač, već kao trener najmlađih nogometaša i tajnik Hrvatskog nogometnog kluba “Đakovo Croatia”. Kao dečkić, na stadionu “Jedinstva” u Đakovu, gdje sam i odrastao, često smo igrali nogomet – započeo je svoju nogometnu priču Željko Kovač – Buza. Na tribinama, valjda krateći vrijeme, često nas je znao gledati jedan stariji čovjek, rodom iz Bosne. U to vrijeme bio sam brz i hitar dječak, igrao sam napadača, baš kao i tada poznati nogometaš, Mehmed Buza iz Zenice. Nakon jedne od tih utakmica, a na kojoj sam postigao nekoliko golova, prišao nam je, pa me pred svima pohvalio, a zatim i rekao: – Pa ti si isti Mehmed Buza! Eto, tako sam dobio nadimak – Buza. Nadimak koji mi je ostao i po kojem me mnogi znaju i danas. Onaj “pravi” Mehmed – “Majstor” Buza bio je jedan od najcjenjenijih i najpoznatijih igrača sa prostora bivše Jugoslavije. Legendarni napadač i član “Čelikove” najslavnije generacije ostao je jedan od sinonima za čvrstu i požrtvovanu igru Zeničana.

I moja dva brata, bili su izvrsni nogometaši – nastavio je Buza. Mada nismo imali problema s Taličnim Tomom, a i nismo bili loši momci, jedno vrijeme zvali su nas braća Dalton. Odakle je to poteklo, i tko nas je prvi tako nazvao, više se i ne sjećam. Vjerojatno je razlog taj što su u to vrijeme svi čitali stripove, a među brojnim crtanim junacima, Daltoni su bili prilično popularni likovi. Tu šalu na naš račun, i braća i ja smo prihvatili, nismo se ljutili. Neko vrijeme nosili smo taj zajednički nadimak, a onda, kako to obično biva, s vremenom je pao u zaborav. Kad već spominjem braću, imam brata blizanaca Branka i starijeg brata Mladena. Branko je poput mene dugo vremena igrao nogomet, a Mladen je svoju nogometnu karijeru završio u mlađim juniorskim kategorijama. Branko je u “Jedinstvu” bio do juniora, a onda je prešao u NK “Croatia”. Iako sam ja ostao u “Jedinstvu”, rijetko je između nas bilo bratskih derbija. Glavni razlog je taj što je “Croatia” uvijek bila rang niže. Odigrali smo tek nekoliko prijateljskih utakmica. Bile su to osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća – prisjeća se Buza. Sva trojica rođeni smo na “Pazarištu”, tako reći na stadionu. U Vesingerovoj ulici koja je bila uz samo igralište. Nismo se imali gdje dalje igrati, a stadion je bio naše dvorište. Normalno je bilo da je nama dječacima najdraže bilo igrati nogomet. Neki poput mene, zaljubili su se tada u taj sport, a godinama kasnije, priključili smo se i klubu. Kao pionir registraciju u “Jedinstvu” dobio sam 1975. godine.

Prvi trener bio mi je legendarni Bambo, a to vrijeme moglo bi se nazvati i početkom moje nogometne karijere. Bambo je bio trener kod kojeg su treninzi jako dugo trajali. Gotovo dva sata. Volio je da budemo redoviti na treninzima, a to je tada bilo dva do tri puta tjedno. Tako je nekada bilo. Danas su druga vremena, trenira se puno više. Trener Bambo, u to vrijeme, bio je pojam u Đakovu. Za razliku od njega, ostali treneri su bili uglavnom samo prolaznici. Kako su dolazili, tako su i odlazili. Koliko se sjećam bio je to period do ranih osamdesetih godina. Trener Bambo stigao je u klub šezdesetih godina i tu je kao igrač i trener proveo više od dvadeset godina.

 

Moja generacija

 

U moje vrijeme jedan od boljih igrača bio je Branko Kosi. U toj generaciji igrali su još Ivica Čota, Željko Rupčić, sve redom sjajni igrači koji su imali bogatu nogometnu karijeru. U seniorima sam igrao s jako puno poznatih đakovačkih igrača. Od legendarnog Antuna Francema – Tote, pa do mnogih drugih. U pionirima sam krenuo kao napadač, lijevo krilo, a karijeru sam u “Jedinstvu” završio na desnom bočnom. Tada se to zvalo bekovi. Nogomet je u to vrijeme bio drugačiji. Mi koji smo igrali obranu, nismo smjeli prijeći centar. Kada bi se to dogodilo za vrijeme utakmice, odmah bi uslijedila kritika trenera. Moja aktivna nogometna karijera trajala je od početka 1975. do 1994. godine. Gotovo čitavu karijeru proveo sam u “Jedinstvu”, a tek pred sam kraj igrao sam u “Rataru” iz Piškorevaca, u klubu u kojem sam kratko igrao kao juniorac, jer tada još nije bilo mjesta za mene u seniorima “Jedinstva”. Ubrzo, nakon odsluženja vojnoga roka vratio sam se u svoj matični klub. To je bilo 1984. godine. Nešto malo, već pred kraj karijere, igrao sam i u “Rekordu” iz Kondrića.

 

Je li bilo šanse za neki iskorak više, teško je reći. Prilično sam realan. Uvijek za sebe kažem da sam bio trećeligaški igrač. Nije bilo ni toliko managera kao danas, trebalo je imati i puno sreće da te netko primijeti. Sjećam se da mi je Toto, koji je tada bio u Belgiji, govorio, kako sam igrački puno bolji od pola njih koji su tamo igrali, kako nisam ništa lošiji od igrača koji su tada igrali u drugoj belgijskoj ligi. Možda smo bili i preskromni, nije bilo toliko odlazaka kao danas. Sve u svemu, teško je o tome suditi iz današnje perspektive. I danas sam ponosan da sam pet godina bio standardan u svom klubu – “Jedinstvu”. Odigrao sam, sveukupno, preko tristo natjecateljskih i prijateljskih utakmica!

 

Trenerski posao

 

U trenersku školu, upisao sam se na nagovor Tihomira Češnika, trenera koji je već godinu dana radio u klubu, ali nije imao “papire” za licenciranog trenera. Vlasnik sam Uefine trenerske licence. To znači da mogu biti trener svih kategorija. Od prve lige, pa sve do niželigaša. Od 2000. do 2005. godine bio sam uključen kao vanjski suradnik za školovanje nogometnih trenera na području Slavonije i Baranje. Radio sam sa mlađim kategorijama. Ivica Grnja, koji je bio glavni instruktor za Slavoniju i Baranju, prepoznao je moj rad i na njegovu inicijativu obnašao sam tu dužnost. To mi je bila velika čast. Za vrijeme mojeg rada s mlađim kategorijama, “izniknulo” je nekoliko vrhunskih, danas poznatih igrača. Izdvojio bih vratara Ivana Vargića i Marka Hanuljaka, koji je prošle godine potpisao za Fiorentinu. Sjećam se, tamo negdje na početku karijere Ivana Vargića, roditelji prigovarali pa zašto mi baš on brani. Govorili su mi, pa nije on vratar, što nisi nekoga drugog stavio na gol?! Pamtim jednu utakmicu, igrali smo u Valpovu. S nekih dvadesetak metara, protivnički igrač, onako iz nemoći, uputio je loptu prema našem golu, a Ivan je baš u u tome trenutku imao raširene noge, lopta mu je prošla ravno kroz njih i tako smo primili zgoditak. Nedavno za blagdane, kada je bio u Đakovu, u šali sam ga pitao, sjeća li se toga? O, da, sjećam se, kako se ne bi sjećao – priznao mi je. No, eto, marljivim i ustrajnim radom, ispravio je te početničke greške, i stvarno je daleko dogurao. Redovitost na treninzima, upornost, izvršavanje obaveza i svega onoga što se traži od početnika uvijek daje rezultate – pojašnjava mi Buza i prisjeća se jedne zanimljivosti vezane za trenerski posao. Jedan vikend sjedio na klupi u ulozi trenera na pet utakmica Klub je 2004. godina djelovao u pet uzrasnih kategorija (mlađi i stariji pioniri, kadeti i juniori i seniori). Kako tih godina situacija u klubu nije bila sjajna dogodilo se da sam jedan vikend morao biti u ulozi trenera svih pet kategorija što i nije baš pohvalno. U subotu prije podne vodio sam utakmice mlađih i starijih pionira čiji sam i bio trener, a kako je trener seniora nenadano dao ostavku odmah poslije završenih utakmica mlađih i starijih pionira sa seniorima sam morao putovati u Našice. Taj dan ostao sam bez ručka, ali mi nije bilo žao jer izborili smo pobjedu u Našicama. Drugi dan sam vodio utakmice kadeta i juniora jer me već prije zamolio njihov trener da ga mijenjam zbog privatnih razloga.

O monografiji

 

S obzirom da sam igrao u klubu jako dugo, a tu sam i završio nogometnu karijeru, kroz razgovore sa drugim ljudima, zajednički je zaključak bio da je upravo tako nešto nedostajalo. S tom monografijom koju sam ja izdao, klub je dobio, a to je moje osobno mišljenje, svoju osobnu kartu. Za svakoga igrača koji je odigrao barem jednu utakmicu može se pronaći podatak. To mi je bila želja. Puno sam proveo u klubu, znam dosta toga, no novi igrači koji dolaze, naravno da ne mogu znati povijest kluba. Monografija daje uvid u sve ono što se dogodilo nekada. Ovom knjigom točno se može vidjeti tko je najviše utakmica odigrao, tko je najviše pogodaka postigao, u kojem periodu je igrao. Svako razdoblje imalo je svoje junake. U knjizi se može vidjeti da je NK “Jedinstvo” iznjedrilo kroz povijest od 1962. do 2016. godine jako puno igrača. Pravo je blago što možemo pronaći i brojne fotografije, rezultate, kao i tablice svih odigranih sezona. Na toj knjizi sam radio oko deset godina. Bio je to težak i dugotrajan posao, nije bilo lako i jednostavno doći do svih tih podataka i dokumentacije. Puno toga trebalo je biti pohranjeno u arhivi kluba, ali tamo sam je pronašao najmanje. Izvor mi je bio “Gas Slavonije”, a za određeni broj godina morao sam i do Zagreba u Nacionalnu biblioteku. Monografija sadrži 500 stranica, međutim, sigurno još toliko imam spremno za mlađe uzrasne kategorije. U bliskoj budućnosti, želja mi je obraditi i te podatke i izdati i tu knjigu. Nadam se da će se naći netko tko bi mi pokroviteljski pomogao da se objavi. Mišljenja sam da će to još više obogatiti klub.

 

Maketa tribine stadiona Đakovo Đakovčanina Željka Kovača

 

Svoju svestranost pokazao je još prije dvadesetak godina kada je napravio maketu tribine tadašnjeg Jedinstvo, a danas HNK Đakovo Croatia i klupskih prostorija ispod nje. Da stvar bude još zanimljivija, maketa je napravljena u cijelosti od običnih drvenih šibica. Koliko se sjeća, Kovač kaže da je u ovaj rad utrošeno desetak tisuća šibica, a maketa i danas krasi prostorije podno tribina stadiona Đakovo.

Trčanje – moja druga ljubav

 

Osim što sam trener, obnašam i dužnost tajnika kluba, a za sve to potrebna je i dobra psiho-fizička sprema – uvjerava me Buza. Zato svakodnevno radim i na svojoj kondiciji. Trčanje je nakon nogometa moja druga ljubav. Ta ljubav traje još od školskih dana. Trčao sam za školu, što za osnovnu, što za srednju. Kod kuće još uvijek čuvam osvojene pehare sa tih utrka. U to vrijeme nije bilo atletskog kluba, pa se samim time nisam ozbiljnije mogao okušati u atletici. Da je bilo drugačije, tko zna gdje bi mi bio kraj. I godinama nakon svoje nogometne karijere, svakodnevno trčim na stadionu u Đakovu dužinu od 5km. U mjesec dana, dogodi mi se možda nekoliko puta da sam spriječen, a onda mi to jednostavno nedostaje.

 

Futsalski dani

 

Osim velikog nogometa igrao sam i mali nogomet. Od 1980. godine pa do 1995. godine bio sam u ekipi koja je nerijetko osvajala brojne turnire. Neki su se znali šaliti na moj račun, kako nikada nisam bio neki nogometaš, ali da sam uvijek bio u odličnoj ekipi. Iz tog vremena pamtim da nam se ponudilo da budemo član Druge malonogometne lige. To smo i prihvatili, a ja sam bio trener prvoosnovanog malonogometnog kluba u gradu. Bio je to malonogometni klub “Đakovo”, koji se natjecao u Drugom razredu hrvatske futsal lige. Prvih četiri-pet godina, mi smo bili i prvaci, no kako to obično biva, nismo imali financijskih sredstava za Prvu ligu. Doduše, igrali smo i kvalifikacije za rang više, u Pločama i Zagrebu, međutim, nismo prošli. Jednom smo i razigravali u Sisku sa predzadnjim iz Prve lige, imali smo dobar rezultat u Đakovu, međutim u Sisku smo izgubili. Imali smo tada stvarno odlične igrače futsala. Na golu je bio Čedo Maras, igrali su još Tomislav Šetka, Damir Lelas, Damir Išasegi, Igor Tot, Stjepan Jukić i mnogi drugi. Desetak godina kao trener i tajnik proveo sam u tom malonogometnom klubu. Nogomet danas, budućnost i kakvi su uvjeti rada danas? Iza nas je kratka zimska pauza. Treninge imamo četiri puta tjedno, plus utakmica. Četiri su to aktivnosti prijepodne, a isto toliko i poslijepodne I to je jedan od razloga zašto je teško je uspoređivati nogomet jučer i nogomet danas. Ne volim se povoditi za bivšim igračima, koji često kažu, eh, kad smo mi igrali nogomet, to je bio nogomet.. Nije istina.

Nogomet danas nije isti. Drugačije se igra i radi. Fizička priprema je broj jedan, više se trenira, a igrači su puno spremniji. Kod nas u Đakovu, sva djeca koja prođu nogometnu školu, a u to sam se uvjerio, kroz svoje treniranje od 25 godina, najmanje mogu postati trećeligaški igrači. Bitno je samo koliko će se posvetiti treniranju Druga strana medalje je to što su uvjeti vrlo loši. I to u većini sportova. Obzirom na tu činjenicu, postižemo više nego odlične rezultate. Pogotovo se to osjeti, u zimskom periodu kada nemamo dvorane, nemamo terene sa umjetnom podlogom, a to je neki minimum. Na nivou cjelokupne Hrvatske mora se puno toga promijeniti. Amaterski klubovi su u podređenom položaju. Takav je sustav, gdje nikada amaterski klub neće doći na zelenu granu. Ne možemo zadržati kvalitetu, jer sve što valja, već u ranoj dobi odlazi. Roditelji odvoze djecu već sa 7-8 godina u Osijek. Dok se to ne riješi na neki drugi način, nema budućnosti za amaterizam – iznosi mi svoje mišljenje Buza.

Sve jasno: dvije jedinice – prvo mjesto i Prva županijska liga

JESENSKI PRVACI DRUGE ŽUPANIJSKE NOGOMETNE LIGE KRENULI S PRIPREMAMA

 

Nogometaš Omladinca iz Josipovca u nedjelju su, 27. siječnja, na svom Drljaku krenuli s pripremama za proljetni dio prvenstva. Iza Josipovčana ostala je odlična jesenska polusezona u kojoj su osvojili 37 bodova, bez poraza i bez primljenoga gola (jedini remi izvukli su nogometaši Šokadije iz Strizivojne). To je i zalog i obveza da i u proljeće Omladinac nastavi jesenskim tragom. Trener Šimo Živković izvršio je prozivku na koju se odazvalo 22 igrača (četvorica zbog posla nisu bila). Nakon prozivke uslijedio je i prvi lakši rekreacijski trening kojega je odradilo 20 igrača, a dvojica su zbog bolesti trening odgledali sa strane.

 

Povratnik Domagoj Hulak

Na prvom vježbanju pojavilo se i jedno novo(staro) lice. Riječ je o Domagoju Hulaku koji se nakon polusezone u trećeligašu Vihoru iz Jelisavca, odlučio vratiti u Omladinac. To će biti svakako veliko pojačanje za josipovačku momčad.

O tijeku priprema kratko nas je izvijestio trener Šimo Živković: „Na spisku imam 26 igrača što je optimalan broj. Nadam se samo da ćemo korektno odraditi pripreme i da neće biti ozljeda. Ovo čudljivo vrijeme malo nam remeti plan odigravanja pripremnih utakmica, ali što je tu je, tako je svima. Zasada je sigurno da ćemo 10. veljače igrati protiv Poleta iz Semeljaca, a 24. veljače očekuje nas lokalni susret protiv punitovačke Slavonije. Za ostale termine još uvijek tražimo protivnike jer planiramo odigrati barem šest pripremnih utakmica“.

U ambicijama se slažu gotovo svi poznavatelji nogometa: „Naravno. Ne bježimo od toga da nas jesenski rezultat obvezuje da i u proljeće budemo najbolji te konačno osvojimo to prvo mjesto koje nam stalno izmiče. Imamo odličan igrački kadar, uprava stoji iza nas, dakle sve preduvjete za rezultat imamo. Na nama je da to pokažemo na terenu. Cilj je jasna: osvajanje prvoga mjesta i plasman u Prvu županijsku ligu, zaključio je trener Živković.

Svi zadovoljni!

JURJEVČANI I KUŠEVČANI KRENULI S PRIPREMNIM UTAKMICAMA

 

Nogometaši Zrinskoga iz Jurjeva i kuševačkoga Torpeda u Osijeku su, na terenu s umjetnom travom osječkoga Gradskoga vrta, odigrali prvu pripremnu utakmicu. Jurjevčani su ostvarili pobjedu golovima Luke Matkovića i Petra Paradžika dok je strijelac za Torpedo bio Branimir Ivanda.

 

ZRINSKI (J) – TORPEDO  2:1 (1:0)

 

ZRINSKI (prvo poluvrijeme): Burim, Majdiš, Begović, Pranjić, Barišić-Jaman, Galić, Matković, Mihael Kerovec, Stanušić, Moises.

Drugo poluvrijeme: Hnatek, Lukačević, Fehir, Mihaljević, Šinko, Bagarić, Antonio Kerovec, Filipović, Kukučka, Paradžik, Penava. Trener: Antun Labak.

 

TORPEDO: Vuksanović, Antinac, Delić, Josip Čuić, Mislav Ivanda, Milardović, Branimir Ivanda, Bračko, Nikolić-Kovačić, radoš, Blažević. Još su igrali: Kušević i Dino Čuić.

 

Nakon prvoga odrađenoga tjedna priprema nogometaši Zrinskoga odigrali su prvu pripremnu utakmicu protiv županijskoga prvoligaša Torpeda. Trener Antun Labak izveo je dvije postave koje su odigrali po jedno poluvrijeme. Ovo je bila prva prilika da Jurjevčani procijene vrijednosti novopridošlih igrača. Iz Brazila je, uz prvoga golgetera stigao krilni napadač Moises, zatim je s treninzima krenuo i Petar Paradžik, igrač Poleta iz Semeljaca te mladi 18-godišnji makedonski golman Burim.

U kuševačkim redovima predstavio se novi (stari) igrač Torpeda Zoran Bračko koji je jesensku polusezonu proveo upravo u Zrinskom.

Jurjevčani su u prvom poluvremenu poveli u 43. minuti golom Luke Matkovića. Prvi dio protekao je u zanimljivoj igri gdje se osjetio umor od napornih treninga, ali i želja za loptom što je bio i prvotni cilj obojice trenera.

Već početkom drugoga poluvremena, točnije u 50. minuti Petar Paradžik postigao je drugi gol za Zrinski i tako nagovijestio pobjedu svoje momčadi. U 75. minuti Kuševčani smanjuju rezultat na 1:2, a strijelac je bio Branimir Ivanda.

Na kraju utakmice, oba trenera iskazala su zadovoljstvo jer su vidjeli dosta trke i želje za igrom, a ono što je najvažnije nije bilo ozljeda.

Prva provjera protiv Punitovčana!

NOGOMETAŠI DRAČICA ODRADILI PROZIVKU

 

Nedjelja, 27. siječnja dan je kada je trener Ivica Gavran odradio prozivku nogometaša Dračica. Zbog viroze nekolicine igrača danas nije odrađen prvi trening već će igrači prvo vježbanje odraditi u ponedjeljak.

O novostima iz dračičkoga kluba izvijestio nas je trener Ivica Gavran: „Danas smo samo odradili prozivku i upoznali igrače s planovima, a zbog viroze nekoliko igrača prvi trening odradit ćemo sutra. U klubu su ostali svi igrači, a ako bude kakav odlazak, on će biti određen poslom, a ne odlaskom u neki drugi klub. Na prozivci su se pojavila tri nova igrača: golman Nikola Raič koji je i prije nekoliko godina bio naš član, zatim iz Jedinstva iz Forkuševaca došao je  Matija Humbal, a Robert Dorić bivši je igrač Vučevaca. Nadolazeći tjedan iskoristit ćemo za pojačani rad, a već u nedjelju igrat ćemo prvu pripremnu utakmicu protiv županijskoga prvoligaša Slavonije iz Punitovaca. Nakon toga, slijedi susret sa satničkom Mladosti. Treći ogled bit će protiv Sikirevaca, a nakon toga slijedi Posavina iz Velike Kopanice. Generalka će biti 3. ožujka kada ćemo igrati protiv Slavonca, člana Prve županijske nogometne lige Brodsko-posavske. 10. ožujka kreće prvenstvo, a nas očekuje prva utakmica u Ivanovcima, zaključio je dračički trener Ivica Gavran.

Cilj: borba za četvrto mjesto!

I PIŠKOREVAČKI RATAR KRENUO S PRIPREMAMA

 

Županijski prvoligaš iz Piškorevaca u nedjelju, 27. siječnja krenuo je s prozivkom i prvim treningom. Trener Josip Mišić na prvom je okupljanju imao 17 igrača koji su u odličnom raspoloženju krenuli u novu 2019. godinu. Podsjetimo, Ratar je u jesenskom dijelu prvenstva zauzeo sedmo mjesto s 25 bodova. Do željenoga četvrtoga mjesta, na kojemu se trenutno nalazi Hajduk iz Popovca, dijeli ih samo bod.

Klub će privremeno biti lišen usluga napadača Deana Bekića koji će zbog ozljede pete pauzirati do ljeta. Svi ostali igrači ostaju u klubu. Od novih lica u svlačionici povratnik je, nakon šestomjesečnoga igranja u budrovačkoj Slavoniji, Igor Kedačić.

O planu priprema i ambicijama kluba, više je rekao trener Josip Mišić: „Osim povratka Kedačića, planiramo dovesti još dvojicu igrača s kojima trenutno pregovaramo. Time bismo zaokružili igrački kadar koji bi bio dostatan za ostvarivanje proljetnoga cilja. Naime, još uvijek su samo priče oko toga da će prve četiri momčadi u ligi steći pravo nastupa u Međužupanijskoj ligi. Mi smo blizu i to će biti naš cilj. Želimo do zadnjega kola konkurirati za to četvrto mjesto, iako neće biti niti kraj svijeta ako to ne uspijemo. Ali, sportski je nadati se da to možemo ostvariti. Tom cilju podredili smo i odigravanje pripremnih utakmica. Već u nedjelju 3. veljače igrat ćemo u Sikirevcima, zatim tjedan dana kasnije (10. 2.) u Piškorevce dolazi momčad iz Jaruga. Srijeda 13. veljače rezervirana je za gostovanje kod Graničara u Županji. Još uvijek nismo definirali protivnika za 17. veljače. „Generalka“ će biti 24. veljače kada će u Piškorevcima gostovati Hajduk iz Širokoga Polja. Nakon toga, vjerujem da ćemo spremni dočekati prvo kolo i domaću utakmicu protiv Valpovke, zaključio je trener Mišić.