Vatreni plamen s velikim izgledima

 

Piše: Mario Kladarić

 

Na današnji dan Goran Ivanišević  osvojio je Wimbledon pobijedivši Patricka Raftera u finalu. 2001. godine, a sinoć su programom pod nazivom “Slavonijo, zemljo plemenita” u sklopu kojega je održan izbor za najbolje nošeno narodno ruho završeni 52. Đakovački vezovi.  Tisuće sudionika u narodnim nošnjama svoga kraja prodefiliralo je ulicama grada i pokazalo nam dio svoje tradicijske kulture. Trebala je dobra kondicija da se sve to poprati. Noći neću spominjati. Barem dva-tri kruga dnevno Strossmayerovim parkom do ljetne pozornice, dvjestotinjak metara korzom kroz prepreke brojnih gostiju i prepunih terasa kafića, a sve na putu do mirisnog kulina na “Gastrofestu”,  koji ti dođe umjesto medalje kao nagrada i okrijepa za šetnju do hipodroma Državne ergele lipicanaca gdje se i ove godine uživalo u konjičkim natjecanjima.

Zanimljivo je bilo i na obližnjem jezeru Borovik na subotnjem triatlonu “Borovik 2018” . I ovim putem, od srca treba čestitati pobjedniku Tomislavu Tessariju iz Pakraca, a u ženskoj konkurenciji našoj sugrađanki “kraljici Borovika” Sonji Sabo, koja je po treći put postala prvakinja, kao i svim ostalim brojnim sudionicima ovoga sve popularnijeg triatlona.

U ovom kratkom rezimeu vezovskih i lokalnih sportskih zbivanja, još nešto. Đakovačkim sportskim kuloarima, uz jutarnju kavu proširila se priča, kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest iz Hrvatskog košarkaškog saveza da je stigao poziv Košarkaškom klubu Đakovo da se odluči želi li se natjecati u Prvoj ligi nakon što su od toga odustali Borovo i Podravac iz Virja iz financijskih razloga. Ova generacija košarkaša to je zaslužila, povijesna je prilika i bio bi to najveći uspjeh kluba, ali..

Ipak, ovogodišnje “Vezove” velika će nas većina pamtiti po dva nezaboravna trilera koja nam je priuštila naša nogometna reprezentacija u Rusiji. Još samo prije mjesec dana, tek stidljivo je mirisalo na ’98-u godinu, osjetilo se “ono nešto” u zraku, baš kao što davni lom zgloba ruke nagovješćuje promjenu vremena. Sva apatija, depresija, tuga i nemoć, koju nosimo u sebi jednostavno je morala negdje pronaći pukotinu i porušiti branu beznađa koje se godinama akumuliralo i opasno približavalo svome vrhuncu. To je snaga sporta. Neka oproste svi oni koji ne misle tako, ali nogomet nije tek bezvezno napucavanje lopte i ne treba ga promatrati iz tog kuta. Velika sportska priča iz Rusije koja nam se ovih dana odvija  pred očima, donijela je konačno to toliko potrebno zajedništvo, radost, pa i nadu. Da se ne zavaravamo,  “loptanje po zelenim travnjacima” neće nam poput čarobnog štapića otkloniti probleme, niti će nam netko drugi platiti vodu i struju i ostale režije umjesto nas samih, ali ono što zasigurno hoće, promijeniti će stanje duha. Barem na trenutak. Na bolje. Sav taj zanos, gotovo orgazmička euforija i pozitivne emocije to mogu. Zagrliti kćer ili sina u kockastom dresu. Pustiti suzu koja odagna sve one nakupljene  probleme i nevolje koje nosimo poput teškoga utega. Odahnuti na trenutak i ponovo prodisati punim plućima. Čarobni je to  trenutak koji nam u život donosi boje i svijet čini ljepšim mjestom. Ne treba podcjenjivati “žar koja tinja”. Ona početna, mala, tek tinjajuća, pretvorila se u vatreni plamen sa prilično velikim izgledima da postane buktinja koju nitko neće moći ugasiti. Ni u finalu!

Vatreni bećarac navijača-kibicera niskog tlaka

 

Piše: Mario Kladarić

 

Ovih dana kada uglavnom miruju sportski tereni, ako isključimo navijačku groznicu i sjajnu igru naše reprezentacija na Svjetskom prvenstvu u Rusiji koja se bliži svom vrhuncu do onoga što svi potajno iščekujemo,  mi Đakovčani uživamo u vezovskim danima, pa umjesto da nižemo kilometre za kakvom loptom ili bez nje, prepuštamo se “sportskim” pol i pol hladnim gemištima, možda kakvoj kavi ili, ipak, bolje pivu, jer eto sva sreća pa brojnih popratnih vezovskih sadržaja na kojima se srećemo ne nedostaje ni ove godine.

Prava je prilika da prokomentiramo uspješnu ili manje uspješnu sezonu lokalnih klubova, nabacimo pokoji kritički osvrt, izrazimo svoje nezadovoljstvo, ali i da uputimo riječi hvale onima koji to zaslužuju, poput primjerice Florijanu Abramoviću za  jedanaest postignutih zgoditaka u nedavno završenoj sezoni.  Nimalo nisu u sjeni ta naša kibicerska naklapanja o prijelaznim rokovima, kojih usput rečeno, ni među amaterima i niželigašima nikada ne manjka, a bome i jednako su zanimljivi. Naravno da u toj priči nema šeika, bogatih naftaša, a samim time ne vrti se tu lova od koje bi nam se samo i na spomen cifri zavrtjelo u glavi i to puno više od koje čašice plus nečega od gore nabrojanog.

Najbolji đakovački strijelac s 11 golova – Florian Abramović slavi sa suigračima

Brojna problematika s kojom se susreću klubovi, neiscrpan su izvor sportskih tema za razgovor. Nakon naših “stručnih analiza” utakmica Svjetskog prvenstva, dojam je da uživamo u toliko potrebnom zajedništvu i antidepresivu koji nam je charter letom poslala  Hrvatska nogometna reprezentacija, plasiravši se među osam najboljih na Svjetskom prvenstvu. Dominirali su naši momci u skupini, a onda smo dobili Dansku u dramatičnoj završnici, nakon penala. Malo je onih koji to još žele javno izreći, ali sada je potpuno jasno da smo ovdje došli napraviti nešto veliko. Imamo se pravo nadati i vjerovati, i ne vidim razloga zašto ne bi bili svjetski prvaci. Ova generacija to može. Želja i sportski motiv je ogroman, nikako se ne slažem da je to za nas pregolem zalogaj. Srce je dovoljno vatreno i sve nekako miriše na ’98-u, na vezovske dane kada smo pustili suzu radosnicu u Strossmayerovom parku i kada je pivo teklo u potocima uz “Mare i Kate”.

Da je to uistinu tako, sa tom tvrdnjom, pomalo stidljivo slažu se i kladionice. Od jutros treći smo favorit za naslov prvaka! Siguran sam kako će “hopak” i “kazačok” uz balalajku za koji dan utišati vezovske tamburice i  Vatreni bećarac naših momaka uz pomoć navijača-kibicera niskog tlaka.

Shah-Mat

 

Piše: Mario Kladarić

 

Riječ šah mat potječe od perzijske riječi „Shah-Mat“,  što znači „Kralj je mrtav“.

Poput šahovske partije bila je utakmica protiv Argentine. Savršena taktika u simultanki izbornika Dalića, sjajan topovski udar Ante Rebića u 53. minuti, grandiozni juriš crnog lovca uz potporu pješaka preslikan u kapetanski zgoditak Luke Modrića, taktika, koja je na kraju bila okrunjena velemajstorskim potezom Matea Kovačića i Ivana Rakitića u jednoj od svojih najboljih partija za konačni šah-mat!

Kralj Messi je mrtav. Argentina je izdominirana. Kakva prekrasna partija!

Ova kratka alegorija o šahu i nogometu podsjetila me na nedavnu vijest objavljenu na portalu Đakovo sport, da su naše šahistice „Dame“ ponovo prvoligašice zahvaljujući odluci HŠS-a. Dogodilo se to nakon što je Šahovski klub „Junior“ iz Rijeke otkazao svoj nastup na ovogodišnjoj Prvoj hrvatskoj šahovskoj ligi za žene koja će se igrati u rujnu u Biogradu. Naš grad biti će zastupljen s tri ekipe: u muškoj i ženskoj konkurenciji, nastupit će Šahovski klub Đakovo Lim-mont, a njima će se u ženskoj konkurenciji pridružiti i članice Šahovskoga kluba “Dama”. Na tome im iskreno i od srca čestitam!

Nove (stare) prvoligašice – ŠK Dama

Za neke je to možda iznenađenje, no šah ima bogatu povijest u gradu. U svojim “Đakovačkim spomendanima” zapisao je to i pokojni gospodin Zvonko Benašić, kojega se često sjetim, a posebno i nekako baš sada u ove dane oko “Đakovačkih vezova”. Vjerojatno i zbog njegove strasti prema vinu, koje sam u onim svojim, nevinim, vinskim godinama, rado kušao na degustacijama u prostorijama PIK-a iznad Gradskog podruma, kao i na “Bonaviti” koja se ove godine održala po 31. put u Trnavi.

Zahvaljujući “Đakovačkim spomendanima“, lako se može saznati  da je organizirano igranje šaha u Đakovu započelo odmah po završetku Prvog svjetskog rata u vrijeme uspona kulturnog i sportskog života. Tadašnji Đakovački sportski klub osnovao je 10. listopada 1920. šahovsku sekciju.

Interes za šah tada je bio vrlo velik te se već kod osnivanja sekcije učlanilo 40 članova. Već sljedeće godine bilo je organizirano turnirsko natjecanje koje se ponavljalo kroz nekoliko narednih godina. Nedugo zatim nastale su i organizacijske promjene jer je došlo do spajanja Đakovačkog sportskog kluba sa Slogom i osnovano je novo društvo – Certisa. Šahovska sekcija, i u tom društvu ostaje kao zasebna sekcija sve do 1927. kada se osniva samostalni Đakovački šahovski klub. Za prvog predsjednika izabran je Josip Šips, poznati đakovački trgovac.

Odmah po osnivanju tiskana su i izdana Pravila društva. Aktivnost je tada bila vrlo dobra, odigravani su susreti s klubovima iz susjednih mjesta – Vinkovcima, Slavonskom Brodu, Vukovarom, Osijekom i drugima, a uz to su igrane i simultanke. Nakon zatišja u radu za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1949. održana je obnoviteljska skupština i osnovano je Šahovsko društvo Đakovo koje dobiva ime Šahovsko društvo Regal Vajs. Članovi društva redovno nastupaju na Momčadskim prvenstvima Hrvatske, a 1954. i na polufinalnom turniru za prvenstvo Narodne Republike Hrvatske. Najbolje su rezultate postizali: Vjekoslav Pauković, Teo Niderle i Ivan Bažaj. Godine 1962. Šahovsko društvo ulazi u sastav Nogometnog kluba Jedinstvo te mijenja ime u Šahovski klub Jedinstvo.

Nakon mnogih seljenja, društvo je 1986. dobilo svoje stalne društvene prostorije u Ulici kralja Tomislava 18, pokraj škole Vladimira Nazora. Sljedeće godine, tj. 1987. sponzorstvo društva prihvaća Slavonska banka i mijenja ime u Šahovski klub Slavonska banka Đakovo. Tako ostaje sve do 2002. kada dolazi do prekida sponzorstva i društvo mijenja ime u Šahovski klub Đakovo.

Rad s mladima u društvu izuzetno je uspješan, može se reći da je to “Đakovačka škola šaha” koju niz godina vodi vrlo uspješni Ivan Bažaj, šahovski instruktor i trener. Možemo nabrojati tek dio rezultata te Đakovačke šahovske škole:

Čak tri mlada člana društva – Snježana Bažaj, Hrvoje Stević i Ante Brkić članovi su hrvatske olimpijske reprezentacije. Hrvoje Stević postao je prvak svijeta u kategoriji do 16 godina (1995.), bio je tri puta član olimpijske reprezentacije i četiri puta u momčadi Hrvatske na prvenstvu Europe. Godine 1998. postaje najmlađi velemajstor. U seniorskoj konkurenciji 2007. osvaja prvo mjesto i zauzima prvo mjesto u rejtingu hrvatskih šahista.

Snježana Bažaj – Boćkaj 1975/76. prvakinja Jugoslavije za žene u dopisnom šahu

– 1976/77. druga na Prvenstvu Jugoslavije za žene u dopisnom šahu

– 1977.-1979. osvajala je titule pionirske prvakinje Hrvatske (1977. i 1978.), omladinske prvakinje Hrvatske (1979. i 1982.), seniorske prvakinje Hrvatske (1984.). Zatim, članica je olimpijske momčadi Hrvatske u Manili (1992.), Istambulu (2000.) i Beču (2002.) i ima titulu fide majstorice. Više puta proglašavana je najboljom sportašicom Đakova.

Ante Brkić sedam je puta osvajao kadetsko državno prvenstvo Hrvatske, osvojio treće mjesto na kadetskom prvenstvu svijeta, prvak je Europe u brzopoteznom šahu do 12 godina, najmlađi je hrvatski velemajstor, a s 15 godina postao je međunarodni majstor.

Kristina Šolić bila je deseterostruka kadetska i juniorska prvakinja Hrvatske. Sudjelovala je deset puta u svjetskim i šest puta u europskim prvenstvima u tim kategorijama. Postala je viceprvakinja Europe u brzopoteznom šahu do 14 godina. U svim tim, pa i kasnije, u seniorskim kategorijama bila je više puta hrvatska reprezentativka. Osvojivši titulu međunarodne majstorice, postala je najmlađa međunarodna majstorica u povijesti šaha Hrvatske.

Josip Njirjak osvojio je prvo mjesto na prvenstvu Hrvatske 1991. u kategoriji do 11 godina, deseto mjesto na prvenstvu Europe (1992.), prvo mjesto na Prvenstvu Slavonije i Baranje u kategoriji do 13 godina (1993.), drugo mjesto na Prvenstvu Hrvatske u kategoriji do 15 godina (1995.), a na istom natjecanju postaje viceprvak Hrvatske.

Od svih nabrojanih šahista najviše pamtim uspjehe Snježana Bažaj-Bočkai. Možda zbog toga što je davne 75., sa roditeljima uselila u stan, u kojem sam kratko kao dječak stanovao, a potom se sa obitelji preselio dvije zgrade dalje. U tu moju nesuđenu sobu, koja je postala Snježanina, na mjesto šarenih slikovnica i knjiga o Hiawathi i sloniću Dumbu, stigle su poput vojnika njene crno-bijele figure, šahovske ploče i knjige o šahu. Jedna ljubav zamijenila je drugu. Znam da to ne zna, a i kako bi znala, odlična učenica OŠ “Vladimir Nazor”, pionirska prvakinja bivše države. U kutu od četiri zida, odmah do prozora, odakle sam noću promatrao zvijezde, skrivečki sam ostavio nekoliko svojih nedosanjanih želja. Još ih se pomalo sjećam, ali teško da ću ikad poput Snježane, ispuniti snove.

O konjima u kleti Otrovanskog brega

 

Piše: Mario Kladarić

 

Moj djed pričao mi je često priče iz mladosti, o tome kako su njegovi prijatelji imali konje koje bi od rana proljeća,  pa do jeseni, jahali po okolnim šumama i livadama, a kasnije bi se to jahačko društvo krijepilo mirisnim vinom u hladu brojnih kleti Aršanja i Otrovanskog brega.

Pričao mi je sa tugom u očima, kako njegova obitelj, zbog i tada teških vremena, unatoč velikoj ljubavi, nikada si nije mogla priuštiti konja. Jedino blago koje su imali, bila je kravica koju je trebalo voditi na ispašu. Krava je krava, a konj je konj. Ljubav i želja su jedno, a ondašnje mogućnosti nešto sasvim drugo. Vjerujem kako se iz tih djedovih priča, rodila i moja ljubav prema plemenitim životinjama, mada se moj prvi susret s konjem, dogodio puno ljeta kasnije. Sve to, kao da se znamo sto godina, priča mi Petra, dok ispijamo domaće “Pitomo” craft pivo i slušamo Janis Joplin jer kako kaže, obožava je, kao i svu ostalu glazbu iz vremena Woodstocka.

Kao uplakanu djevojčicu, djed me je odveo u Konjički klub “Zlatni Kas”, nastavlja Petra,  a tamo je bila jedna stara kobila, koju sam prvi puta zajahala i odmah sam prestala plakati. Nakon toga, negdje oko moje petnaeste godine, krenula sam u školu jahanja i od tada sam ostala u klubu. Danas vodim školu jahanja, bavim se daljinskim jahanjem, uskoro ću dobiti trenersku licencu, licencirani sam voditelj turističkog jahanja.

Dok iščekujemo prvu utakmicu Hrvatske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, nadajući se prvim bodovima protiv Nigerije, pojašnjava mi Petra da u Hrvatskoj konjički sport nije popularan poput nogometa, rukometa,  možda zbog toga jer tu nema neke velike zarade, barem ne u svim konjičkim disciplinama.  Natjecatelji u galopu i preponaši tek donekle zarađuju, a možda se nekoj zaradi mogu nadati i dreseri konja.

Slušam Petru, a usput se kladim sa “mužikašima” iz Podravine na čistu pobjedu Hrvatske.  Pertrina disciplina je Endurance, koji je popularniji nešto više u svijetu nego kod nas, a posebno u Arapskim Emiratima, gdje su šeici napravili pravi biznis oko toga, usput nadodajući mi, da i ona vjeruje u u pobjedu protiv Nigerije, bez obzira što baš i ne voli nogomet. Na moje pitanje da mi pojasni što je Endurance, objašnjava mi kako je to maraton za konje i jahače. Cilj je proći dugačku stazu u prirodi u što kraćem vremenu a da se pri tome ne iscrpljuje konj. Začeci Enduranca su u vojnoj obuci,  a isto tako to je  priča o oživljavanju načina života naših predaka, koji su jahali na duge staze, a na kraju dana noćili bi u kampovima,  a onda drugi dan nastavljali bi svoja putovanja. Ako si pomislio na  kauboje, to je u redu, smije mi se Petra, jer primijetila je kako zamišljam John Waynea i Wyatt Erpa, dok je ona je mislila na nomadska slavenska plemena koja su davno prije došla na ova područja. I dok nazdravljamo, sada sa već trećim  “craftom” u nizu, kaže mi kako obožava jahanje u  prirodi i  da joj se jako sviđa to što krv divljih jahača i ratnika ni nakon tisuću godina nije prestala teći našim žilama. Na to, pomišljam si što sada teče u mojim žilama, sjećajući se prošle burne after-festivalske noći u društvu tamburaša.

Nekako se snalazim, polako hvatam priču, pa da ne bi ispao totalna neznalica i ispao tek “kauboj”, listamo zajedno po Facebook profilu moje drage prijateljice Snježane Beljan, hvalim se njenim uspjesima kao da su moji, pričam joj o njenoj velikoj ljubavi prema konjima, te prvim jahačkim koracima u konjičkom klubu u Đakovu. Dok se Petra divi Snježinom konju frizajcu, brojnim nastupima, a posebno Božićnom balu lipicanaca,  nastavljam se hvalisati, ali s pokrićem, našom Ergelom koja je osnovana još davne 1506. godine, što je svrstava među najstarije ergele u Europi, te govori o dugoj tradiciji uzgoja konja na našem području. Sa zanimanjem sluša o lipicanskoj pasmini koja se u Đakovu počela uzgajati početkom 19. stoljeća.

Spominjem joj dvije lokacije – Pastuharnu, smještenu u srcu Đakova, na kojoj je kaže bila jednom prilikom, doduše kratko, a ja joj usput obećavam posjet  Ivandvoru, u neposrednoj blizini grada, koji ću joj sigurno pokazati ako je put nanese na “Đakovačke vezove” u sklopu kojih se tradicionalno održavaju i  konjička natjecanja.

U njenom  klubu “Zlatni Kas”, priča mi Petra, dijelom se financiraju sredstvima dobivenim od polaznika škole jahanja. U 45 minuta koliko traje jahački sat, polaznike se uči kako se čisti i sedla konj, a zatim sve o uzdanju i jahanju, a potrebno je naučiti i sve o rasedlavanju i očetkavanju. Tek tada kreće se na jahanje.

Konji koje imamo žive u krdu, pojašnjava mi Petra, svakodnevno uživaju rastrčavanju i ne jašimo ih svakodnevno, mada je to rastrčavanje jako važno kako bi bili mirni za polaznike škole jahanja. Kada je veliko blato konje, naravno, ne vodimo na istrčavanje zbog sigurnosti, kako ne bi proklizali i ozlijedili se.

U posebnom sjećanju,  Petri je ostao sedmodnevni maraton do Vukovara u čast poginulim policajcima u Borovom naselju. Taj maraton, uz Petru, uspješno je završilo još troje konjanika.

Baš kao i ljudi, svaki konj ima svoju osobnost. I oni se raduju svakom novom susretu. Obožavaju kada ih se počasti mrkvama i jabukama, vole i šećer koji baš i nije dobar za zube a neće odbiti ni himalajsku sol, koja im dobro dođe i iz zdravstvenih razloga.

I pastusi i kobile jednako su privrženi ljudima. Najprivrženiji su kastrati. Oni su najmirniji. Kobile se tjeraju u proljeće i ljeto,  a u jesen i zimi je stanka. Tada i s njima nema nikakvih problema. To traje otprilike dvadesetak dana. Treba reći da su pastusi puno nemirniji od kobila.

U zadnje vrijeme prilično je popularno i terapijsko jahanje. To je jahanje prilagođeno osobama s posebnim potrebama. Kretnje konja pospješuje ravnotežu, probavu, mišićni tonus, umanjuje spazme, opušta, te pruža neopisiv osjećaj. Za takvo jahanje potrebno je imati specijalizirane konje koji moraju biti mirni. Teško je raditi sa još uvijek mladim i nemirnim konjima.

Na konju jahaču rade svi mišići pa mogu reći da je to u pravom smislu riječi sport. Potreban je i fizička spremnost jahača,  Na žalost,  Kineziološki fakultet to ne prihvaća kao sport, zato jer ne trčiš na svojim nogama. A što je sa rukama, pitam Petru? Ruke služe poput kormila za koje se ne smiješ držati poput vožnje bicikla a ujedno služe i kao kočnica.

Konjički sport, nadodaje,  jedan je od najstarijih sportova. Prva jahačka natjecanja održana su na 33. Olimpijadi. Sportsko jahanje razvilo se u Engleskoj u 18. stoljeću. Od 1912. konjička natjecanja uvrštena su u program Olimpijskih igara.

Dokle god bude moguće ostat ću konjičkom sportu, kaže mi Petra. Zaljubila sam se od malena i tako će ostati dok god budem mogla jahati. Želja mi je imati svog vlastitog konja, time bi ispunila i djedovu i svoju želju. Utakmica samo što nije započela. Modrić i ekipa izlaze na teren a Petra, valjda shvaćajući da sam zagriženi navijač, upita me za kraj;  “Znaš li koja je razlika između konja i konjine? – Konj ima četiri noge, a konjina dvije. Ovaj drugi nisi ti”. Nasmijemo se, otvorimo još jedan “craft” i utakmica krene.

Žar koja tinja

 

Piše: Mario Kladarić

Foto: rtl.hr

 

Možda se ona slavna nogometna ’98-a nikada neće ponoviti. Bilo je to neko drugo vrijeme. Vrijeme nade, nacionalnog naboja i sve to uz igračka imena s pokrićem za velika očekivanja. Posebno je to bilo doba, jedne posebne generacije. Domovina i reprezentacija se voljela na drugačiji način. Optimizmom i nadom. Vjerovali smo da naši momci mogu do samoga vrha. I stvarno su mogli. Tako je malo nedostajalo. Da smo prošli Francuze, uvjeren sam da bi bili svjetski prvaci. Nikad više “Mare i Kate”, Ćirine francuske kape policajca i sretnih suza u očima nakon svake dobivene utakmice. No, ostavimo to sa strane, dičimo se zauvijek brončanoj generaciji, ali pokušajmo ponoviti taj uspjeh. Ovih dana pred vratima smo novog Svjetskog prvenstva u Rusiji, a u zraku još uvijek ne osjetim “ono nešto”. Ne osjetim čak ni požudu za pivom koje bi trebalo teći u potocima, ne razmišljam ni o novom dresu jer onaj stari mi je još od prošloga prvenstva pohaban i potrošen. Čak su i naši ugostitelji suočeni s problemima kojih ne bi trebalo biti zbog organiziranog gledanja utakmica na ljetnim terasama. Na igralištu kroz prozor ne vidim da klinci nabijaju loptu izvikujući imena igrača, a u džepu nemaju samoljepljive sličice “Rusija 2018”, niti pod rukom nose te albume, i sve je nekako uoči prvenstva, i suviše tiho i mirno. A bez te pozitivne vibracije, koja u konačnici pronađe svoj put i do igrača, teško je napraviti iskorak. Imamo vrhunske nogometaše iz ponajboljih svjetskih klubova, a najviše je izgledno da će biti uspjeh ako uopće prođemo grupu. Nije dovoljno biti Luka Modrić, Perišić, Mandžo, Rakitić, igrati u Realu, Interu, Juventusu ili Barceloni, ništa to ne vrijedi bez pozitivnog naboja dvanaestog igrača. Ako te ne nosi snažna energija podrške vlastitog naroda, put do uspjeha u startu ti je otežan.

U Rusiju po velike stvari

Teško je davati sebe i izgarati na terenu, ma koliki profesionalac bio, dok TV, radio, portali i novine svakodnevno nameću i stavljaju u fokus skandale, lopovluk, ovrhe, suđenja, jad, tugu. Teško je biti motiviran, mada znam da to uopće nije upitno u srcima igrača, i biti na 100% kada znaš da toliko toga nije normalno. Politiku i političare koji su nas svojim vodstvom doveli do ruba jer smo im mi to dopustili, neću ni spominjati. No, ne bojim se za njih, preživjet će oni i ovo Svjetsko prvenstvo, a onda im slijedi dugi ljetni odmor. Pametnije bi im bilo da ga iskoriste za popravni ispit. Brzo će opet neki izbori. Ako uopće razmišljaju o tome, u nekom debelom hladu, punih džepova. Došlo je i vrijeme da nismo svi izbornici, stručnjaci koji najbolje znaju tko od igrača zaslužuje nastup, koga nije trebalo povesti, a tko je neopravdano nepozvan. Primjećujem da čak i umirovljenici, koji su osim godinama, pritisnuti raznim problemima, sve manje krate vrijeme nogometnim temama. A kada je i to tako, onda znaš da i nogomet i sve oko njega, polako ali sigurno odlazi k vragu. Ipak, bio sam ponosan prošloga petka, dok sam gledao zadnju pripremnu utakmicu protiv Senegala u Osijeku. Prekrasno je bilo vidjeti ispunjen Gradski vrt i način na koji smo mi Slavonci ispratili reprezentaciju.

Spominje to i izbornik Dalić. Spominju to i igrači koji su danas otputovali u svoju bazu u Iličevo. To je ona mala žar koja tinja. Nadam se da će se razbuktati i da ćemo biti ponosni. Mi Hrvati. Vatreni. Jer bez obzira na sve, nije to samo nogomet. Sport i velika natjecanja puno su više od toga. Zato mrzitelje zelenih travnjaka i najsporednije stvari na svijetu, zamolio bih neka utihnu narednih mjesec dana.. Znamo mi dobro što nam treba i kako bi trebalo biti. No, svijet je

šaren, nije crno-bijel, a život prebrzo leti. Narodu treba i kruha i igara. Ma što mislili o tome, tako je oduvijek bilo. I tako će biti.

Hoćemo li jednu na balote/buće?

 

Piše: Mario Kladarić

 

Dok su mi misli na stadionu u Čakovcu i dok iščekujem rezultat koji će mi dati odgovor na pitanje jesu li nogometaši Đakovo Croatije osigurali trećeligaški status u svojoj turbulentnoj sezoni, što me priznajem  više zanima od Neymarovog zakucavanja pod gredu u susretu Hrvatske i Brazila, naišao sam na članak da su đakovački boćari upisali novu pobjedu nadigravši osječki Donji grad. Kako me još uvijek nije uhvatila nogometna groznica pred nadolazeći Mundijal, ravnodušan sam prema neuvjerljivoj igri Domagoja Vide na beku, lošem drugom poluvremenu i nedorečenom igrom pojedinih igrača  izbornika Dalića. A možda samo sve to spremam pod tepih, dajući im šansu za popravak u narednih trinaest dana, pa razmišljam o boćanju.

Povjesničarski stav o podrijetlu ove igre je podijeljen: jedni smatraju da je podrijetlom iz Baskije, dok drugi smatraju da je podrijetlom iz Italije.

U hrvatskomu jeziku, ovu igru zovu i bućanje (kratko u), odnosno igrati na buće ili na balote. Izraz bućanje i buće prevladava u Zagori i zapadnoj Hercegovini, dok izraz balote u Hrvata prevladava na hrvatskim otocima te u hrvatskom priobalju od Savudrije do Prevlake, kao i u Hrvata iz Boke Kotorske i u hrvatskih autohtonih zajednica u Crnogorskom primorju.

 

Zbog činjenice da za ovu igru nije potrebna snaga i brzina (osim u brzinskim disciplinama), a ozljede su vrlo rijetke (osim kod neopreznih promatrača, kada se boća ili bulin odbije ili naglo odskoči, pa pogodi nekoga), raširena je među svim dobnim skupinama, od 7 do 87.

Glede činjenice da ne treba imati veliku niti posebno pripravljenu površinu (može se igrati na svakakvim podlogama, osim izrazito blatnjavih) za igrati ovu igru, raširena je u svim sredinama, od ruralnih i malomještanskih sredina, gdje je i najraširenija, sve do urbanih sredina. Unatoč činjenici što se igru svojevremeno omalovažavalo u visokourbaniziranim sredinama, gdje ju se smatralo “preseljačkom” i “premalomještanskom”.

 

Sve to saznajem, krateći vrijeme, na Wikipediji, promišljam kako o tom sportu gotovo ništa, jako malo znam. A onda, dok bezuspješno pokušavam zadrijemati na +30 u nedjeljnom popodnevu, smirujuća glazba u polusnu, povezala je svoju priču i kao uvijek imala je za mene drugi plan. Probuđene uspomene katkad dođu niotkud. Pokucaju nepozvane. Umotane u celofan sjećanja. Besplatno na dar.

 

“Zapetljana u ladici odbačenih stvari, sva od prašine vremena, crveno-bijela BASF-ova kazeta, sačuvala mi je od zaborava “And I  Love You So” i “Have i Told You Lately”.

Poput vremeplova, vrtnjom krugova svojih kolutova, na trenutak mi je vratila zalazak sunca davnih predvečerja i poput daška vjetra, iznenadila me sjetnim miksom u “L’appuntamento”. Na zadnjem sjedištu smeđeg fiće opet sam dječak-putnik i udišem nekoć sasvim drugačiji, kasnoproljetni miris prigradskog Kuševca. Na usnama mi okus svježe ubranih zrelih trešanja, u očima svijet u koloru sedamdeset i neke, a misli su mi poput prstiju pijanista što prebiru po tipkama klavira izvodeći “Ballade Pour Adeline”.

I vidim ih opet. U sjeni su borova, malo iznad ceste u blizini pruge. Društvo pored klupe, uz hladno pivo između sebe dovikuje nešto. Na licima im osmijesi. Vidim da se šale. Možda zbog oklade za pečeno prase ili ovaj put igrat će za janje. Tu su, na istom mjestu, i danas dok plovim kroz vrijeme. Kao i uvijek, nećemo stići ni do križanja ceste na putu do kuće, a oni će uz povike i veselje na bočalištu svome u sred žitnih polja,  bacit još jednu na balote/buće.”

Za sve one koji ne znaju, poput mene, boće su izrađene od punog drva ojačanog i učvršćenog čavlima (narodne), plastike (punjene tekućinom ili kojim drugim tvorivom) ili kovine (natjecateljsko igranje).

Boće su kuglastog oblika. Promjer nije stalan, ali obično se izrađuje takve da mogu stati u šaku, odnosno tako da mogu ispuniti šaku.

Bulin ili bula, najmanji predmet u igri, izrađen od drveta i obično obojan crvenom bojom za klasične discipline, ili bijele za tehničke discipline, promjera cca 30 mm.

 

Igra se jedan protiv jednoga, dvoje protiv dvoje, a može se i sa troje protiv troje igrača.

Dopušteno je izbijanje protivničkih ili boća vlastitih igrača, kao i bulina.

Dopušteno je kotrljati (“valjati”) ili baciti boću. Kod bacanja, smije se bacati samo tako da boća napravi lûk. Baca se samo iz ispružene ruke odasprijeda. Nisu dopuštena bacanja kao da se “zakucava”, kao u košarci, niti bacanja kao u bacanju kamena s ramena.

 

Nije dopušteno odigravati od ograde (“od šponde”), i bočne i stražnje. Buća koja je izletila izvan

Cilj je baciti boću tako da se ona što bliže dokotrlja do bulina. Za svaku boću koja je najbliže bulinu, dobiva se bod (punat). Boduju se samo boće koje su bliže bulinu od protivničkih. Igra se dok jedna od ekipa ne postigne 13 punat.

Sto godina “Vuk-asa”, a tko zna, možda i puno više

Piše: Mario Kladarić

 

Postoji pitomo mjesto, smješteno gotovo u sjeni katedrale, okruženo vrbama i trskom, odakle možeš promatrati najljepše zalaske sunca i vidjeti Bajerancu. Oaza je to mira do koje dođeš za desetak minuta iz kojeg god dijela grada krenuo. Mjesto, gdje rode dolaze na doručak, a jata lastavica, čvoraka i ostalih ptica uživaju u svojim gnijezdima, cvrktajući vesele melodije koje sve od reda kazuju kako je to i njihov dom. Baš kao i riječni galebovi sa Save i Drave, koji im često dolete u posjet, slade se brojnim bobicama i kukcima, uživaju hedonistički u obilju hrane sa obližnjih polja, a svojim kljunovima ispijaju poput kišnice meku vodu i ondje prožive mirno svoj ptičji život.

Sva moja proljeća počinju, a duga topla ljeta završavaju na tom mjestu. Bajeru.

I tako gotovo već trideset sezona. Više ih i ne brojim jer možda me već i pomalo strah prohujalog.

Od onih “sedam bajera” kako smo ih nekad zvali, zaostalih još iz najboljih vremena bivše ciglane “Cetere”, ostao je samo jedan koji je pogodan za kupanje i plivanje. “Crne bare” više nema, no sada na nju nalikuju još tri preostala bajera, nekad prilično popularna među kupačima sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. Nekadašnji bajeri, prvi, drugi i treći pored bunkera, odavno su obrasli u trsku i šipražje i danas služe jedino za ribolovne izazove lokalnih sportskih ribiča. Netko je rekao, kako je kupačima i “Bajerskim migovima” koji su prije petnaestak godina na  “Bajerskoj rivijeri” izgradili kolibu gdje se druže čak i zimi, srećom ostao na dar, jedan ali vrijedan – onaj najveći. Bajer veličine od gotovo pet hektara i dubine od oko šest metara.

Na prvom od sedam učio sam plivati. Zbog bentova na koje si mogao stati svakih nekoliko metara, taj prvi bajer bio je savršen izbor za nas još uvijek nevješte plivače. U to vrijeme nije bilo ultra kričavih, kineskih luft-madraca na napuhavanje, niti drugih vodenih pomagala koja se danas mogu jeftino kupiti u obližnjem trgovačkom centru. Ipak, kao žapci na lopoču, plutali smo satima na automobilskim i onim velikim kamionskim ili traktorskim zračnicama. Tadašnji nešto stariji momci, dovozili su te gume, dobivene na rashodu u ASP-u, preko prašnjavih lenija, na krovu “stojadina”, “spačeka”, “fiće” ili nekog sličnog, popularnog automobila iz tog vremena. Nije bila rijetkost   vidjeti ponekad i bosonogu veselu četvorku, kako tu napumpanu i glomaznu gumu, uzdignutih ruku, nose iznad glava, izgledajući poput ogromnih mrava sa ulovljenim plijenom.

 

Tih vrelih ljeta, satima smo znali skakati sa velikog benta, uglavnom na noge, oni odvažni i na glavu, a mi malo manje spretni i hrabri, sa nešto manjih visina vježbali smo “sklopke”, “laste” i ostale skokove u zelenu bajersku vodu.

Nekoliko sezona kasnije, u tinejđerskim godinama, dane smo provodili na trećem od sedam bajera , u društvu prvih ljubavi, skriveni od sunca u sjeni vrba, krali smo im poljupce na odbačenoj banderi, koja je tom stajačicom plovila usporenom brzinom djetinjstva, brzinom nepovratnih mladalačkih dana, za koje se tada činilo da nikada neće proći.

More nam je bilo daleko, a nije nam ni nešto posebno falilo. Dalmatinci često znaju zakantati “kako svako misto svoju feštu ima”, umjesto babuška i šarana love srdele i brancine, a ljeta provode na sasvim drugačiji način nego mi kontinentalci, gledajući preplanule turistkinje i vrijeme krateći igrajući picigin u plićaku neke pješčane plaže.

Lijepo je to, sunce, more, brodovi, turistkinje, no i mi bajeraši iz Đakova imamo se čime podičiti. Mnogi od nas ne bi se mijenjali igru mutnih voda Vuk-as ni za stotinu picigina. Igra je to za koju baš i nisam siguran da itko zna, izvan ovih naših, lokalnih, bajerskih okvira.

Ni sam ne znam otkad znam za tu igru, a kamoli tko joj je tvorac. Potpuna mi je to nepoznanica, baš kao i većini mojih poznanika. Otkud je stigla, da li je nastala ovdje i igra li je uopće još netko negdje. Ono što znam je da se nepisana pravila Vuk-asa, prenose sa koljeno na koljeno, iz generacije u generaciju. Potvrđuju mi to i današnji klinci, novi bajeraši. Pričaju mi kako su naučili pravila igre Vuk-asa  i prije nego su proplivali, gledajući sa obale bajera one starije kako se satima love i naganjaju u vodi.

Uz pomoć modernih tehnologija pokušao sam se informirati o Vuk-asu na internetu, no ni uz najbolju volju nisam uspio pronaći baš ništa. Čak ni sveznajući Google, na svojim linkovima ne izbacuje niti slova.

Vuk-as zasigurno pripada kategoriji najjeftinijih sportskih  igra na svijetu. Potpuno je besplatna. Za igrati Vuk-asa nije potrebno imati  nikakvu opremu. Poželjna je tek kondicija, plivačka vještina i što bolje ronjenje, a ni oko samih pravila igre nema puno filozofije, igra je jednostavna i brzo se nauči.

 

A kako se igra Vuk-as?

 

Na početku igre “beza”, koji je prvi “vuk”, poreda liniju “asova” nekoliko metara ispred sebe. Znak za početak igre je trenutak kada “vuk” glasno povikne “vuk”, a na što ostali igrači “asovi” odgovore glasnim izvikivanjem riječi “as”. Time jurnjava i lovica iznad i ispod površine započinje.

Prema pravilu “vuk” se mora kretati prema naprijed a “asovi” pokušavaju prijeći liniju iza “vuka”. U igri je dozvoljeno i plivanje i ronjenje. Uhvaćeni postaju “vukovi” a oni koji su uspješno prešli liniju ostaju “asovi”. U drugom, trećem ili četvrtom krugu igra postaje sve teža za “asove” jer naravno, tada je više “vukova” i nije im lako pobjeći.

Jedno od važnijih  pravila je da kada su “vuk” i “as” na površini, vrijede dodiri samo iznad pasa prema gore, a kada su “vuk” i “as”  u zaronu, onda vrijede svi dodiri.

Igra se sve dok posljednji “as” ne bude uhvaćen. Kada igra završi prvi ulovljeni “as” je “beza” što znači da taj “as” postaje “vuk” i igra može krenuti ispočetka.

Dugo je ljeto pred nama. Ako niste zaigrali  sa ekipom “Vuk-asa” dugo vremena, eto nove prilike ove sezone.  Dovoljna su dva igrača, ali što ih je više, Vuk-as je puno zanimljiviji. Vidimo se na Bajeru, gdje ni vitamina nikada ne fali! Višnje su gotovo zrele, uskoro će zerdelije a kako primjećujem, rodne će biti i one divlje jabuke najfinije sorte.

Mjesec istine, povijesna utakmica i radijski megaherci

 

Piše: Mario Kladarić

Kao po nekom pravilu, mjesec lipanj, oduvijek je bio mjesec istine za đakovačke nogometaše. Moram priznati kako sam sa nestrpljenjem iščekivao rezultat utakmice Đakovo Croatije i Bjelovara. Na žalost ovaj put dobrih vijesti na portalu Đakovo-sport nije bilo. Šteta. Izgubili smo dragocjene bodove kod kuće, doveli se u težak položaj i sada ponovo plešemo po rubu ponora. Iskreno se nadam da će u sljedećem kolu biti dovoljno žara, snage, volje i htijenja te da će se momci Đakovo Croatije iz Oriovca vratiti pjevajući kući. Od srca im to želim!

Skrolajući po portalu na putu za zagorske brege, preciznije za Bedekovčinu, krateći vrijeme, a pomalo i odmarajući od rekreativne Panonske utrke u Osijeku koju sam sa zadovoljstvom dan prije istrčao s kolegicama iz tima Fit&Strong, gdje smo, da ne zaboravim reći, usput bodrili i naše sugrađane vatrogasce na jubilarnom 10. Vatrogasnom ceneru koji su ponovo bili uspješni i kao ekipa osvojili prvo i drugo mjesto, jednim uhom slušao sam radijske vijesti i tako saznao sve o raspletu Prve HNL. Dinamo je osvojio novi naslov prvaka, a Jadranski derbi pripao je Rijeci koja je na Rujevici bila uspješnija od Hajduka.

U nedjeljnjem putničkom polusnu, dok su se nizali kilometri autoceste, prisjetio sam se nekoć popularnih radijskih prijenosa. Misli su me odnijele do jednog povijesnog, koji se dogodio u lipnju 1977. godine. Tadašnji đakovački zonaš “Jedinstvo” u svom prvom nastupu u kvalifikacijama za ulazak u Hrvatsku ligu – Sjever doživio je uvjerljiv poraz u Požegi od tamošnje “Slavonije”. Zbog velikoga interesa za taj susret, s brojnim navijačima, predvođenih legendarnim Perekom, put Požege krenula je na taj susret i sportsko-glazbena redakcija Radio Đakova s posuđenom “Nagrom” od kolega s Radio Osijeka i po prvi puta u eteru izravno je prenosila jednu nogometnu utakmicu u svom eteru. Kako sam tada kao klinac bio zaljubljen u nogomet, a sve zahvaljujući pokojnom ocu koji je bio jedan od reportera i ja sam krenuo na taj put, u srce Zlatne doline u bijelom fići, u kojem smo vjerojatno slušali pjesme Duška Lokina i ostalih popularnih zabavnjaka i tako na neki način i sam postao sudionik tog tada velikog sportskog događaja.

Utakmica u Požegi nije bila osobito lijepa, vjerojatno zbog velikog uloga za obje momčadi. Igralo se zatvoreno, pokušavo se ishoditi što povoljniji rezultat za uzvrat. No, nije išlo po planu. Požežani su poveli nakon prestrogo dosuđenog jedanaesterca, a do kraja prvoga poluvremena imali su prednost od dva zgoditka. U nastavku susreta Josip Kovačić je, nakon sjajnog solo-prodora, smanjio na 1:2, ali sreća je kratko trajala jer u 60. minuti nakon pogreške Gašpića domaćini su povećali na 3:1, a samo dvije minute kasnije i na 4:1. Tadašnji trener Miroslav Petrović bio je primoran uvesti “svježu krv” u đakovačke redove pa je napravio dvije izmjene. U igru je uveo Gavrana i Kovačića koji je u 75. minuti utakmice smanjio rezultat na 4:2. Pred sam kraj utakmice, stadionom se prolomio veliki uzdah brojnih vjernih navijača “Jedinstva” koji je izazvao oštar udarac Lucijanića u 87. minuti na čiju je odbijenu loptu u punom trku natrčao Josip Kovačić i uputio udarac glavom, no na žalost ravno u golmana “Slavonije”. Eh, da je ta ušla!

Nakon poraza u Požegi u uzvratnoj odlučujućoj utakmici očekivalo se čudo u Đakovu. Čudo koje se nakon odigranih 90 đakovačkih minuta nije dogodilo. Na zelenom travnjaku “Jedinstva”, pred okupljenih 5000 navijača, od čega je oko 1000 bilo iz Požege, utakmica je završila rezultatom 0:0. Ne treba ni spominjati kolika je bila radost igrača i navijača “Slavonije”. Prolaz u viši rang bio je čist kao suza.

Takav je sport. Osobito nogomet. Donosi radost i tugu pa i ovakva sjećanja na utakmice koje se pamte. Na kraju uvijek treba čestitati boljima. Tako je bilo jučer, tako je danas, a tako će biti i u budućnosti. Na kraju ove sezone, nadam se drugačijoj priči. Nadam se pozitivnom zaključku sezone i da će nam doći bolje, sretnije i uspješnije đakovačko nogometno sutra.

Skupljač lopti!

Piše: Mario Kladarić

 

Biti skupljač lopti, reći će mnogi, i nije nešto. O čemu ovaj priča. Ništa hvale vrijedno. No pitajte dječake iz nižih kategorija bilo kojeg nogometnog kluba o tome i dobit će te potpuno suprotan odgovor. Imati priliku vidjeti svoje idole sa zelenih travnjaka iz blizine, dobaciti im loptu iz kornera i tako sudjelovati u naizgled nevažnoj ulozi u nogometnom susretu, nešto je nezaboravno za svakog dječaka. Onaj sok u poluvremenu i sendvič na kraju utakmice, kao nagradu za dobro odrađen posao, brzo se zaboravi, a sve ostalo se pamti čitav život. Jednog davnog, sunčanog srpnja u Đakovu zbio se pravi nogometni praznik. Preko 5000 simpatizera zagrebačkih “plavih” došlo je na stadion “Jedinstva” pozdraviti nogometaše Dinama , višestruke prvake bivše države. Već u prvih 45 minuta “modri” su stekli prednost od 3:0. U drugom poluvremenu zagrebački momci su istrčali u rezervnom sastavu pa su domaćini igrali ravnopravnije, postigli tri pogotka, no očekivano, ta revijalna utakmica je završila pobjedom gostiju iz Zagreba 6:3.

Zašto to spominjem? Možda jer je danas teško to objasniti. Morao si biti tamo da bi znao. Primjerice, nikako nije moguća usporedba sa vikendom iza nas. Tužno je kada ti titula prvaka ovisi o rezultatu sa NK Rudešom i kada je u konačnici i osvojiš, a sve zahvaljujući kiksevima Rijeke i Hajduka. Zar je to onaj moj Dinamo? Klub bez igre i navijača. Usudim se reći i bez pravih igrača. Surova je to nogometna stvarnost unazad dvadesetak godina. Nisam optimist i nisam siguran u vedriju budućnost. Bez obzira na boju kluba koju volite. Nekoć, vidjeti uživo ekipu za koju su igrali, Želimir Stinčić, Snješko Cerin, Rajko Janjanin, Petar Bručić, Vilson Džoni, Zlatko Kranjčar, Džemal Mustedanagić, Dragutin Vabec, Ivica Senzen i ostala velika nogometna imena i to u vrijeme ogromne popularnosti zagrebačkog Dinama, bilo je poput ispunjenja dječačkog sna. Poput ostvarenoga sna u kojem na domjenku poslije utakmice, ti, sakupljač lopti, upoznaš Velimira Zajeca i Srećka Bogdana, a u prašnjavim albumu ostane ti fotografija i jedno drago sjećanje na ljubazni upit Velimira Zajeca : Jesi li za kavu, Mario ? I onaj trenutak, kada se Srećko Bogdan na to iskreno nasmije.

 

Amir – Leteći Mostarac

 

Piše: Mario Kladarić

 

Enver Marić rođen je 25. travnja 1948. u Mostaru. S 12 godina nogometom se počeo baviti u Veležu, u čijem je dresu napravio impresivnu karijeru, a za prvu ekipu debitirao je u sezoni 1967./68. Prvu utakmicu za reprezentaciju bivše Jugoslavije igrao je 1972. godine protiv SSSR-a u Beogradu. Za državni tim je odigrao 32 utakmice, a uknjižio je nastup i na jubilarnom desetom Svjetskom prvenstvu 1974. godine u Njemačkoj. Te je godine SR Njemačka bila jedan od favorita za osvajanje trofeja namijenjenog svjetskom prvaku, zlatne statue koja se dodjeljuje i danas. Uz SR Njemačku po prvi puta na Svjetskom prvenstvu nastupila je i Istočna Njemačka, a debitirale su reprezentacije Zaira, Haitia i Australije. Svijet se divio Poljaku Grzegorzu Latu koji je svoje zvjezdane trenutke doživio baš na SP-u u Njemačkoj gdje je bio prvi strijelac sa sedam pogodaka, a mi klinci iz Novog centra tog ljeta pokušavali smo kopirati njegove poteze igrajući satima nogomet.

 

Nakon prvenstva Enver Marić u dresu Veleža odigrao je više od 600 utakmica, a za Schalke 04 u Bundesligi preko 150. “Leteći Mostarac” bio je i član poznatog Veležovog trija “BMW” – Bajević, Marić, Vladić, koji je igrao u jednoj od najuspješnijih generacija kluba s Neretve. Ostat će upamćen po tome da je tri puta branio za reprezentaciju svijeta i Europe. Upravo uoči Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, proglašen je 1973. godine za najboljeg nogometaša tadašnje Jugoslavije.

 

Ponosan na to je bio Amir, dječak poput nas, ni po čemu različit osim što mu je rođak bio Enver Marić. Baš poput Envera, kada bi dolazio na ljetovanje u svoje voljeno Đakovo, ponosno bi Amir stao između vratnica kao prvi vratar koji je, između ostaloga, imao i prave golmanske rukavice, dobivene ni manje ni više nego na dar od svoga poznatoga rođaka. Amirove golmanske intervencije bile su u maniri Envera, strašno je podsjećao na Veležovog vratara, a ne moram ni spominjati kakvo je Amir bilo pojačanje za našu ekipu Centraša.

Za Amira je vrijedila ona uzrečica “kako jabuka ne pada daleko od stabla”. Već tada je pokazivao veliki talent i tko zna što bi bilo, da nije bilo kako je bilo, možda bi i Amir imao jednako uspješnu i bogatu sportsku karijeru kao njegov stariji rođak Enver. Tog davnog, vrelog lipnja, beskrajno se Amir radovao konačnom kraju školske godine, novom toplom đakovačkom ljetu i feriju u Đakovu.

 

Veselio se dolasku u svoj drugi najdraži grad, u koji na žalost više nikada nije došao. Nismo stigli “pogrebati i pomirišiti” tada popularne majice koje smo svi nosili. Nikada više zajedno sjediti u hladu ispod prozora gospođe Lauber, smijati se i jesti Carnexovu paštetu, “đorati” se za samoljepljive sličice Mundijala i prepričati nove epizode Sandokana. Puno godina kasnije nisam dobio priliku pohvaliti se Amiru da sam baš kao i Sandokan, osvojio svoju Marianne za čitav život. Amir je poginuo nesretnim slučajem dan prije puta za Đakovo. Tog davnoga lipnja izgubili smo dragog prijatelja, a svijet je u što vjerujem i danas, izgubio vrhunskog vratara kojeg na žalost nikada nije stigao upoznati.