Glavometna reinkarnacija

 

Piše: Mario Kladarić

 

Dugo se već nisam “vratio” u rane “Gerd” Müllerovske sedamdesete godine prošloga stoljeća. U ona rana jutra kada smo se vješali po “japancu” čudnom hibridnom biciklu sa velikom košarom ispred sebe , tadašnjem dostavnom vozilu popularne Trgoprometove samoposluge ĐA-MA. Nije bilo veće radosti nego se provozati nekoliko krugova tim neobičnim vozilom, a sve zahvaljujući tadašnjem uvijek dobro raspoloženom dostavljaču, kojem na žalost, ni uz najbolju volju, više ne pamtim ime.

Ljeta smo provodili bezbrižno, uz “Otpisane”, “Daktari” i “Sandokana” ali i uvijek u pokretu pa bi često smišljali neke svoje izvedenice poznatih sportskih disciplina.

Badminton je valjda bila najpopularnija “prvomajska” igra. Nije bilo obitelji koja nije imala barem jedan set reketa s plavom ili crvenom drškom, baš kao što nije bilo krova i rine gdje se nije mogla pronaći barem jedna “pernata” badminton loptica. Osim tih “pernatih” badmintonki, moglo se često na tim. od pogleda skrivenim. mjestima pronaći i ona šarena gumena loptica, koju smo valjda od milja zvali – loptica skočica.

Naravno da badminton nismo igrali po nekim posebnim, zadanim pravilima. Igralo se bez mreže, uglavnom na obližnjoj livadi ili u prirodi. Jedan na jedan, a ponekad i u parovima. To u parovima posebno me veselilo, jer to bi uglavnom bila žensko-muška kombinacija.

Iz zabave ili dosade dok bi čekali ekipu pored iskopane “roke” na dobro utabanom klikeraškom terenu s punim džepovima zelenih i plavih klikera i tek ponekim i vrlo rijetkim “porculanerom”, osvojenim tko zna od koga, u nekoj od brojnih ljetnih partija, zabavljali bismo se s onom čudnom igračkom od dvije spojene tvrde kuglice, koje smo zvali klik-klak. Glavni i jedini cilj bio je da se te kuglice sudare u zraku iznad ruku i proizvedu taj klik-klak zvuk. Nije to bilo baš jednostavno, trebalo je dosta truda i vježbe da se postane majstor u klik-klaku. Baš kao što su se “pernate” badminton loptice mogle često pronaći na krovovima i rinama, klik-klak je često završavao na električnim strujnim žicama između dvije bandere. A zašto? E, pa ne znam taj odgovor ni danas. Znam samo da je tako bilo.

Nekako u to vrijeme pojavio se i frizbi. Satima smo se znali dodavati tim letećim čudom, kupljenim u “Izboru” na korzu. Vjerojatno bi dehidrirali od višesatnog dobacivanja da nije bilo onih vrećica sa Fla-Vor-Aid prahom za čudesni sok koji bi me vjerojatno danas prilično razočarao da ga probam, baš kao žvakače gume Bazooka, Efekta ili “cigarete”.

Uz bacanje frizbija, raširenih nogu na bokovima, tih se dana vrtio i popularni hula-hop. Koliko god se hula-hop “vrtio” ipak nije bio najpopularniji. Tadašnjim djevojčicama, uz graničar, ipak je najdraže bilo skakanje po gumi. Igrale su “zagrebački”, “osječki”, a još mi u glavi zvoni ono njihovo, “peta-prst”, što sam iz prikrajka znao često čuti.

Kada nas nije bilo dovoljno za “veliki” nogomet, popularnu “viktoriju” na jedan gol ili češće za “mali” – igrali bi glavomet. Bila je to neka čudna verzija igre, hibrid tenisa, serviranja glavom i vraćanja lopte nogom u iscrtano kredom ili komadom odlomljenog crijepa polje terena.

Zahvaljujući “umreženim” vremenima i internetu saznajem da je danas taj sport, a sličan našem ondašnjem glavometu prilično popularan.

Glavomet ili Headis kako ga zovu, hibrid je između nogometa i stolnog tenisa i privlači sve više zaljubljenika.

Održavaju se čak i svjetska Headis prvenstva a brojni međunarodni turniri okupljaju igrače iz cijeloga svijeta.

Igrači koriste stol sličan onome za stolni tenis te gumenu loptu, a pravila su slična onima iz stolnog tenisa uz nekoliko iznimki. Recimo, igrač smije zakucati loptu glavom i prije nego ona udari u stol i može dirati stol bilo kojim dijelom tijela. Igra se na dva seta do 11, a ako želi osvojiti set, igrač mora napraviti razliku od barem dva poena ispred svog protivnika.

Nogo-tenis sa asfalta iz djetinjstva. Headis ili reinkarnacija iz sedamdesetih našeg glavometa? Što vrijeme brže ide, nekako mi se čini da se sve više i više i sve brže i brže vrtimo u krug.

Priča o Toti!

Piše: Mario Kladarić

 

Toto je za mene jedan od najboljih igrača Nogometnog kluba “Jedinstvo”, današnjeg HNK Đakovo Croatia. Osim kao nogometaša, sjećam ga se i kao “oružara” u prostorijama kluba, a okus limunade koju je spravljao za nas klince poslije treninga i danas mi je mjerilo kvalitete dobro spravljenoga soka. Već duže vrijeme bila mi je  želja  porazgovarati s Totom o njegovoj sportskoj karijeri, zelenim travnjacima igrališta na Pazarištu gdje je odrastao, a mada sam i to želio, nisam sam ga upitao za tajnu recepturu soka iz velikih plastičnih šalica. Neke tajne, neka zauvijek ostanu tajne.  Čarolija. Baš kao Adventska večer u kojoj smo se slučajno susreli i razgovarali o nogometu.

Započelo je 1968. godine kada sam registriran kao igrač za pionire NK “Jedinstvo”, a prvi trener mi je bio Pavo Mandarić – Pešo,  Bila je to generacija Mire Galića, Mede, Čačića, Branka Vidakovića, Baja Raljevića, Gace Gavrana, Bobetića, Krune Hagera – prisjeća se Toto.

:

U tim kategorijama nismo se tada natjecali u ni u kakvoj ligi. Igrali smo na dva gola pomoćnog igrališta, kako mi mlađi, tako i stariji dječaci među nama. Trener Mandarić, uvijek nas je znao posložiti, pa smo bili ravnopravni, bez obzira na dob, u tim našim početničkim koracima na nogometnim treninzima.

Uvjeti su bili takvi kakvi su bili, znali smo ponekad, preko ljeta, zaigrati i bosonogi, nije baš bilo kopački, dresova, tko je imao, imao je, a tko ne, opet dobro….

Nakon nekog vremena, ipak se stvorila selekcija, najbolji i najuporniji od nas bili su registrirani u pionire tadašnjeg NK “Jedinstvo”.

Prvotimac sam postao sa 17 godina. Naravno, nije to bilo preko noći, postupno sam ulazio u igru, po petnaestak minuta, a nekada, vrlo rijetko,  kao mlad igrač, znao sam odigrati i čitavo poluvrijeme. Trener mi je tada bio Miro Petrović. U početku sam igrao centarhalfa, gdje sam s Kuburićem i Gašpićem igrao u obrani,  baš kao i u starijim pionirima kod trenera Karačonjija. U tim dječačkim godinama bio sam nešto viši  i fizički jači od mojih vršnjaka, pa sam bio kao stvoren za to mjesto u ekipi. Nije to bilo loše, ali moja želja je oduvijek bila igrati centarfora. Sanjao sam devetku.  Sjećam se kako je tada prvog napadača igrao Stevica Grgović. Bio je nižeg rasta, ali snažan i brz. U juniorima sam ponekad znao zaigrati i kao vezni igrač, a tek nešto kasnije zaigrao sam centarfora. Mjesto koje sam igrao do kraja karijere.

 

Svi koji su gledali uživo Totu pamte ga po izvođenju slobodnjaka i po snažnom udarcu. Ni to nije došlo preko noći – pojašnjava mi Toto. Kao dijete od 3-4 godine trčao za loptom na “Pazarištu”.   Lopte s kojima sam se igrao,  bile su one stare, teške kožnjare, kao poslije kiše… Nisu bile ni lakirane, to je tek kasnije došlo. Kako sam šutirao po čitave dane te teške lopte, vjerujem da sam baš tada i  na taj način osnažio svoj udarac. I pokojni otac mi je imao silovit udarac, ne toliko razoran i snažan , ali je bio puno precizniji od mene. Osim toga i nakon treninga, uvijek smo igrali dodatno nogomet, pa sam i onda znao vježbati, te kasnije moje poznate slobodnjake.

 

A otkuda nadimak Toto?

Moja obitelj je stanovala na igralištu, otac mi je bio oružar, pa sam tako reći rođen i odrastao na nogometnom terenu. Kako su mi roditelji tada bili mladi, selili od stana do stana kao podstanari, to je ispalo odlično za njih. Uz posao i veliku pomoć kuma,  riješili su tada i stambeno pitanje. Na “Jedinstvu” su mi rođene i dvije sestre uz koje imam još i polubrata iz očevog prvog braka, kojeg vjerujem mnogi znaju, poštara Rudiku. Osim što mi je otac je bio oružar,  obitelj mi je tamo imala kuhinju i pružala ugostiteljske usluge. Jednom prilikom dok su mušterije, a bili su to uglavnom susjedi, ispijali svoje piće, igrao sam se u kuhinji, a kako tada još nisam znao pričati, dolazio bi onako zaigran do njih, pa bi im kako to već djeca rade, pokazivao na nešto i stalno bi ponavljao, to, to, to, to… Narednih dana kada bi se ti isti susjedi  ponovo vraćali k nama, pa bi me vidjeli kako se igram, govorili bi mi – evo nama našeg  Tote. Od tada imam taj nadimak. Toto. Nadimak, po kojem me i danas ljudi najviše znaju. Rijetki su koji me znaju po pravom imenu i prezimenu – Antun Francem. Čak me ni mama nije zvala Antun. Ona me od milja zvala Toni.

 

 

Za NK “Jedinstvo” sam igrao od 1968. godine, sve dok nisam otišao u Belgiju 1981. godine.

Moja generacija juniora bila je jedna od najboljih, bili smo amaterski prvaci Hrvatske 1974./1975p.godine. Sjećam se kako smo za prvo mjesto igrali protiv  Varteksa 2:0, Dinarom iz Knina 2:1 i Rudarom iz Labina 3:1. Bila je to odlična generacija gdje su igrali Duvnjak, Miler u vezi, Galić lijevo krilo, Čačić, Stanko Kuburić, Matić, Boro Bijelić, Kovačić, Krizmanić, ma morao bi fotku pogledati – prisjeća se Toto.

Iz te generacije neki od nas, još kao pioniri, bili su pozivani u NK “Osijek” na probu. Pamtim kako je tadašnji trener Bambo uvjerio moje roditelje da je za mene bolje da ne prihvatim poziv gospodina Nikolića, koji je tada skautirao mlade talente po Slavoniji i Baranji. Baš on, uputio mi je poziv za ljetne pripreme na moru s mlađim kategorijama NK “Osijek”. Zbog tada nekog, roditeljskog straha za mene, nisam nikada otišao na te pripreme.

Tek godinama kasnije dogodio mi se iskorak u karijeri. Dogodila mi se Belgija. Bilo je to zahvaljujući pokojnom Jozi Peniću, koji je bio nogometni manager. U to vrijeme, bio je u potrazi za centarforom. Stupili smo u kontakt, ponudio mi je primamljiv ugovor na tri godine, i kako to već manageri rade, brda i doline. Iskreno, dvoumio sam se i tada prihvatiti ili ne. Pitanje je bilo, otići ili ne. U to vrijeme već sam bio oženjen, naslijedio sam od oca posao oružara, pa mi nije bilo jednostavno sve  ostaviti i odvažiti se na sportski put u nepoznato. Ipak, nakon kraćeg premišljanja, odlučio sam se za odlazak. Taj put, nisam želio da mi bude žao, što nisam, a mogao sam prihvatiti taj izazov.

Odletio sam u Antwerpen, naravno, na probu, prije potpisivanja ugovora za “Berchem”. Stanovao sam u hotelu. Odrađivao treninge, a za mene je bila  ključna prijateljska utakmica u Nizozemskoj gdje sam zadovoljio kriterije i nekoliko dana poslije i potpisao profesionalni ugovor. Daleko je to bilo od nekih obećanih, velikih iznosa, ali bio sam zadovoljan.

Nakon svoje prve sezone  u “Berchemu” otišao sam na posudbu u “Oostenede”, također belgijski klub. Nakon odrađene godine ponovo sam se trebao vratiti u Antwerpen u “Berchem”, međutim u klubu se dogodila velika kriza, igrački kadar gotovo se prepolovio, pa sam se tako i ja vratio nazad u Đakovo i prije te još jedne godine za koju sam imao ugovor. Unatoč ozljedi zbog koje nisam igrao šest mjeseci, zadovoljan sam tom mojom belgijskom pričom.

Nakon povratka u Đakovo, otišao sam u Belišće, no dobio sam zabranu igranja jer sam bio još pod ugovorom sa Belgijancima, a u Belišću nije bilo novca za moju odštetu. Nakon pregovora, u “Berchemu” su pristali su da ipak igram, ali kao amater. Nakon provedene pola sezone u Belišću, ponovo sam se vratio u Đakovo. Nogometnu karijeru nisam završio u “Jedinstvu”, igrao sam u brojnim niželigaškim klubovima u Budrovcima, Piškorevcima, Potnjanima, Kondriću,  natjecao sam se u tzv. seoskim ligama.

Moja najljepša sjećanja iz nogometne karijere vežem za Đakovo. Uvijek smo bili u vrhu, a gotovo svake sezone smo igrali kvalifikacije za viši rang. Posebno su mi u sjećanju kvalifikacija koje smo igrali protiv “Slavonije” iz Požege, koje na žalost nismo prošli. I danas sam uvjeren, zbog tada nekih spornih sudačkih odluka.  Izgubili smo u Požegi 4:2, a u Đakovu je rezultat bio 0:0.

Nakon što sam “objesio kopačke o klin, u “Jedinstvu” u klubu u kojem sam tako reći rođen, odrastao, nikada  nisam obnašao nikakvu funkciju, a ni danas nisam vezan niti za rad u Upravi niti nešto slično, a iskreno nije mi to nikada ni bila želja.

Nakon zelenih terena i velikog nogometa, znao sam zaigrati na malonogometnim turnirima. Nekoliko smo puta bili i prvaci. Sjećam se jedne sjajne ekipe, sve stari igrači Đakova, zvali smo se “Kenguri”, kako se to ispravno kaže “Klokani”.

Naravno da nogomet i danas pratim. Posebno volim engleske klubove, a veliki sam navijač Liverpoola i nadam se da će ove godine, nakon dugo vremena, osvojiti prvenstvo. U srcu mi je taj klub, oduvijek, baš kao i moje “Đakovo”.

Od tih dana vrlo rijetko se družim s loptom. Tek ponekad se sastane stara ekipa, pa odigramo utakmicu, onako za dušu, kad se uspijemo skupiti na pomoćnom terenu Đakovo Croatije. Na žalost, imam problema s koljenom pa i ne mogu više od toga. Ponekad odem i pogledati poneku  utakmicu. Mišljenja sam da se u moje vrijeme igrao kvalitetniji nogomet u gradu. Rezultati su solidni, ali nisam baš zadovoljan igrom. Ako uspoređujemo ono vrijeme i danas, velika je razlika u kvaliteti. Kad se osvrnem na sve što je bilo, ni za čim ne žalim. Bilo je nekoliko prilika da se okušam u prvoligaškom nogometu, no nije se dogodilo. Možda da sam one godine kao pionir otišao s Osijekom,  tko zna… Bilo je upita i iz Partizana a čak je i Bayer Leverkusen bio zainteresiran da dođem na probu. Ali kako kažem, ne žalim, valjda je moralo biti tako kako je bilo.

Danas živim potpuno drugačijim životom. Za vrijeme rata sam se, kako se to kaže preobratio. Posvetio sam se vjeri. Volontiram godinama. Pjevam u crkvenom zboru. U crkvi sam pronašao sebe. Potpuno zadovoljstvo. Svoj mir i smisao.

“Božićna utrka” ulicama grada

 

Piše: Mario Kladarić

 

Raduju se trkači prvoj “Božićnoj utrci” u našem gradu. Brojka od dvjestotinjak prijavljenih govori nam da će to biti jedno lijepo druženje koje će započeti startom u 17:00 sati, sa Trga Josipa Jurja Strossmayera, u nedjelju 23. prosinca 2018. godine.

Razmišljajući o “Božićnoj utrci”, ne sjećam se i ne pamtim ni jedan sličan događaj, a da se odnosi na trčanje.

Unazad nekoliko godina, zahvaljujući ovoj generaciji gradskih trkača, koje se do jučer moglo nabrojiti na prste jedne ruke, a koji su do nedavno bili tek mala grupica entuzijasta, prerasla je u priču o sasvim respektabilnoj zajednici koja njeguje taj vid rekreacije i popularizira trčanje u Đakovu.

 

Uoči početka novih treninga i stvaranja “zimske baze”, koja je presudna za dobru kondiciju, potrebne svakom trkaču za prve proljetne polumaratone i maratone, nema ništa ljepše nego istrčati još jednu utrku na kraju kalendarske godine.

I to onu najpopularniju, jer smatra se da “građansku peticu” i “desetku” gotovo svatko uz malo truda  može istrčati. Potvrđuje to i Sonja Sabo, jedna od organizatora prve “Božićne utrke”.

“Pripreme za utrku teku dobro. Ušli smo u zadnji tjedan prijava. Trenutno je prijavljeno oko 220 natjecatelja i to podjednako na 5 i 10 kilometara. Odličan je to broj s obzirom na mjesec prosinac i vjerojatno hladno vrijeme, ali i moguć novi snijeg. Srećom, trkači se ne boje nikakvih vremenskih neprilika, a to nam je olakotna okolnost.

Prijavljenih natjecatelja ima sa svih strana. Neki će nam pristići čak i iz susjednih država, BIH i Srbije  pa ovu našu prvu “Božićnu utrku” možemo nazvati i međunarodnom. Uz naše trkače iz Đakova, ulicama grada trčat će natjecatelji iz Valpova, Našica, grupa trkača iz Osijeka, Poreča, Rijeke, Virovitice, Zagreba… Čini se kako se dobar glas o  utrci daleko čuo i to nam je posebno drago.

Mišljenja sam da je ovo jedna velika promocija grada. U Đakovu do sada nije trčana još niti jedna “službena desetka”, a to je nama koji odlazimo trčati diljem Hrvatske, pa i izvan granica, oduvijek nedostajalo. “Desetka” je utrka koja je jako rasprostranjena, a samim time i prilično popularna. Puno rekreativaca, uz “građansku peticu”, trči upravo tu dužinu. Takve “kraće” utrke služe kao odličan motiv, često puta i kao cilj višemjesečnih treninga, a ujedno su i prava provjera stupnja utreniranosti. Te “umjerene dužine”, imaju ulogu i da sve one ostale, koji se još nisu odvažili, potaknu na tu vrstu rekreacije.  Na “revijalnim” utrkama, u koje pripada i ova naša, osim sportske aktivnosti, uvijek bude druženja, novih poznanstava  i neizostavne “after party” zabave.

Ruta utrke kreće od Trga Josipa Jurja Strossmayera, preko Korza, kratko Jelačićevom,  zatim se skreće u ulicu Ante Starčevića  kojom se trči sve do križanja s Hebrangovom. Tamo će biti okret, a onda istom rutom nazad. To je dužina od 5 kilometara, s tim da se za “desetku” trči dva puta. Trkačima uvijek bude lakše ako ih se bodri, ako im netko plješće, ponudi ih vodom. Svakog trkača to navijanje ponese i zato je uvijek dobro došlo. Nije tajna da se tada postignu i bolji rezultati, puno bolji nego kada nikoga nema uz cestu.

Iz tog razloga trkači i organizatori, pozivaju sve ljude dobre volje da se obuku toplo i da podrže utrku i na taj način. Podsjećam, start utrke je u 17:00 sati i trajat će predvidivo do 18:30. Vidimo se!

 

Da bi se ova utrka ostvarila, nama u organizaciji, puno su pomogli  Grad Đakovo, Turistička zajednica grada Đakova,  Univerzal i naravno udruga Fit & Strong – zahvaljuje Sonja Sabo.

Prijave za utrku traju do 20. prosinca, pa pozivamo sve koji se nisu prijavili da to mogu učiniti do tada, ali neka požure, jer je broj natjecatelja ograničen na 300 trkača, a već se polako približavamo toj brojci. Sve podatke u utrci mogu se pronaći na facebooku, na stranici “Božićne utrke”, gdje se može pronaći i link za prijavu.

.

Bilo bi poželjno da trkači obuku Božićne kapice, sve u duhu Božića je dobrodošlo, samim time će biti ljepše i veselije. Crveno, bijelo, zeleno, sve dolazi u obzir. Natjecatelji će u startnom paketu dobiti svjetleće narukvice, pošto je utrka u večernjim satima. Ne sumnjam da će biti još nekih sličnih svjetlećih kreacija!

Dobra vijest za sve koji vole trčanje je da nećemo stati na ovoj utrci. U planu nam je organizirati polumaraton na Boroviku, na već poznatoj trasi trkačima koji dolaze na triatlon. Nadam se da će i Đakovo u budućnosti imati svoj polumaraton po gradskim ulicama .

Budite hrabri, prijavite se i dođite se družiti s nama. Ako ne trčati onda barem bodriti i navijati sve one koji su se odlučili istrčati  utrku ” – poziva nas i najavljuje prvu “Božićnu utrku” ispred organizatora, Sonja Sabo.”

Turističku važnost ovoga događaja potvrdila je i direktorica Turističke zajednice Grada Đakova Marija Burek:

“Advent u Đakovu u 2018. godini je bogatiji za još jedno odlično događanje. ‘’Đakovačka božića utrka’’ koju organizira u sklopu programa Udruga ‘’Fit & Strong’’ uz potporu Grada Đakova privući će u naš Grad više od 250 trkača iz cijele Republike Hrvatske ali i inozemstva, što je još jedna odlična promocija za Grad Đakovo. Vjerujemo kako će se svi sudionici iz ‘’prve ruke’’ uvjeriti zašto je Grad Đakovo u 2018. godini bio finalist u kategoriji Najuspješnije kontinentalne destinacije Republike Hrvatske a sve posjetitelje i građane pozivamo da podrže sudionike utrke u nedjelju 23. prosinca s početkom u 17,00 sati na Trgu J.J. Strossmayera.”

Đakovački hakleri

 

Piše: Mario Kladarić

 

Prosinac je oduvijek vrijeme malonogometnih turnira a jedan takav i ove godine će se igrati u Đakovu, a u malonogometnim kuloarima naveliko se već šuška o ekipama koje će sudjelovati na tradicionalnom đakovačkom božićnom i novogodišnjem turniru, pod nazivom “Malonogometni božićni turnir „Đakovo 2018. uz Osječko” koji i ove godine organizira Nogometno središte Đakovo, uz pokroviteljstvo Grada Đakova i gradonačelnika Marina Mandarića.

O tradiciji malog nogometa u gradu, puno bi se toga moglo reći, jer zaslužuju to svi oni potezi đakovačkih haklera, statistike najboljih strijelca i obrane vratara, koje od zaborava čuvaju brojne anegdote, o kojima bi vjerujem bilo zanimljivo i čitati.

Dio moga malonogometnog sjećanja seže u osamdesete godine prošloga stoljeća, a uz veliku pomoć prave “malonogometne enciklopedije grada” Predraga Zorića – Štapića, prisjetio sam se i sam  “zlatnih godina” toga sporta, kojeg sam oduvijek sa zanimanjem pratio.

Prvi registrirani malonogometni klub u Đakovu bio je PŠK “Tom-Tom”, a natjecao se u sezonama 1987. – 1988. godine u Regionalnoj ligi Slavonije i Baranje. Za tadašnju momčad nastupili su Drago Nikolašević, Ivica Šimundić, Darko Blažević, Drago Kobić, Željko Bartolović, Željko Krajina, Josip Bašurić, Damir Čizmarević, Ante Raspudić, Goran Jančula, Predrag Zorić, Mirko Budić, pokojni Damir Mihl, Dražen Šola i Blaž Krajina.

Utakmice su se igrale u Osijeku – iznosi mi u kasno popodnevnom razgovoru svoja sjećanja na davne malonogometne dane tadašnji kapetan ekipe, Predrag Zorić, kojeg, a neće se ljutiti, ipak bolje većina nas znamo po nadimku – Štapić.

Dok ispijamo kavu, hvali mi ondašnji sastav ekipe “Uno”, a zatim mi pokazuje brojne fotografije, registracije igrača, pehar i medalje, prekrasne uspomene iz bogate, sačuvane arhive. Na starim fotografijama prepoznajemo igrače, nabrajamo sve redom poznata imena, a Predrag napominje, kako se posebno zahvaljuje Miri Rogalu.

Za “Uno” su tada igrali Pavo Germovšek, Drago Nikolašević, Ante Raspudić, Željko Bartolović, Predrag Zorić, Damir Išasegi, Tomislav Šetka, Pero Tadić, Mirko Kajba, Zdravko Babić, Damir Jozić – Banana, Mirko Budić, te pokojni Dražen Šola i Damir Mihl a u finalu Kupa u Osijeku, ekipi su se još pridružili Nikola Lulić, Zoran Penava, Zdenko Gavran, Željko Krajina i pokojni Tomislav Jurjević i fizioterapeut- Dodo – enciklopedijski se prisjeća Predrag.

Ističe kako su u to vrijeme imali veliku pomoć Tomice Matijakovića vlasnika CB “Tom-Tom”, zatim od gospodina Peradića iz STR “Panonia”, Tomislava Pešuta vlasnika CB “Quattro”, a snimatelj Stojan iz Kuševca bilježio je utakmice, svojom, tada popularnom VHS kamerom.

Tomica Matijaković, izašao nam je u susret i darivao nam dresove, a još pamtim i one nagrade nakon utakmica, a koje su nam tada puno značile, ponekad tek jedan običan sok, Cola ili limunada – prisjeća se sa nostalgijom u očima Predrag.

Sa zahvalnošću spominje i organizatore “Božićnog turnira” u Slavonskom Brodu, Zorana Brandta i Ivicu Čorluku, koji su uvijek našim malonogometašima izlazili u susret.

Većina te nabrojane ekipe igrala je nogomet na ondašnjem “Partizanu”, redovito smo se skupljali popodne, a onaj stariji dio ekipe već tradicionalno se sastajao svake nedjelje u 12:30. Upravo su oni, u to vrijeme, bili uzor i poticaj nama mlađima – naglašava Predrag.

Igrali smo mali nogomet i u srednjoj školi, a počesto zahvaljujući tadašnjoj generaciji profesora koji su i sami bili vrhunski malonogometaši. Te utakmice, obično bi započinjale u popodnevnim satima, trajale bi do kasno navečer, a po nekom nepisanom pravilu, igralo se sve dok ne bude neriješeno ili pobjeda, prije toga, nije se išlo kući.

Što se tiče samog kluba, osnovan je na inicijativu pokojnog Dražena Šole, a uz moju podršku, jer u to vrijeme bio sam mlad, pun entuzijazma, a samim time i prilično društveno aktivan. Potrudio sam se pronaći pokrovitelje, a u konačnici odlučili smo se okušati igrati u tadašnjoj Regionalnoj ligi.

Tako smo i postali prvi registrirani malonogometni klub u Đakovu, koji se natjecao na toj razini.

U ligi smo igrali pune dvije sezone, a onda, kako to već ide u tim godinama, zbog odlaska u vojsku, a zatim i svih ostalih drugih okolnosti, prestali smo se natjecati.

Većina igrača ipak je ostala u nogometu ili uz nogomet. Neki rekreativno u malom nogometu, a neki su zaigrali onaj veliki i to za naše gradske klubove, ali i one izvan Đakova.

Nakon te dvije sezone igranja u Osijeku, oni koji su ostali u malom nogometu, znali su još igrati i na “Otvorenom prvenstvu grada”, na zimskom “Božićnom turniru”, a dvadesetak godina sudjelovali smo, pa tako i na taj način predstavljali grad na turniru u Slavonskom Brodu, za koji smo redovito dobivali poziv od organizatora – prisjeća se Predrag.

Iz vremena tadašnje Regionalne lige, uz nas su još igrali, CB “Šuica”, zatim “Hakleri”, ekipa iz Nove Gradiške, mlada ekipa “Cibalije” iz Vinkovaca-

Oprema kojom smo raspolagali bila je prilično skromna, iznošena, a nerijetko smo je dobivali od starijih igrača. Tek jedan mali dio donirali su nam sponzori. Bili smo mladi, a u ono vrijeme rijetko tko je imao automobil. Glavni prijevoz bila su nam dva “stojadina” i jedan “Yugo”, automobili sa kojima smo tek u najboljem slučaju putovali na utakmice. Najčešće su to bila putovanja vlakom, a ponekad čak i autostopom – smiješka se Predrag.

Što se tiče uspješnosti i rezultata, bili smo u sredini tablice, što i nije bilo loše. Iz današnje perspektive mogu reći, čak i prilično zadovoljavajuće, obzirom na sve okolnosti.

Nakon te dvije sezone, a kada smo prestali igrati kao “Tom-Tom”, bilo je i drugih inicijativa, manje ili više uspješnih, no ipak, većina igrača uključila se kasnije u malonogometni klub “Đakovo”. Moram spomenuti, kako je veliku ulogu u tome imao pokojni Blaž Krajina.

I danas, nakon toliko godina, na nekim od igrališta, još uvijek su mogu vidjeti kako igraju moji vršnjaci, igrači iz tog vremena,  no odavno se igra tek za dušu i iz ljubavi i koliko to dozvoljava kondicija. Žao mi je što je premalo novih, mladih malonogometaša. Zahvaljujući tom vidu druženja, mogu se ostvariti brojni kontakti, a samim time i brojni uspjesi, kako u privatnom tako i u poslovnom životu – poručuje na kraju, dugogodišnji zaljubljenik u mali nogomet, Predrag Zorić – Štapić.

Prosinac u tenisicama

 

Piše: Mario Kladarić

 

Advent je vrijeme pripreme za blagdan Božića, a ujedno je i početak crkvene godine. U to se vrijeme izrađuje i stavlja na stol adventski vijenac a trkački i ostali sportaši polako završavaju sa svojom natjecateljskom godinom. Ipak, trkačima kao da nikad nije dosta. Zahvaljujući  novosagrađenoj atletskoj stazi i ovih prohladnih dana kada se temperature spuštaju ispod nule, možete ih i dalje vidjeti kako zadovoljno trče jutrima, popodnevima pa i na veliku radost zbog rasvjete i u večernjim satima.  Ako ih slučajno pitate, nije li isuviše hladno, svi  će vas od reda pokušati uvjeriti, kako je prosinac najljepši u tenisicama.

Mada se godina bliži svome kraju, ne odustaju ni od utrka. I prošloga vikenda bilo je tako. Jedna grupa đakovačkih trkača istrčala je svoje zadnje ovogodišnje maratone i polumaratone u Crikvenici, ona druga “odradila” je utrku na Papuku, a treća grupa đakovačkih trkača sudjelovala je na humanitarnoj utrci u Osijeku.

I sam sam se u ranom nedjeljnom popodnevu našao na osječkoj promenadi kod spomenika Picassu gdje se održala  humanitarna utrka “Osijek trči – I ti to možeš, daruj svoje kilometre”.

Inicijator i jedan od organizatora utrke bio je poznati osječki glazbenik Igor Delač, a uz veliku pomoć i pokroviteljstvo Grada Osijeka. Sav prikupljeni prihod od utrke i prikupljenih donacija građana, pokrovitelja i gospodarstvenika biti će uplaćen u korist Zaklade Ana Rukavina.

Vidno zadovoljan nakon završetka ovog uspješnog projekta bio je Igor, pa je onako još “vruć” nakon istrčane “desetke” izjavio kako je presretan iznimnim brojem i odazivom trkača, te je u ime svih onih koji promiču zdrav način života, izrazio nadu kako će ova osječka trkačka priča zaživjeti i postati tradicionalna.

Na humanitarnoj utrci sudjelovali su i već spomenuti trkači-rekreativci iz Đakova, koji su iskoristili priliku pa su uputili poziv, kako Igoru, tako i ostalim kolegama da se na kraju kalendarske godine još jednom nađu i istrče nove kilometre, ali ovoga puta u Đakovu na “Božićnoj utrci” koja će se po prvi puta u povijesti održati na ulicama našeg grada.

U sklopu programa “Advent u Đakovu”, 23. prosinca 2018., sa početkom u 17:00 sati, sa startom na najljepšem mjestu u Đakovu, na Trgu Josipa Jurja Strossmayera, brojni će rekreativci imati priliku sudjelovati na utrci na 5 i 10km. Mnogima će to biti prilika da istrče svoju prvu “službenu” utrku u životu i tako se i na taj način priključe brojnoj trkačkoj zajednici.

To će im na kraju ove kalendarske godine omogućiti Grad Đakovo, Turistička zajednica, Univerzal i Udruga Fit & Strong, koja već nekoliko godina radi na promociji rekreativnog sporta koji uključuje biciklizam, plivanje i trčanje. Podsjetimo se samo kako su u organizaciji Udruge Fit & Strong, a uz veliku pomoć Grada Đakova, brojni rekreativci imali priliku već dvije godine za redom, sudjelovati na najvećoj humanitarnoj utrci “Wings for life” u Zadaru. Vjerojatno i zbog te uspješne suradnje, došlo je i do ove inicijative, a tu se neće stati. Pripremaju se još poneka iznenađenja koja će prije svega razveseliti sve one koji vole ovaj vid građanske rekreacije. No, ostavimo nešto i za novo ljeto gospodnje.

Davis Cup, zemljani tereni i šlag na tortu

 

Piše: Mario Kladarić

 

Prvo svjetsko prvenstvo u tenisu, Davis Cup, održano je daleke 1900. godine i u povijesti tenisa ostalo je zapisano da je pobjednik tog prvog izdanja bila reprezentacija SAD-a, koja je pobijedila Veliku Britaniju rezultatom 3:0.

Isto tako, zauvijek će ostati zapisan i ovogodišnji, posljednji Davis Cup u formatu starom 118 godina, kada je Hrvatska u Lilleu pobijedila Francusku u finalu rezultatom 3:1.

Malo je onih koji proteklog vikenda nisu uživali u tenisu i u konačnici se radovali velikoj pobjedi naših tenisača koje je na povratku u Hrvatsku nekoliko tisuća ljudi dočekalo na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu.

Naravno da se divim tom uspjehu,  ali za sebe mogu reći da sam sa tenisom zapeo još tamo negdje u vremenu Björn Borga i Johna McEnroa, “pravi” reket nikada nisam držao u ruci, osim što sam jednom zgodom vidio u živo onaj nekoć popularni “Dunlopov” model, na sportskom odjelu davno zatvorene robne kuće “Roma”.

S vremena na vrijeme, znao sam se slučajno u kreativnom neredu sobe, spotaknuti na žuto-zelenu tenis lopticu, ili je možda bila sivo-smeđa, tko bi to više pamtio, za koju usput rečeno, nikad nisam znao odakle mi. I to je uglavnom bila moja jedina životna poveznica s tenisom.

U moje vrijeme nije bilo ni teniskog kluba u gradu, pa tako ni teniskih terena na kojima bi se vjerojatno okušao u toj igri, pa bi onda možda igrom brojki postojala i kakva-takva, barem statistička mogućnost da eventualno otkrijem svoj možebitni skriveni talent za bijeli sport.

Istina znali smo jednom davno, Šveđo i ja, zaigrati poneki meč, s onim dječjim, crnim, plastičnim reketima i spužvastom lopticom, kompletom za tenis, kupljenim na rasprodaji u “staroj samoposluzi”, kada bi dolazio na ljetovanje iz Stochkolma u Đakovo kod bake i djeda, ali to se ne računa jer na te unaprijed izgubljene gemove i setove, pristajao sam, priznajem, samo zbog njegove sestre, zbog koje sam ga usput, dok smo igrali znao “žicati” za prijevod poneke, tada vrlo bitne riječi na švedskom, poput one “volim te”, kako bi joj se mogao obratiti.

Sjećam se da sam od Šveđe, kojeg od tada nisam više nikada vidio, na kraju tog ljeta, dobio na dar bijelo-crvenu tenisku znojnicu za ruku i istu takvu za glavu, koja me je jednom prilikom spasila od toga da ne odem kući razbijenog čela, kada mi je jednom prilikom doletio kamen ravno ispod sljepoočnice, ispucan iz pračke nestašnog mangupa iz susjedne ulice, s kojim sam nekoliko godina kasnije ispijao prva piva kod Skendera i smijao se toj nepodopštini, koja je srećom po obojicu, zahvaljujući Šveđi, dobro završila.

A onda, vremena su se počela mijenjati i došla je 1984. godina i otvorena je prva škola tenisa u Đakovu.

Zahvaljujući svom pokojnom ocu, koji je bio jedan od osnivača Teniskog kluba Đakovo, svoje prve korake u tom sportu, tada je napravio Igor Blažević, koji se za razliku od mene zaljubio u taj sport.

Uz Igorovog oca, bili su tu još danas pokojni Vilika, zatim  Zvonko Mikić, Mijo Buruš, Mišo Mesić i ostali brojni zaljubljenici u bijeli sport, koji su na bivšem “Partizanu” na improviziranom igralištu, gotovo svakodnevno igrali tenis i na taj način ga popularizirali u gradu.

Bio je to ujedno i prvi zemljani teniski teren novoosnovanoga kluba. Tamo je sve započelo, bez obzira što se i nekoć davno igrao tenis u gradu. Dokaz tomu su i crno-bijele fotografije braće Ribar na stranicama “Đakovo za nostalgične”. No, to je ipak bilo neko drugo vrijeme o kojem i Igor i ja ipak nešto manje znamo.

Sjećam se onih prvih reketa koje smo imali u klubu, priča mi Igor, u razgovoru koji smo započeli telefonski povodom velikog uspjeha naših tenisača u Davis Cupu, dok mu se autobus polako približavao Zagrebu, kamo se nakon vikenda vraća na posao, gdje obnaša dužnost izbornika muške teniske reprezentacije za dječake od 12 do 14 godina.

U klubu smo tada imali “Fila” teniske rekete, prisjeća se Igor, a kasnije i “Vostok”, one željezne za koje svi znaju u svijetu tenisa. Moj prvi pravi “ozbiljan” reket bio je “Adidasov” model.

Na sadašnjoj lokaciji Teniskog kluba Đakovo, 1986. godine napravljeno je prvih šest zemljanih terena. To je samo dvije godine poslije od onih skromnih početaka na bivšem “Partizanu” što je gledajući iz današnje perspektive bilo relativno brzo. Pokazalo se to pravim potezom, a vrijeme je pokazalo da su brojni gradski zaljubljenici u tenis opravdali i zaslužili to ulaganje.

  • U tim mojim prvim teniskim danima nisam išao na turnire. Bio sam mlad i neiskusan. A kada sam nešto vrlo rijetko odigrao, nisam ni gema uspio sakupiti – priznaje mi Igor. No ipak, upornošću, radom i treningom, gotovo svima koji su me nekada lako pobjeđivali, uspio sam se kasnijim mečevima revanširati i tako im uzvratiti za te moje prve poraze. Jedan od mojih prvih uspjeha je kada sam sa četrnaest godina osvojio Regionalni masters Slavonije, što i nije bilo baš jednostavno. U to vrijeme bilo jako puno kvalitetnih igrača, pa nas se znalo okupiti i više od stotinu na tom turniru. U prvoj školi tenisa, uz mene, bili su tu još pokojni Majn, Žoži, Damir Jakobović a u ženskoj konkurenciji sjećam se Sandre Vračević. Za to vrijeme vežu me lijepe igračke uspomene i tko zna što bi bilo da je bilo, da sve to nije prekinula iznenadna očeva smrt. Bio mi je trener, sponzor i manager, a onda se njegovom smrću u mojoj šesnaestoj godini prekinula i moja tek započeta igračka karijera. Nešto kasnije, u ratno vrijeme upisao sam Kineziološki fakultet, koji zbog ratnih zbivanja tada nisam priveo kraju, za razliku od više trenerske škole, koju sam unatoč teškim vremenima uspješno završio.
  • Ostao sam u tenisu. U početku sam radio honorarno kao trener, a nakon toga i profesionalno sam se bavio tim poslom u Teniskom klubu Đakovo gotovo 23 godine. Bio sam jedini sportski profesionalac od svih sportova u Đakovštini. Kao senior još sam nešto malo i igrao, osvajao sam prvenstva Slavonije ali nikad ništa više iznad tih okvira. Igrao sam i 1. seniorsko prvenstvo Hrvatske u Maksimiru. Imao sam zanimljiv ždrijeb u kojem su bila sve redom poznata imena iz svijeta tenisa.

  • U trenerskoj karijeri radio sam s mnogima. Imao sam uspješnu suradnju s Laurom Mašić,  Ivanom Brajkom, koji je bio među prvih pet u državi kada sam ga ja trenirao, zatim tu je bio i Leon Babić Brajko. Od tenisača izvan Đakova, trenirao sam Filipa Vegera iz Slatine. Filip je tada puno toga osvojio i uistinu je bio vrh. Nekoliko sam godina bio pomoćnik izbornika, a nekako baš u to u vrijeme kada sam trenirao Filipa, a zahvaljujući brojnim zajedničkim putovanjima, izrodila se jako dobra suradnja s Hrvatskim teniskim savezom.

  • Prošle godine sam se prijavio na novi natječaj za izbornika, gdje sam zbog svoje stručnosti, iskustva i rezultata u konačnici i izabran na tu dužnost – pojašnjava mi Igor.

 

A što ova pobjeda Davis Cupu  znači i hoće li taj veliki sportski uspjeh potaknuti odgovorne u daljnji razvoj tenisa?

  • Iskreno se nadam da će to ovoga puta to biti puno pametnije iskorišten to što smo prvaci svijeta i što smo po drugi puta osvojili Davis Cup. Prvi puta kada smo postali prvaci, mislim da to nismo ni približno dovoljno iskoristili. Eto nam sada duge prilike i šanse! Na žalost, ostali smo bez Nacionalnog centra u Zagrebu.  Mislim da će našoj predsjednici Nikolini Babić to biti prvi prioritet i vjerujem da će ga uspjeti vratiti. Nedostaje nam i terena za rad. Između ostaloga, upravo je Nacionalni centar taj koji je iznjedrio Ćorića i Ćilića. Oni su tamo praktički odrasli. To bi trebao biti prvi i osnovni cilj, a kada se to riješi, onda treba raditi i na svemu ostalom.

Nekada smo imali i nekoliko trenera zaposlenih u HTS-u, a danas nemamo ni jednog. Ima dosta prostora da se sve posloži na bolje.

  • Naša djeca su talentirana i stvarno ih ima jako puno. Nije ni ovaj rezultat slučajan, sve je to povezano. Primjer za to je i igračica Petra Martinko, 13 godina, koja je jučer u Istanbulu osvojila turnir, a kojega je i Ćilić jednom prilikom osvojio. Veliki je to poticaj za dalje. A zanimljivo je da se Petra rodila baš na dan kada je osvojen naš prvi Davis Cup! Što se tiče tenisa u Slavoniji i Đakovu, uvijek volim reći da može bolje. Nekoliko godina bio sam i povjerenik za Slavoniju i Baranju. Istina je da i u gradu imamo talentirane djece, ali uvijek je za onaj “iskorak više”, kao i u svim ostalim sportovima problem novac.

Ono nekada čega smo se nakratko dotakli i ovo danas, ne može se uspoređivati. Đakovo ima odlične uvjete za rad , a ako se izgradi teniska dvorana, to će biti velika nadogradnja i šlag na tortu.

Kad nostalgija pokuca na vrata

 

Piše: Mario Kladarić

 

Kako vrijeme prolazi sve više mi nostalgija zna pokucati na vrata. Žal za “dobrim starim vremenima” baš kao u onoj staroj pjesmi,  obično mi se javi u ovim prohladnim jesensko-zimskim razdobljima. I znanstveno je dokazano da smo svi prirodno skloniji nostalgičnom a ponekad čak i depresivnom raspoloženju u vrijeme vladavine baš tih  godišnjih doba. Vjerojatno je to povezano sa nedostatkom sunca, pa nam sjećanja na ono nešto srcu drago, a koje se zbilo u nekom davnom jučer, nekako i sve češće dolazi u paketu sa sivim danima.

Taj emocionalni bijeg u trenutke nekog drugog sretnog vremena, učinkovit je poput toploga napitka u prohladno jutro i  ima svoj blagotvorni učinak. Za bijeg i sanjarenje o prošlom, kažu da je prirodni nadomjestak za ono što nam duhu i tijelu nedostaje, a da je čežnja skrivena u svakom čovjeku, opće je poznata činjenica.

Prvi skijaški spustovi na početku sezone, skokovi skijaša-letača sa skakaonica na TV programu nedjeljnog prijepodneva, uvijek me vrate u dane djetinjstva. U vrijeme kada smo jurili u ljetnim špic-cipelama ‘škljizama’ napravljenim ispred škole, kada smo se poput bob-sanjkaša spuštali niz brijegove u “Novom centru” ili cestom od čika Perine “Limenke”, gdje sam ispijao najfinije čajeve od šipka i jeo najbolje sendviče,  sve do nedavno obnovljenog “Vilinog vrtića” i prvih sagrađenih  kuća u tom naselju. Vrate me i na drugi kraj grada, gdje smo popodneva provodili u Strossmayerovom parku i gdje smo jurili zaleđenim spustom pored “Ljetne pozornice” prema groblju.

Rijetki su od nas ikada stali na skije. Ravničarski smo kraj, a baš nitko od klinaca sa kojima sam odrastao nikada nije odlazio na zimovanje, malo je bilo priča poput onih ljetnih, morskih, sa popularnih skijališta koja su nam kao i našim roditeljima bila daleka i nedostižna. Pamtim tek  “Švabu” koji je znao dolaziti na zimske praznike sa roditeljima iz nekog dalekog njemačkog grada, pa bi ga svi gledali sa zavišću i pomalo u čudu u “pravom” skijaškom odijelu, pancericama i skijama. No zato, s druge strane, rijetki su oni koji nisu imali sanjke iz majstorske radionice “Strnad”. Vjerujem da i danas po mnogim podrumima, šupama i tavanima skupljaju prašinu i pamte i za njih “ta neka sretnija vremena”, kada je zima bila zima, kada je znalo napadati i po metar snijega, a djeca su bila drugačija djeca i nisu dane provodila zatvorena u svojim kućama sa prvim padom temperature.

Ne pripadam generaciji koja je izrađivala sličuhe, ručno izrađene klizaljke koje su još u nekim krajevima zvali i gvinterice. U svom djetinjstvu naslušao sam se priča o njihovoj izradi, klizanju po zamrznutom bajeru, igranja nekakvih igara najsličnijih hokeju na ledu,  o spuštanju niz brijeg u vrećama sa slamom, Kao i o najtoplijim na svijetu,  vunenim, ručno pletenim rukavicama nečije bake. Za razliku od generacije pedesetih i šezdesetih, moja generacija, za njih je bila već prilično urbana i počesto su nas nazivali “gajbašima”, koji imaju sve i nemaju pojma.

Nekako u to vrijeme u tadašnoj “Trgoprometovoj” prodavaonici “Izbor” pojavile su se malee, plastične, crvene i plave skijice. E, to je bila sreća!  Nataknuti ih i svezati na one tada popularne čizme do ispod koljena sa toplom postavom, bila je prava radost! Danima smo “skijali” uz pomoć tih čarobnih skijica, a čak smo kopirali i simulirali poznate slalome i veleslalome poput čuvenog Garmisch-Partenkirchena, bez obzira što bi naša staza  umjesto zastavicama bila označena suhim stabljikama čička, sa kojih bi vijorile najlon-vrećice iz “Đa-Me” na prolasku kroz “vrata”, dok su nas naše navijačice, “ledene kraljice” rumenih obraza,  pozdravljale osmijehom na čijim se usnama sjajio grožđani “Labello” iz tog vremena, kojem ne pamtim ime, ali se dobro sjećam okusa i mirisa, a sve zbog prvih poljubaca iz tih dana.

U svim tim sjećanjima mislim da nema patetike, možda tek mrva neke izgubljene romantike i rado ih pustim da mi dođu u moj mali svemir. Ipak, dobro znam da se nazad ne može. Zato se volim okrenuti onome danas i onome što dolazi sutra.  Ovo je vrijeme kada uživamo i uživat ćemo u dvoranskim sportovima. Brojni naši sportaši u srcu su sezone. Žao mi je da poput Siska nemamo zatvoreni bazen i “Ledenu dvoranu” sa klizalištem, no iskreno se nadam da će nam djeca ipak imati prilike stati na klizaljke i ove godine, barem u vrijeme Adventa i zimskih praznika. Ne moraju oni poput nas.  Raduje me i to što već polako kreću pripreme za mali nogomet. Vjerujem da ćemo opet uživati u zanimljivim i neizvjesnim utakmicama na “Božićnim turnirima”, koji su nam vjerovali ili ne sve bliže. Svako vrijeme i doba ima svoje čari, pa makar si to samo umišljao, nakon dva-tri ispijena kuhana vina.

Dodo fizioterapeut

 

Piše: Mario Kladarić

 

Zvonko Đanić – Dodo, viši je fizioterapeut sportske medicine iz Đakova. U četrdeset godina karijere prošao je četvrtu, treću, drugu, pa i prvu HNL ligu. Radio je kao fizioterapeut u NK “Mladost” iz Suhopolja, a Đakovčani ga najbolje znaju kao dugogodišnjeg fizioterapeuta HNK Đakovo Croatia, gdje je u konačnici i  završio svoju bogatu, sportsku, fizioterapeutsku karijeru.

Mada već ima 66 godina, još uvijek pomaže sportu i sportašima želeći svoje znanje i iskustvo podijeliti s mlađima.

Dodin put bio je vrlo težak i trnovit. Objašnjava mi kao ga je život naučio da čime god da se čovjek bavi, mora uložiti sebe. A za to je  formula jednostavna. To čime se baviš, moraš voljeti.

 

Ako govorimo o mojem sportskom iskustvu koje sam stekao kao fizioterapeut, uvijek sam govorio i znao da sam bio tamo zbog igrača, a ne igrači zbog mene. Nikada mi nije bilo važno je li netko mlađi ili stariji, koji je to sportaš, netko poznat ili nepoznat. Sve sam ih gledao kao ljude, a i dobro sam poznavao njihov karakter. Imao sam u tome prilično uspjeha – priča mi Dodo.

Zahvaljujući sportu, prošao sam preko sedamdeset zemalja svijeta, i gotovo nikada i nigdje nisam imao problema. Kada čovjek ide s ponosom, željom i znanjem da može pomoći u trenucima kada je to potrebno, samo po sebi, to je već velika stvar.

Dati sebe i učiniti dobro djelo od prvoga dana, bio je moj moto. Ponekad me pitaju jesam li znao pomoći protivničkim igračima? Pa naravno da jesam.  Čovjek je za mene čovjek, a pogotovo kada je ozlijeđen. U tim trenucima najmanje je bilo važno je li to bio igrač moje ekipe ili ne.

Puno su me puta protivničke momčadi pitale: Oprostite, danas nemamo liječnika, biste li, ako ne daj Bože bude ozljeda, htjeli pružiti prvu pomoć? .  Uvijek sam to učinio vrlo rado, pa mi smo samo protivnici na terenu, a ne neprijatelji.  Uvijek sam na to tako gledao. A to se cijenilo.

Kada  fizioterapeut ima posla, onda nešto nije u redu.  Svaki puta kada bi utakmica završila bez mojih intervencija, ja sam bio sam presretan. Netko zloban ponekad bi znao reći, vidiš on ništa ne radi, a sada bi htio neku naknadu.  To je bilo totalno krivo razmišljanje i iskrivljen pogled na moj rad i na rad mojih kolega sportskih fizioterapeuta. Osim toga, te naše naknade su bile uglavnom samo simbolične.

O Sarajevu, Đakovu i ljubavi prema sportu

 

Dodina ljubav prema sportu je nasljedna. Stariji sugrađani pamte ga i kao dobroga vratara ili kako često sportskim žargonom volimo reći – golmana. Uz prirodni dar, Dodu je krasilo puno rada, a kasnije, sve je to nadogradio i bogatim životnim iskustvom.

Dio života proveo je u Sarajevu gdje su mu živjeli teta i brat. Na žalost, nedavno mu je brat preminuo, ali ostali su nećaci s kojima je naravno u kontaktu, a kada stigne, zbog i danas brojnih obaveza,  vrlo rado ode na desetak dana do Sarajeva jer se i tamo osjeća  kao kod kuće i dobrodošao. A kako i ne bi, pa tamo su po mnogima najbolji ćevapi na svijetu!

Sarajevo voli, ali iznad svega Đakovo mu je oduvijek posebno u srcu. Tamo gdje se osjećaš dobro, tamo ti je život, tamo je smisao – uvjerava me Dodo.

 

Nogomet je Dodi oduvijek sport broj jedan. Mada je bio koordinator ženskih rukometnih ekipa još u Drugoj jugoslavenskoj ligi pa čak i službeni spiker jer eto, osim što je sportski fizioterapeut, posjeduje i urođeni dar koji je potreban za spikera i sportskog komentatora.

Šalimo se  da je prava šteta što nema “Sportskog radija” u gradu. Tu bi se zasigurno za Dodu pronašlo mjesta i vjerujem da bi baš poput svojih uzora sjajno komentirao utakmice.

 

Priznaje mi da mu je inspiracija bio pokojni Ivan Tomić, a osim njega još su to bili Jordan Ivanović, Radivoje Raća Marković, koji su bili zaista vrhunski sportski komentatori, baš kao što je to bio i Marko Marković. U vojsci sam slušao Petra Lazovića – priča mi Dodo. S tim nekada poznatim televizijskim sportskim komentatorom služio sam ondašnju vojsku u Kragujevcu 1972. godine.  Nije da se hvalim, ali i on mi se divio. Često bi rekao, pa to je fenomenalno. A stvarno mi je odlično išlo komentiranje. Dobijem protokol, pročitam ga,  a sve ono dogovoreno u danom trenutku znao sam bez problema prezentirati. To iskustvo dobro mi je kasnije došlo na prvenstvu u malom nogometu koji je nekada davno na otvorenom organizirao Rukometni klub Đakovo. Vjerujem da se i danas mnogi iz tog vremena sjećaju kako sam znao animirati ljude. Znalo je doći i po petsto  gledatelja i to iz razloga da čuju pokoju moju šalu, doskočicu ili nešto slično. Uz sve to, za taj posao me vezala i glazba. Otac mi je bio vrhunski glazbenik, a i sam sam pjevao preko dvadeset godina u Gradskom zboru Sklad Đakovo. Bio sam pjevač i u Katedralnom zboru. Mnogi kažu da sam i kao pjevač imao krasan glas – smije se, ali i ponosan je Dodo.

Sport nekad i sport i sportaši danas

 

Osobno mislim da su prošla vremena  iskrene ljubavi prema sportu. Sve je nekako otišlo na razne stranputice. Uglavnom se gleda koristoljublje, kao da je sport individualna stvar. U moje vrijeme bilo je drugačije. Ako si bio čovjek, a to i ostao. To je najveće bogatstvo – zaključuje Dodo.

 

Pamti Dodo i mnoge sportaše iz grada koji su napravili iskorak iz lokalne sredine i koji iza sebe imaju vrhunske sportske karijere. Spominje mi Ivana Vargića, Miroslava Žitnjaka, Luke Dilbera i pokojnog Brce Kosija. Oni su ti koji su ostavili traga. Posebno naši rukometaši.  Ne mogu ne spomenuti Domagoja Duvnjaka, ali i njegove roditelje koji su mu genetski prenijeli taj dar. Nije to slučajno. Stric mu je bio izvrstan sportaš, teta, kao i roditelji, svi su oni bili vrhunski rukometaši.

Gradu danas nedostaje kvalitetnih i dobrih osoba koje ne gledaju samo svoj vlastiti interes i  koristoljublje. Takve osobe bi animirale nove generacije koje uvijek dolaze. Na neki način oni bi ih znali trebali motivirati, ne samo financijski, takva stimulacija je lažna motivacija. Vjerujem da bi tada bilo i manje napuštanja klubova za neke sitne novce i provizije. Ti honorari u stvari su zanemarivi a nekako tu i ljubav prestaje. – smatra Dodo.

Slažem se, ako govorimo o pet aktivnosti tjedno, po tri sata, tu mora biti i neka naknada, ali to nije i ne bi trebao biti jedini motiv za mladoga čovjeka. Realno gledajući svi mi trebamo živjeti od nečega, ne možemo živjeti od ljubavi, ali isto tako ne možemo ni živjeti bez ljubavi.

 

Koliko je odgovoran posao fizioterapeuta?

Posao sportskog fizioterapeuta smatra ozbiljnim i izuzetno odgovornim poslom. To je kako mi često govorimo “zdravlje i ljepota” – priča mi Dodo.  Smisao je da je u prvom trenutku fizioterapeut taj koji prvi daje i pruža pomoć ozlijeđenom ili igraču u potrebi, a onda dalje sve ide proceduralno. Fizioterapeut  je taj koji će trenutno reagirati i koji će spriječiti koliko se to god može, nastanak komplikacija kod ozljeda.

U mojoj karijeri bilo je vrlo malo ozbiljnih ozljeda – priča mi Dodo. Možda jedno tri-četiri teža slučaja, ali sve je bilo brzo i kvalitetno odrađeno.  Najvažnija je ta brza i pravovremena intervencija. Osim toga, prva pomoć i taj prvi uvid fizioterapeuta počesto pozitivno i psihološki djeluje. Kada sam radio u prvoj  ligi u Suhopolju, u “Mladosti 127”, sve je bilo izuzetno profesionalno. Nije bilo prostora ni za kakve emocije. Ako vas trebaju vi ste tu.  S klupe sam pratio zbivanja na terenu, tako da sam odmah znao što se dogodilo i o kakvoj je otprilike ozljedi riječ.  Nekada je bilo dovoljno doći do igrača, pružiti mu sigurnost, donijeti mu bočicu za osvježenje, upotrijebiti onaj “čudesni sprej” i tu si već napravio jako puno.

Na kraju, Dodo mi naglašava kako Đakovo ima jako puno talentirane djece, pa samim time i budućih izvrsnih sportaša. Današnje generacije imaju puno veći izbor različitih sportova za razliku od nekada. Danas je drugo vrijeme pa je tako i sportskim fizioterapeutima puno lakše i kvalitetnije raditi nego jučer. A to ga čini sretnim i zadovoljnim.

Oni to zaslužuju!

 

Piše: Mario Kladarić

 

Otkako pratim sport inspiriraju me sportske priče pojedinaca, a posebno lokalnih sportaša. Gotovo kao po pravilu, njihova ljubav prema sportu započinje u djetinjstvu, a onda najčešće traje čitav život. Lokalni sportaši, pomalo su i fanatici, no za mene su to ljudi kojima se divim. Vrline koje posjeduju, talent, način života i granice koje stalno pomiču, vrijednije su od bilo kakvog materijalnog posjedovanja koje život katkada ponudi.

Osim toga, redom su sve to kvalitetni ljudi, a i veliki su motivatori. Često su i lijek protiv depresije, a njihovo stanje duha potpuno je drugačije od ljudi koji sa sportom nemaju dodirnih točaka. Za njih vrijedi krilatica – kako su veliki u pobjedama, a dostojanstveni u porazima.

O njihovim sportskim životima malo je toga napisano. Prava šteta jer sve te bezbrojne sportske priče savršeno bi se uklopile u moderna ukoričena izdanja, a vjerojatno čak i kao scenarij za kakvu seriju ili film, samo kada bi se jednom netko time ozbiljno pozabavio.

I smjernice Hrvatskog olimpijskog odbora i Ureda za programe lokalnog sporta na neki način odaju priznanje lokalnim sportašima.

“Sport bez obzira je li natjecateljski ili rekreativan, ima iznimnu ulogu u životu svake zajednice pa tako i onih lokalnih, koje u hrvatskom teritorijalnom ustroju poznajemo kao županijske zajednice. Najbolji primjeri potvrđuju da je upravo u tim sredinama važna promocija društvene uloge sporta, od uključenja u društvo, jačanja javnog zdravstva, do aktivnog djelovanja građanstva i promocije sportskih uspjeha i temeljnih vrijednosti olimpizma kao osnova svakodnevnog života – izvrsnosti, prijateljstva i međusobnog poštovanja odnosno fair playa.”

I U Đakovu i Đakovštini imamo puno svijetlih primjera. Kada bi ih stali nabrajati dogodilo bi se da nekoga slučajno preskočimo a to nikako nije namjera. Vrijeme nam je ograničeno a život juri. Trebali bi svi zajedno lokalnom sportu poželjeti i dati puno više od onoga što mu danas mi konzumenti dajemo i vraćamo. Podržati nogometaše, rukometašice i rukometaše, košarkaše i ostale sportaše i u danima kada im rezultati baš i ne idu na ruku, najmanje je što bi smo mogli učiniti.

Ako ništa drugo, svima ima skupa treba i malo više medijske pozornosti, koje je u posljednje vrijeme sve manje. Previše je sportskih priča koje ne dolaze do nas. Živimo u neznanju, a njihov prostor zauzimaju oni koji baš ničime to nisu zaslužili. I tome treba stati u kraj. Tu utakmicu čim prije treba završiti.

Tek se rijetki entuzijasti danas u našem gradu bave lokalnim sportom, donose nam u život rezultate, najave utakmica, bave se problematikom sporta i lokalnim sportašima, a živimo u digitalnom dobu. Čudna su vremena. Iskrivljenih vrijednosti koje nam se nameću. A oni to zaslužuju. Lokalni sport i lokalni sportaši. Zbog svega onoga jučer i zbog svega onoga što bi moralo i trebalo doći i sutra. Kao dar i sportsko blago nekim novim generacijama.

Stolno-nogometni dani

 

Piše: Mario Kladarić

 

Stolni nogomet je sport čije su osnove čvrsto vezane uz nogomet. Početci ovoga sporta su nejasni, no većina povjesničara se slaže da su se prvi stolovi pojavili osamdesetih i devedesetih 19. stoljeća u Francuskoj ili Njemačkoj. Ne znam kada su se prvi stolovi pojavili u našim krajevima, ali se dobro sjećam kako smo igrali tu igru po okolnim kirvajima i “fliperanama”. Obično bi to bilo između dvije vožnje na ringišpilu, gdje bismo sjedali iza tadašnjih simpatija, pa bi rukom hvatali njihove sjedalice, privlačili ih sebi, a onda zaplitali lance, baš kao što su im bile upletene pletenice kose, a onda bi ih u vrtnji bijelo-plavog ringišpila odgurivali od sebe tako snažno da bi im se činilo kao da lete u nebeske visine. I danas kada zažmirim mogu se jasno sjetiti tih trenutaka, osmijeha i vriska ushićenja, lepršanja jedne svilene cvjetne haljine na vjetru, njenih tada popularnih ljetnih sandala u zraku, odbljeska sunca u zaljubljenim očima, toplog i iskrenog djevojačkog pogleda koji se pružao sve tamo negdje do obližnjih šljivika, ali i meni tada puno važnije i bliže, sve do skrivenoga kutka moga zatreskanog srca. Stolni nogomet, igrali smo ponajviše u vrijeme “Đakovačkih vezova” kada bi obično stizao “Luna park” u grad. Zahvaljujući Levi, koji je tek nešto bio stariji od nas, ali je imao posebnu životnu priču, pa se već kao stariji maloljetnik zaposlio u “Luna parku” u kojem je, između ostaloga, živio i putovao s njim poput cirkuskog artista u kamp prikolici, od mjesta do mjesta, imali smo pune džepove besplatnih žetona. Levu život nije mazio. Dok smo mi bezbrižno uživali u igri i djetinjćstvu on se već tada borio s puno težim pitanjima – kako preživjeti. Godinama kasnije, čuo sam da je izgubio život braneći Vukovar kao jedan od dobrovoljaca i heroja Domovinskog rata.

Stolno-nogometne dane provodili smo satima na prostoru bivšeg “Partizana” gdje je bio smješten “Luna park” koji bi obično dolazio krajem lipnja i ostajao sve do sredine vrelog srpnja, a ponekad i desetak dana duže nakon što bi prošli “Vezovi”. Igralo se u raznim kombinacijama, jedan na jedan, dva na jednoga ili dva protiv dva što je bilo i najzanimljivije kada bismo bili svi na okupu. Od one dvije ručke po igraču, mogao si birati želiš li igrati golmana i obranu ili pak izabrati one dvije ručke s veznim igračima i napadačima. Baš kao i u pravom nogometu i tu je bila potrebna vještina, strategija i fintiranje. Po nepisanim pravilima, strogo je bilo zabranjeno “roštiljanje” koje se pripisivalo amaterima i neznalicama. Tek danas kada nam je dostupno sve i svašta i kada imamo dostupne informacije o bilo čemu, saznao sam nešto više i o samim pravilima stolnog nogometa.

Osnove igre

 

“Igra započinje ubacivanjem lopte kroz rupu na sredini stola ili mnogo jednostavnije, ubacivanjem lopte na sredinu stola što bliže središnjem krugu ili da se odbije od jednog od ruba što bliže središnjoj crti stola. Smisao igre je ubaciti loptu u gol kružno pomičući šipke na kojima su figure igrača okretanjem ručki koje se nalaze izvan rubova stola. U profesionalnim natjecanjima lopta može putovati brzinom od čak 64 km/h. Priroda igre je takva da su potrebni iznimno brzi refleksi i motoričke sposobnosti da se stigne ovladati loptom koja putuje velikom brzinom. Osnove igre je dodavanje lopte, što je ustvari pomicanje lopte između šipki s igračima do druge šipke koja pripada istom igraču, te pucanje, što je pokušaj pronalaženja rupe u protivničkoj obrani i smještanja lopte u protivnički gol, iza vratara. Pobjednik igre je igrač koji dođe prije do unaprijed određenog broja golova potrebnih za pobjedu, što je najčešće 5 ili 10. Ako je rezultat 4-4 igra se po sistemu tko prije 2 gola razlike, a ako je 9-9, isto se igra tko prije 2 gola razlike ili tko prvi zabije gol na protivničkoj strani.” Jedan od najboljih igrača za kojeg znam bio je Pačili. Bio je to sin vlasnika “Luna parka” koji ga je nekoliko godina kasnije i preuzeo od oca. Ime je valjda dobio po tada vrlo popularnom egzotičnom parfemu “Pačuli” koji je imao prepoznatljiv i intenzivan miris bergamota i somalijskog tamjana. Sve finte stolnoga nogometa koje znam “pokupio” sam od Pačilija. Da je tada bilo nekakvog prvenstva mislim da bi Pačili imao ulogu poput Messija i Ronalda u El Clasicu. Toliko je bio dobar. Za Pačilija sam siguran da nigdje mije mogao ništa pročitati o strategiji stolnog nogometa. Pačili je bio taj koji je stvarao i usavršavao stolno-nogometne finte i taktiku na terenu. Bio je igrač ispred svoga vremena.

O strategiji

 

“Strategija varira od jednog do drugog igrača. Jedan igrač tijekom igre ima vrlo tešku zadaću jer je teško kontrolirati sva četiri segmenta igre: vratara, obranu, vezni red i napad. Neki igrači posjeduju iznimnu motoriku i usavršili su obranu na način da je praktički nemoguće da prime gol. Ti igrači kontroliraju vratara i obranu lijevom rukom, a dlanom i laktom kontroliraju vezni red i napad. Iako se ovakav sustav igre smatra poprilično radikalnim, donosi veliku prednost naprednim igračima. Igrači bez takve iznimne motorike koriste lijevi dlan za kontrolu obrane ili vratara, a desnom biraju između veznog reda i napada. Agresivni igrači koriste šipku za napad i vezni red ostavljajući vratara nepokretnog. Vježbom je moguće usavršiti postizanje gola iz prekida trikovima kao zmija, pull-shot i front-pin. Pull-shot je smještanje lopte blizu protivničkom golu, a zatim povlačenje šipke prema dolje i ciljanje nebranjenoga dijela gola. Zmija i front-pin uključuju kontroliranje lopte ili odbijanje između igrača iste momčadi. Kada se stvori nebranjeni prostor igrači pucaju prema golu.”

Osim što Pačilija pamtim kao vrhunskog igrača stolnog nogometa, pamtim ga i kao brata sestre zbog koje sam se danima na “Luna parku” okušavao u gađanju zračnom puškom. Naravno da nikada nisam ništa pogodio, ni ružu ni plišanca, ali onaj trenutak kada bi mi se ona obratila prilikom preuzimanja zračne puške, kako bi još jednom pokušao, vrijedilo je puno više od bilo kojeg pogotka. Osim u “Luna parku” i po kirvajima, stolni nogomet igrali smo i po “fliperanama” koje su bile prilično popularne sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. No za mene te utakmice nisu imale posebnu draž. Nestankom Pačilijevog “Luna parka” i njegove sestre, a mojom kasnijom dislokacijom za “Vezovski šank” prestao je nekako i moj interes za stolni nogomet. Tek ponekad se sjetim te igre, ali nema više ni ringišpila koji bi možda mogao vratiti te godine. Onog bijelo-plavog ringišpila, koji bi to mogao pokušati svojom vrtnjom. Poput starog vremeplova. Unazad u krug.