Dodo fizioterapeut

 

Piše: Mario Kladarić

 

Zvonko Đanić – Dodo, viši je fizioterapeut sportske medicine iz Đakova. U četrdeset godina karijere prošao je četvrtu, treću, drugu, pa i prvu HNL ligu. Radio je kao fizioterapeut u NK “Mladost” iz Suhopolja, a Đakovčani ga najbolje znaju kao dugogodišnjeg fizioterapeuta HNK Đakovo Croatia, gdje je u konačnici i  završio svoju bogatu, sportsku, fizioterapeutsku karijeru.

Mada već ima 66 godina, još uvijek pomaže sportu i sportašima želeći svoje znanje i iskustvo podijeliti s mlađima.

Dodin put bio je vrlo težak i trnovit. Objašnjava mi kao ga je život naučio da čime god da se čovjek bavi, mora uložiti sebe. A za to je  formula jednostavna. To čime se baviš, moraš voljeti.

 

Ako govorimo o mojem sportskom iskustvu koje sam stekao kao fizioterapeut, uvijek sam govorio i znao da sam bio tamo zbog igrača, a ne igrači zbog mene. Nikada mi nije bilo važno je li netko mlađi ili stariji, koji je to sportaš, netko poznat ili nepoznat. Sve sam ih gledao kao ljude, a i dobro sam poznavao njihov karakter. Imao sam u tome prilično uspjeha – priča mi Dodo.

Zahvaljujući sportu, prošao sam preko sedamdeset zemalja svijeta, i gotovo nikada i nigdje nisam imao problema. Kada čovjek ide s ponosom, željom i znanjem da može pomoći u trenucima kada je to potrebno, samo po sebi, to je već velika stvar.

Dati sebe i učiniti dobro djelo od prvoga dana, bio je moj moto. Ponekad me pitaju jesam li znao pomoći protivničkim igračima? Pa naravno da jesam.  Čovjek je za mene čovjek, a pogotovo kada je ozlijeđen. U tim trenucima najmanje je bilo važno je li to bio igrač moje ekipe ili ne.

Puno su me puta protivničke momčadi pitale: Oprostite, danas nemamo liječnika, biste li, ako ne daj Bože bude ozljeda, htjeli pružiti prvu pomoć? .  Uvijek sam to učinio vrlo rado, pa mi smo samo protivnici na terenu, a ne neprijatelji.  Uvijek sam na to tako gledao. A to se cijenilo.

Kada  fizioterapeut ima posla, onda nešto nije u redu.  Svaki puta kada bi utakmica završila bez mojih intervencija, ja sam bio sam presretan. Netko zloban ponekad bi znao reći, vidiš on ništa ne radi, a sada bi htio neku naknadu.  To je bilo totalno krivo razmišljanje i iskrivljen pogled na moj rad i na rad mojih kolega sportskih fizioterapeuta. Osim toga, te naše naknade su bile uglavnom samo simbolične.

O Sarajevu, Đakovu i ljubavi prema sportu

 

Dodina ljubav prema sportu je nasljedna. Stariji sugrađani pamte ga i kao dobroga vratara ili kako često sportskim žargonom volimo reći – golmana. Uz prirodni dar, Dodu je krasilo puno rada, a kasnije, sve je to nadogradio i bogatim životnim iskustvom.

Dio života proveo je u Sarajevu gdje su mu živjeli teta i brat. Na žalost, nedavno mu je brat preminuo, ali ostali su nećaci s kojima je naravno u kontaktu, a kada stigne, zbog i danas brojnih obaveza,  vrlo rado ode na desetak dana do Sarajeva jer se i tamo osjeća  kao kod kuće i dobrodošao. A kako i ne bi, pa tamo su po mnogima najbolji ćevapi na svijetu!

Sarajevo voli, ali iznad svega Đakovo mu je oduvijek posebno u srcu. Tamo gdje se osjećaš dobro, tamo ti je život, tamo je smisao – uvjerava me Dodo.

 

Nogomet je Dodi oduvijek sport broj jedan. Mada je bio koordinator ženskih rukometnih ekipa još u Drugoj jugoslavenskoj ligi pa čak i službeni spiker jer eto, osim što je sportski fizioterapeut, posjeduje i urođeni dar koji je potreban za spikera i sportskog komentatora.

Šalimo se  da je prava šteta što nema “Sportskog radija” u gradu. Tu bi se zasigurno za Dodu pronašlo mjesta i vjerujem da bi baš poput svojih uzora sjajno komentirao utakmice.

 

Priznaje mi da mu je inspiracija bio pokojni Ivan Tomić, a osim njega još su to bili Jordan Ivanović, Radivoje Raća Marković, koji su bili zaista vrhunski sportski komentatori, baš kao što je to bio i Marko Marković. U vojsci sam slušao Petra Lazovića – priča mi Dodo. S tim nekada poznatim televizijskim sportskim komentatorom služio sam ondašnju vojsku u Kragujevcu 1972. godine.  Nije da se hvalim, ali i on mi se divio. Često bi rekao, pa to je fenomenalno. A stvarno mi je odlično išlo komentiranje. Dobijem protokol, pročitam ga,  a sve ono dogovoreno u danom trenutku znao sam bez problema prezentirati. To iskustvo dobro mi je kasnije došlo na prvenstvu u malom nogometu koji je nekada davno na otvorenom organizirao Rukometni klub Đakovo. Vjerujem da se i danas mnogi iz tog vremena sjećaju kako sam znao animirati ljude. Znalo je doći i po petsto  gledatelja i to iz razloga da čuju pokoju moju šalu, doskočicu ili nešto slično. Uz sve to, za taj posao me vezala i glazba. Otac mi je bio vrhunski glazbenik, a i sam sam pjevao preko dvadeset godina u Gradskom zboru Sklad Đakovo. Bio sam pjevač i u Katedralnom zboru. Mnogi kažu da sam i kao pjevač imao krasan glas – smije se, ali i ponosan je Dodo.

Sport nekad i sport i sportaši danas

 

Osobno mislim da su prošla vremena  iskrene ljubavi prema sportu. Sve je nekako otišlo na razne stranputice. Uglavnom se gleda koristoljublje, kao da je sport individualna stvar. U moje vrijeme bilo je drugačije. Ako si bio čovjek, a to i ostao. To je najveće bogatstvo – zaključuje Dodo.

 

Pamti Dodo i mnoge sportaše iz grada koji su napravili iskorak iz lokalne sredine i koji iza sebe imaju vrhunske sportske karijere. Spominje mi Ivana Vargića, Miroslava Žitnjaka, Luke Dilbera i pokojnog Brce Kosija. Oni su ti koji su ostavili traga. Posebno naši rukometaši.  Ne mogu ne spomenuti Domagoja Duvnjaka, ali i njegove roditelje koji su mu genetski prenijeli taj dar. Nije to slučajno. Stric mu je bio izvrstan sportaš, teta, kao i roditelji, svi su oni bili vrhunski rukometaši.

Gradu danas nedostaje kvalitetnih i dobrih osoba koje ne gledaju samo svoj vlastiti interes i  koristoljublje. Takve osobe bi animirale nove generacije koje uvijek dolaze. Na neki način oni bi ih znali trebali motivirati, ne samo financijski, takva stimulacija je lažna motivacija. Vjerujem da bi tada bilo i manje napuštanja klubova za neke sitne novce i provizije. Ti honorari u stvari su zanemarivi a nekako tu i ljubav prestaje. – smatra Dodo.

Slažem se, ako govorimo o pet aktivnosti tjedno, po tri sata, tu mora biti i neka naknada, ali to nije i ne bi trebao biti jedini motiv za mladoga čovjeka. Realno gledajući svi mi trebamo živjeti od nečega, ne možemo živjeti od ljubavi, ali isto tako ne možemo ni živjeti bez ljubavi.

 

Koliko je odgovoran posao fizioterapeuta?

Posao sportskog fizioterapeuta smatra ozbiljnim i izuzetno odgovornim poslom. To je kako mi često govorimo “zdravlje i ljepota” – priča mi Dodo.  Smisao je da je u prvom trenutku fizioterapeut taj koji prvi daje i pruža pomoć ozlijeđenom ili igraču u potrebi, a onda dalje sve ide proceduralno. Fizioterapeut  je taj koji će trenutno reagirati i koji će spriječiti koliko se to god može, nastanak komplikacija kod ozljeda.

U mojoj karijeri bilo je vrlo malo ozbiljnih ozljeda – priča mi Dodo. Možda jedno tri-četiri teža slučaja, ali sve je bilo brzo i kvalitetno odrađeno.  Najvažnija je ta brza i pravovremena intervencija. Osim toga, prva pomoć i taj prvi uvid fizioterapeuta počesto pozitivno i psihološki djeluje. Kada sam radio u prvoj  ligi u Suhopolju, u “Mladosti 127”, sve je bilo izuzetno profesionalno. Nije bilo prostora ni za kakve emocije. Ako vas trebaju vi ste tu.  S klupe sam pratio zbivanja na terenu, tako da sam odmah znao što se dogodilo i o kakvoj je otprilike ozljedi riječ.  Nekada je bilo dovoljno doći do igrača, pružiti mu sigurnost, donijeti mu bočicu za osvježenje, upotrijebiti onaj “čudesni sprej” i tu si već napravio jako puno.

Na kraju, Dodo mi naglašava kako Đakovo ima jako puno talentirane djece, pa samim time i budućih izvrsnih sportaša. Današnje generacije imaju puno veći izbor različitih sportova za razliku od nekada. Danas je drugo vrijeme pa je tako i sportskim fizioterapeutima puno lakše i kvalitetnije raditi nego jučer. A to ga čini sretnim i zadovoljnim.

Oni to zaslužuju!

 

Piše: Mario Kladarić

 

Otkako pratim sport inspiriraju me sportske priče pojedinaca, a posebno lokalnih sportaša. Gotovo kao po pravilu, njihova ljubav prema sportu započinje u djetinjstvu, a onda najčešće traje čitav život. Lokalni sportaši, pomalo su i fanatici, no za mene su to ljudi kojima se divim. Vrline koje posjeduju, talent, način života i granice koje stalno pomiču, vrijednije su od bilo kakvog materijalnog posjedovanja koje život katkada ponudi.

Osim toga, redom su sve to kvalitetni ljudi, a i veliki su motivatori. Često su i lijek protiv depresije, a njihovo stanje duha potpuno je drugačije od ljudi koji sa sportom nemaju dodirnih točaka. Za njih vrijedi krilatica – kako su veliki u pobjedama, a dostojanstveni u porazima.

O njihovim sportskim životima malo je toga napisano. Prava šteta jer sve te bezbrojne sportske priče savršeno bi se uklopile u moderna ukoričena izdanja, a vjerojatno čak i kao scenarij za kakvu seriju ili film, samo kada bi se jednom netko time ozbiljno pozabavio.

I smjernice Hrvatskog olimpijskog odbora i Ureda za programe lokalnog sporta na neki način odaju priznanje lokalnim sportašima.

“Sport bez obzira je li natjecateljski ili rekreativan, ima iznimnu ulogu u životu svake zajednice pa tako i onih lokalnih, koje u hrvatskom teritorijalnom ustroju poznajemo kao županijske zajednice. Najbolji primjeri potvrđuju da je upravo u tim sredinama važna promocija društvene uloge sporta, od uključenja u društvo, jačanja javnog zdravstva, do aktivnog djelovanja građanstva i promocije sportskih uspjeha i temeljnih vrijednosti olimpizma kao osnova svakodnevnog života – izvrsnosti, prijateljstva i međusobnog poštovanja odnosno fair playa.”

I U Đakovu i Đakovštini imamo puno svijetlih primjera. Kada bi ih stali nabrajati dogodilo bi se da nekoga slučajno preskočimo a to nikako nije namjera. Vrijeme nam je ograničeno a život juri. Trebali bi svi zajedno lokalnom sportu poželjeti i dati puno više od onoga što mu danas mi konzumenti dajemo i vraćamo. Podržati nogometaše, rukometašice i rukometaše, košarkaše i ostale sportaše i u danima kada im rezultati baš i ne idu na ruku, najmanje je što bi smo mogli učiniti.

Ako ništa drugo, svima ima skupa treba i malo više medijske pozornosti, koje je u posljednje vrijeme sve manje. Previše je sportskih priča koje ne dolaze do nas. Živimo u neznanju, a njihov prostor zauzimaju oni koji baš ničime to nisu zaslužili. I tome treba stati u kraj. Tu utakmicu čim prije treba završiti.

Tek se rijetki entuzijasti danas u našem gradu bave lokalnim sportom, donose nam u život rezultate, najave utakmica, bave se problematikom sporta i lokalnim sportašima, a živimo u digitalnom dobu. Čudna su vremena. Iskrivljenih vrijednosti koje nam se nameću. A oni to zaslužuju. Lokalni sport i lokalni sportaši. Zbog svega onoga jučer i zbog svega onoga što bi moralo i trebalo doći i sutra. Kao dar i sportsko blago nekim novim generacijama.

Stolno-nogometni dani

 

Piše: Mario Kladarić

 

Stolni nogomet je sport čije su osnove čvrsto vezane uz nogomet. Početci ovoga sporta su nejasni, no većina povjesničara se slaže da su se prvi stolovi pojavili osamdesetih i devedesetih 19. stoljeća u Francuskoj ili Njemačkoj. Ne znam kada su se prvi stolovi pojavili u našim krajevima, ali se dobro sjećam kako smo igrali tu igru po okolnim kirvajima i “fliperanama”. Obično bi to bilo između dvije vožnje na ringišpilu, gdje bismo sjedali iza tadašnjih simpatija, pa bi rukom hvatali njihove sjedalice, privlačili ih sebi, a onda zaplitali lance, baš kao što su im bile upletene pletenice kose, a onda bi ih u vrtnji bijelo-plavog ringišpila odgurivali od sebe tako snažno da bi im se činilo kao da lete u nebeske visine. I danas kada zažmirim mogu se jasno sjetiti tih trenutaka, osmijeha i vriska ushićenja, lepršanja jedne svilene cvjetne haljine na vjetru, njenih tada popularnih ljetnih sandala u zraku, odbljeska sunca u zaljubljenim očima, toplog i iskrenog djevojačkog pogleda koji se pružao sve tamo negdje do obližnjih šljivika, ali i meni tada puno važnije i bliže, sve do skrivenoga kutka moga zatreskanog srca. Stolni nogomet, igrali smo ponajviše u vrijeme “Đakovačkih vezova” kada bi obično stizao “Luna park” u grad. Zahvaljujući Levi, koji je tek nešto bio stariji od nas, ali je imao posebnu životnu priču, pa se već kao stariji maloljetnik zaposlio u “Luna parku” u kojem je, između ostaloga, živio i putovao s njim poput cirkuskog artista u kamp prikolici, od mjesta do mjesta, imali smo pune džepove besplatnih žetona. Levu život nije mazio. Dok smo mi bezbrižno uživali u igri i djetinjćstvu on se već tada borio s puno težim pitanjima – kako preživjeti. Godinama kasnije, čuo sam da je izgubio život braneći Vukovar kao jedan od dobrovoljaca i heroja Domovinskog rata.

Stolno-nogometne dane provodili smo satima na prostoru bivšeg “Partizana” gdje je bio smješten “Luna park” koji bi obično dolazio krajem lipnja i ostajao sve do sredine vrelog srpnja, a ponekad i desetak dana duže nakon što bi prošli “Vezovi”. Igralo se u raznim kombinacijama, jedan na jedan, dva na jednoga ili dva protiv dva što je bilo i najzanimljivije kada bismo bili svi na okupu. Od one dvije ručke po igraču, mogao si birati želiš li igrati golmana i obranu ili pak izabrati one dvije ručke s veznim igračima i napadačima. Baš kao i u pravom nogometu i tu je bila potrebna vještina, strategija i fintiranje. Po nepisanim pravilima, strogo je bilo zabranjeno “roštiljanje” koje se pripisivalo amaterima i neznalicama. Tek danas kada nam je dostupno sve i svašta i kada imamo dostupne informacije o bilo čemu, saznao sam nešto više i o samim pravilima stolnog nogometa.

Osnove igre

 

“Igra započinje ubacivanjem lopte kroz rupu na sredini stola ili mnogo jednostavnije, ubacivanjem lopte na sredinu stola što bliže središnjem krugu ili da se odbije od jednog od ruba što bliže središnjoj crti stola. Smisao igre je ubaciti loptu u gol kružno pomičući šipke na kojima su figure igrača okretanjem ručki koje se nalaze izvan rubova stola. U profesionalnim natjecanjima lopta može putovati brzinom od čak 64 km/h. Priroda igre je takva da su potrebni iznimno brzi refleksi i motoričke sposobnosti da se stigne ovladati loptom koja putuje velikom brzinom. Osnove igre je dodavanje lopte, što je ustvari pomicanje lopte između šipki s igračima do druge šipke koja pripada istom igraču, te pucanje, što je pokušaj pronalaženja rupe u protivničkoj obrani i smještanja lopte u protivnički gol, iza vratara. Pobjednik igre je igrač koji dođe prije do unaprijed određenog broja golova potrebnih za pobjedu, što je najčešće 5 ili 10. Ako je rezultat 4-4 igra se po sistemu tko prije 2 gola razlike, a ako je 9-9, isto se igra tko prije 2 gola razlike ili tko prvi zabije gol na protivničkoj strani.” Jedan od najboljih igrača za kojeg znam bio je Pačili. Bio je to sin vlasnika “Luna parka” koji ga je nekoliko godina kasnije i preuzeo od oca. Ime je valjda dobio po tada vrlo popularnom egzotičnom parfemu “Pačuli” koji je imao prepoznatljiv i intenzivan miris bergamota i somalijskog tamjana. Sve finte stolnoga nogometa koje znam “pokupio” sam od Pačilija. Da je tada bilo nekakvog prvenstva mislim da bi Pačili imao ulogu poput Messija i Ronalda u El Clasicu. Toliko je bio dobar. Za Pačilija sam siguran da nigdje mije mogao ništa pročitati o strategiji stolnog nogometa. Pačili je bio taj koji je stvarao i usavršavao stolno-nogometne finte i taktiku na terenu. Bio je igrač ispred svoga vremena.

O strategiji

 

“Strategija varira od jednog do drugog igrača. Jedan igrač tijekom igre ima vrlo tešku zadaću jer je teško kontrolirati sva četiri segmenta igre: vratara, obranu, vezni red i napad. Neki igrači posjeduju iznimnu motoriku i usavršili su obranu na način da je praktički nemoguće da prime gol. Ti igrači kontroliraju vratara i obranu lijevom rukom, a dlanom i laktom kontroliraju vezni red i napad. Iako se ovakav sustav igre smatra poprilično radikalnim, donosi veliku prednost naprednim igračima. Igrači bez takve iznimne motorike koriste lijevi dlan za kontrolu obrane ili vratara, a desnom biraju između veznog reda i napada. Agresivni igrači koriste šipku za napad i vezni red ostavljajući vratara nepokretnog. Vježbom je moguće usavršiti postizanje gola iz prekida trikovima kao zmija, pull-shot i front-pin. Pull-shot je smještanje lopte blizu protivničkom golu, a zatim povlačenje šipke prema dolje i ciljanje nebranjenoga dijela gola. Zmija i front-pin uključuju kontroliranje lopte ili odbijanje između igrača iste momčadi. Kada se stvori nebranjeni prostor igrači pucaju prema golu.”

Osim što Pačilija pamtim kao vrhunskog igrača stolnog nogometa, pamtim ga i kao brata sestre zbog koje sam se danima na “Luna parku” okušavao u gađanju zračnom puškom. Naravno da nikada nisam ništa pogodio, ni ružu ni plišanca, ali onaj trenutak kada bi mi se ona obratila prilikom preuzimanja zračne puške, kako bi još jednom pokušao, vrijedilo je puno više od bilo kojeg pogotka. Osim u “Luna parku” i po kirvajima, stolni nogomet igrali smo i po “fliperanama” koje su bile prilično popularne sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. No za mene te utakmice nisu imale posebnu draž. Nestankom Pačilijevog “Luna parka” i njegove sestre, a mojom kasnijom dislokacijom za “Vezovski šank” prestao je nekako i moj interes za stolni nogomet. Tek ponekad se sjetim te igre, ali nema više ni ringišpila koji bi možda mogao vratiti te godine. Onog bijelo-plavog ringišpila, koji bi to mogao pokušati svojom vrtnjom. Poput starog vremeplova. Unazad u krug.

Lokalni sport i mi u njemu u sjeni reflektora

Piše: Mario Kladarić

 

Otkako znam za sebe pratim zbivanja na lokalnoj sportskoj sceni. To je dar koji nosim iz djetinjstva i što dalje ide vrijeme ne mogu zamisliti da je drugačije. Čvrsto su to izgrađeni temelji. Odrastao sam uz svoje lokalne sportske idole, bio sudionik nekih meni dragih sportskih događaja koji su me, usput rečeno, obilježili za čitav život ovakvim kakav jesam. A da bogata sportska povijest krasi naš grad to i nije nikakva tajna. Brojni znani i neznani sportaši, sportski djelatnici obogatili su i moje vrijeme odrastanja, donijeli mi brojne minute sportskih radosti, tuga i svega onoga što jedino sport kao takav može. U lokalnim listovima, koje često s nostalgijom prolistam, zabilježeno je puno toga što su naša đakovačka sportska pera vrijedno zapisivala, kako ondašnjem čitateljstvu, tako nama i budućim generacijama koje dolaze. Naizgled su to tek olovnim slovima faktografski otisnuti događaji, ali pažljivom promatraču i čitaču otkrivaju puno toga. Blago je to koje otkriva čitav jedan svijet. Igralo se, igra se i igrat će se i bez nas. S odmakom godina sve više uviđam vrijednost tih zapisa. Mi koji smo ostali u gradu, kojima životna sudbina nije namijenila odlazak u nepoznato, kako bi smo se negdje, gdje je trava kažu zelenija , borili za vlastitu egzistenciju, svoje mjesto pod suncem i mrvicu kruha, nekako smo prirodnom putem i sami postali, manje ili više – sportski kroničari. U igri vlastitih sudbina, dobili smo ulogu lokalnih čuvara uspomena na brojne nezaboravne trenutke koji su se odigrali i još se uvijek odigravaju na sportskoj pozornici gradskih borilišta. A tih trenutaka bilo je pregršt. Ovakvih i onakvih. Uspješnih i neuspješnih. Pobjeda i poraza. Sezona za pamćenje i za zaborav. Gledajući unazad, zaključak je kako nikada nije bilo lako i jednostavno. Lopta je oduvijek bila okrugla, a novac je taj koji je određivao i određivat će puno toga. Padale su kiše, bilo je sunca, no baš kao i život koji traje, sport ide prema naprijed i nikada nije zastao i urušio se. Igralo se, igra se i igrat će se. Unatoč i usprkos svemu. “Dani slave” odavno su prošli

Ne znam spada li to u nostalgiju zbog godina koje nosimo, ili se pak pojavilo poput iznenadnog snijega, stiglo je vrijeme da moja generacija sve češće sportske trenutke vadi iz ladica prohujalih dana. Tom najčešćem produktu “malih noćnih razgovora” iz kvartovske birtije, nakon neprospavane noći daju posebnu vrijednost, prema tim sjećanjima odnose se kao prema biserju i daju im numizmatičku vrijednost i težinu. I za sebe mogu reći da živim neke davne rezultate, događaje i ljude. I danas dok sam prepušten dobrim i lošim danima đakovačkog sporta posebno me raduje vidjeti svoje negdašnje lokalne sportske idole. S vremena na vrijeme sretnem ih na ulicama našeg malog grada, doduše u nekim sasvim drugim životnim okolnostima. Uglavnom, svi su oni daleko od svjetala sportskih reflektora koja su ih nekada krasila. Mada su im “dani slave” odavno prošli, za mene su bili i ostali veliki sportaši koji su svojim sportskim uspjesima obilježili jedno vrijeme. U život su mi unijeli i ugradili neprocjenjive vrijednosti koje su me izgradile kao čovjeka i osobu i na tome im od srca zahvaljujem. Možda je to razlog što ponekad sanjam zatvoreni bazen, radujem se izgrađenoj atletskoj stazi, obnovljenom igralištu, rasvjeti nogometnog terena. Možda je to razlog što se poput djeteta radujem uspjesima novih generacija odbojkašica, košarkaša, nogometaša i što ponekad k srcu previše uzimam loše rezultate nekog od naših lokalnih klubova. Možda je sve to iz poštovanja prema njima. Čak i onda kada se nađem u neravnopravnoj borbi u nekom suvislom razgovoru u kojem nema razumijevanja i kada se ne slažemo oko uloge i važnosti lokalnog pa tako i sporta općenito. Uvijek spremno i zdušno branim te vrijednosti. Jer uloga sporta je velika. Nemjerljiva s bilo čime drugim.