O biciklima i biciklistima, o pedaliranju na putu do odrastanja

Piše: Mario Kladarić

 

Vjerujem da je još tamo davnih pedesetih godina prošloga stoljeća, Matija Bešlić, kino-operater u starom kinu, jako dobro znao kako je biciklizam na vrhu sportskih aktivnosti kojim se poželjno baviti. Cardio je to sport koji za razliku od trčanja, nema veliki pritisak na zglobove, a dobrobiti biciklizma u rekreaciji su osim zabavnog sportskog hobija, toniranje mišića, ubrzavanje metabolizma, pa i smanjenje tjelesne težine. Možda je baš između dvije role filma “Tarzan, kralj džungle” sa Johnny Weissmullerom u glavnoj ulozi, kojem je između ostaloga i nekoć pisao, a ovaj mu odgovorio razglednicom sa potpisom, Matija Bešlić, kino-operater, razmišljao o osnutku biciklističkog kluba u Đakovu.

Klub je prema pričama uistinu djelovao i zaživio, a tko su bili biciklisti tog vremena, koliko ih je bilo i za sve ostale zanimljivosti, morao bih se raspitati i to prvom zgodom, kod zaljubljenika u povijest našega grada. Generacijski sam bliže nekoj drugoj priči, na koju su me podsjetili biciklisti-rekreativci, koji su me u velikom broju obilazili dok sam prošloga vikenda trčao na svojoj omiljenoj “jesen-zima” ruti prema Dragotinu. Promatrao sam ih kako pedaliraju na svojim brendiranim “Colnago”,” Bianchi”, “Nakamurama” i ostalim cestovnjacima i kako vozeći se, vidno uživaju u ovim zadnjim sunčanim zrakama na početku već primjetno nadolazećeg “babljeg ljeta”. Moji biciklistički dani ostali su u ranom djetinjstvu, još u vremenu kada nisam mogao prekoračiti “štangu” na onim crnim muškim klasicima, pa bi improvizirao i trikom provlačenja noge do suprotne pedale, uspijevao napraviti koji krug po okolnim lenijama, a nikada na taj način sa ribičkim štapom od bambusa ili lijeske privezanog špagom i obješenom kanticom od krastavaca”Đakovčanke” na “korman”, unatoč brojnim pokušajima, uspješno se odvesti do nekoliko kilometara udaljenog jezera Jošava. Bili su to dani i moga prvog “Ponya”, na kojem sam tada poskidao sve suvišno, valjda kako bi bio više “frajerski” pa da mi “zavidni” na taj uradak postave ono neizbježno žicarsko pitanje – daš krug? Neispunjena želja bila mi je na njega staviti banana-sic i široki “korman” od trobrzinca, kojega nikad nisam imao, valjda kako bi što više taj moj bic sličio motoru “Chopper”.

A onda, baš nekako u to vrijeme, na ulicama sam počeo viđati trkačke-specijalke koje si je rijetko tko mogao priušititi a vozili su ih dečki iz susjedstva koji su se snalazili na sve moguće načine kako bi do njih došli. Biciklisti u tajicama, kričavim majicama, sa kacigom na glavi, u ono vrijeme bili su rijetkost i bilo ih je u najmanju ruku čudno vidjeti. Upravo takav “outfit” imali su ti momci u ljeto 79-e godine kada je osnovan BK “Certisa”. Iz tog vremena najbolje znam Žaru. Žarka Grubešu – Žaru i danas često viđam dok juri niz brijeg svojim klasičnim brzincem. Žara je “stara škola”. Ne privlače ga današnji biciklistički noviteti, mada voli tehniku i iskreno se divi izradi modernih jurilica. Neki dan, vračajući se kući, sreo sam ga dok još nije “zaskočio” svog vjernog dvokotačnog ljubimca. U jednom trenutku, planirao sam ga zamoliti da mi “skocka” bicikli, a onda sam se sjetio da su ga još prošle jeseni odvezli poduzetni skupljači starog željeza i to prilikom svoje redovne ulične ophodnje.

A sa Žarom se uvijek može o biciklima. I baš kao što to njegovo ime sugerira, u očima mu zablista posebna žar kada se povede priča o toj temi. Onako, kao slučajno, upitao sam ga za biciklistički klub, a on kao da je jučer bilo, priča mi o svemu, pokazuje fotografije snimljene mobitelom iz zaboravljenog biciklističkog albuma. Uvjeren je da postoje VHS snimke tih davnih utrka i da ih je netko od tadašnjih biciklista sačuvao u svojim privatnim arhivima. Listajući fotografije, a i svoja sjećanja, dok prelazi prstom po ekranu mobitela, pokazuje mi pa dodaje, ovo ti je Zlatko Bučević, a ovo ovdje je Damir Mihl, koji je na žalost prije nekoliko godina preminuo. Njega sigurno znaš, to je Siniša Lasić, on mi je prodao moj prvi bicikl sa kojim sam vozio u klubu. Ovo ovdje je Tihomir Bogdanović -Ćuf, Ivica Mijatović, Lazarov, Branko Bešlić, Franjo Kovačić, a tu je i Ves, Boško Klepić, koji je na žalost poginuo u ratu. Ovo ovdje ti je Ivica Beljan koji nam je jedno vrijeme bio tajnik kluba, a tu je i Andrić, sjećam se, za naš klub “Certisa” vozio je i Branko Papratović.

 

Kao klub nismo dugo djelovali, tek vrlo kratko – priča mi Žara. U to vrijeme vozili smo specijalke vrijednosti oko 300 DM. Na utrkama sam pobijedio nekih 5-6 puta, imam jednu zlatnu, srebrnu i brončanu medalju a čak i jedan pehar. Na žalost, nekoliko medalja nisam nikada dobio. Bili smo siromašan klub, pa nismo mogli ni kupiti medalje i pehare. Ono što smo imali, bile su to tek medalje za pokazati. Na kraju krajeva i sam biciklistički klub “Certisa” je ukinut zbog manjka sredstava. Nismo imali novca ni za ono osnovno. Postojali su neki konkretni pregovori oko pokroviteljstva sa ondašnjim PIK-om Đakovo i tadašnjim generalnim direktorom, gospodinom Zvonkom Bobetićem, no na žalost ta suradnja nije nikada realizirana. Nakon tih neuspješnih pregovora, nekoliko biciklista, na čelu sa Ćufom, izašlo je iz kluba, koji se raspao i tada odlaze u Osijek gdje je osnivaju novi klub BK “Osijek”. U ono vrijeme bilo je lakše profesionalno voziti, ali takva prilika, na žalost, nije svima dana. U BK “Osijek”, tri bivša člana našeg kluba dobro su se snašla. Došli su do novih bicikala, a išli su na pripreme i na more. Mada sam bio jedan od boljih vozača, nikada nisam vozio ni za taj, a niti za neki drugi biciklistički klub. Žao mi je što nemam više materijala, članka, fotografija iz tog vremena, a do ovih fotki koje ti pokazujem, došao sam zahvaljujući Ćufu, koji ih je srećom sačuvao od zaborava.

Oprema koju smo tada imali bila je skromna – nastavlja Žara. Bile su to obične pamučne majice i tajice. Daleko kvalitetom od ovih današnjih. Nismo imali ne neko određeno vrijeme za treninge a nismo ni imali trenera. Trening je bio – ideš i voziš. Obično bi to bilo vikendom, a najčešće su nam rute bile do Osijeka i nazad ili do Breznice i nazad koja je bila nekako i najstandardnija ruta. Natjecali smo se uglavnom u Slavoniji i Baranji, jer kako sam već rekao, za neke udaljenije utrke nije bilo novca. Bili su to uglavnom gradovi Osijek, Slavonski Brod, Nova gradiška, Strmac. Najdalje gdje sam išao voziti utrku, bila je Slovenija. Sjećam se tog putovanja jako dobro – nastavlja Žara sa smiješkom.

Do Slovenije smo išli nas četvorica i to “fićom”sa natovarenim biciklima na krovu. Noge su mi toliko utrnule, da kada smo stigli, mislio sam da neću moći hodati, a kamoli voziti utrku. I taj smo put naravno financirali iz vlastitih džepova. Sa biciklima koje smo vozili već u startu nismo imali nikakve šanse. Bile su to one “Rogove” specijalke, nezgrapne, teške i sa jako lošim gumama. Prije te utrke u Sloveniji, točnije u Kranju, nisam imao bicikl jedno godinu i pol dana, pa tako nisam niti vozio, a samim time ni trenirao. Otišao sam sa posuđenim biciklom od Damira Mihla, a pravo sudjelovanja, imao sam zahvaljujući rezultatima koje sam imao prije toga. Iz tadašnjih Republika bivše države, došli su tada najbolji biciklisti na Državno prvenstvo, na koje sam ipak otišao, unatoč tome što se nisam želio osramotiti. Istina, stigao sam zadnji, ali nije to bio neki veliki zaostatak, obzirom da nisam trenirao, a bome i zbog bicikla kakav sam imao. I danas sam ponosan na taj rezultat. Dok sam pozorno slušao Žaru, razmišljao sam, tko zna što bi bilo da je bilo i da je netko tada prepoznao Žarin neosporni talent za biciklizam. Tko zna, možda bi Žara odvozio i Giro d’Italia, a ova priča o biciklima i biciklistima, o danima kako se jednom davno pedaliralo ovim našim cestama na putu do odrastanja, imala bi dodatnu težinu, a klub bi možda i danas postojao na lovorikama toga uspjeha.

Jeftina piskarala

 

Piše: Mario Kladarić

 

Ako malo bolje pogledate lako ćete ih uočiti kako sjede u petom redu tribina ili čak prije dok stoje uz ogradu prigradsko-gradskog ili kakvog obližnjeg, seoskog, sportskog travnjaka. Pored njih je obično odložena ili im preko ramena visi torba osrednjeg foto-aparata, kupljenog teškom mukom. Foto- aparata, koji je vrlo rijetko službeni, nikad dobiven od redakcije, a još rjeđe je to onaj davno obećani,  a nikad pristigli, od nekog bolje stojećeg poduzetnika, marketinškim rječnikom rečeno, pokroviteljsko-sponzorskog, od mecene u usponu.

Vidjet ćete ih kako kibiciraju utakmice lokalnih sportskih klubova u svim vremenskim uvjetima.  Nevjerojatno je kako dobro podnose sunce, vjetar, kišu i snijeg. Očvrsnuli su i očeličili se, valjda s godinama,  pa im ne smeta ni propuh niti ustajali miris znoja derutnih prostora i svlačionica dok prate dvoranske sportove.

U ovo novije doba, vidjet će te ih kako se javljaju na mobitel i stalno nešto tipkaju i zapisuju. Pristižu im mailovi, Viber, Messenger i Whats App poruke  iz tko zna kojih, samo njima znanih, pouzdanih, a neslužbenih kanala. Pristigla su to izvješća iz baze njihove mreže lojalnih suradnika, uspostavljene družbe entuzijasta za tko zna kojim šankom i nekako sve skupa svojom uigranošću podsjeća na prave špijunske blockbustere.

Prinuđeni su snalaziti se na razne načine jer nisu rado viđeni niti poželjni od raznih Nadzornih odbora,  članova Uprava, predsjednika, političara i lokalnih moćnika. Uskraćeno im je puno toga. Od običnog zapisnika, a da ne govorimo o pozivima na skupštine, obljetnice i neke druge slične prigode kako bi pošteno odradili svoj posao, koji u konačnici rade za tek neku mizernu lovu, koja nije vrijedna  spomena u ova vučja vremena, kada je materijalno kao mjerilo, odavno daleko ispred svega ostalog.

Besramno ih kradu razni beskičmenjaci, bezidejni portali bez ljudskih potencijala, razno razni “veliki” mediji, a da ne spominjem, a nije da ih nema  i mnogobrojni Facebook copy- paste “novinari”.

Počesto su izvrgnuti ruglu i podsmjehu. Imaju pogrdne nadimke, za neke su senilini pajaci, a za mnoge i bezveznjaci. Šikaniraju ih, a ponekad im i prijete. O njima kruže anegdote, ni igrači ih baš ne vole jer igrači vole lovorike o sebi, hvalospjeve, nikako kritičke osvrte ili, ne daj Bože, kakvu loše  napisanu  riječ. Pogotovo ako se spomene slabije izdanje ili katastrofalna igra u prošlom kolu, kada se ukaže na  traljavu reakciju u stopostotnoj prilici ili pak promašeni jedanaesterac u 86. minuti. Ego je zeznuta stvar karaktera, a  i kako će se sutra prodati. Sportski novinar je kriv. Jeftino je piskaralo. Amater i neznalica.

Dok listam arhivu “Đakovačkog lista” iz pedesetih, šezdesetih i osamdesetih godina, sportske stranice “Đakovačkog glasnika” i “Đakovačkih novina” iz devedesetih, nailazim na inicijale imena dobro nam znanih sportskih novinara. Nije ih bilo puno.  Neki su još uvijek tu, a neki su nas zauvijek napustili. S velikim poštovanjem promišljam o njima.

Ne postoji sport koji nisu pratili. Sport o kojem nisu pisali. Bilježili su uspone i padove. Radovali se uspjesima i tugovali zbog neuspjeha.  Objavili su tisuće izvješća s utakmica, reportaža, tablica.  Na dar su nam ostavili stotine fotografija klubova, igrača, čelnika,  znanih nam i neznanih. Danas živih i onih pokojnih.  Don Kihotovski su  i onda bilježili sportske trenutke nekoć bitnih, a danas na marginama zaboravljenih i nevažnih. Vjerujem kako su s odmakom,  mnogi od njih, samodopadnih i bitnih, u osami svojih života, naučili da povijest tek stvaramo u komadiću svoga vremena, ali i da postoji netko tko sve to zapisničarski bilježi. Malo toga počinje i završava s nama.  Igralo se i igrat će se. Činjenicu da je lopta i dalje okrugla. Netko će i sutra zapisati. Siguran sam.

Cunder arene i olovni trag  iz vremena kojeg više nema

 

Piše: Mario Kladarić

 

Bilo je to vrijeme “Sportskih novosti” pod rukom i nikada pogođenog listića “Sportske prognoze”. Neko davno vrijeme kada je “Priština” koju je Ćiro preuzeo ostaviviši švicarski Grasshoppers, a gdje “trener svih trenera” i nakon toliko godina i dalje ima status legende među kosovskim Albancima, znala ko za vraga,  baš  taj vikend podbaciti, unatoč nadi za siguran dobitak.

A podbacila je manje vjerojatno jer Kujtim Shala nije imao svoj dan,  a puno vjerojatnije jer je te nedjelje Velibor Džarovski, makedonski kralj namještaljki, u tome imao svoje prste.

Bilo je to vrijeme tranzistora i sportskih komentatora koji su svojim prijenosima utakmica na svoj način obilježili sportsku povijest. Ne znam tko nije čuo za ono legendarno “Ljudi, da li je ovo moguće”? Mladena Delića i tko nije uživao u duhovitim doskočicama u stihu Ivana Tomića  poput “Dobro melje ovaj mlinac, dobro igra ovaj klinac. (Marko Mlinarić) ili “Loptu ima Zajec zeko, Dinamovo med i mlijeko”. Bilo je to vrijeme kada je Toto pucao slobodnjake s 35 metara i nerijetko parao mrežu na “Jedinstvu”, a mi klinci iz OŠ “Ivan Goran Kovačić” i “OŠ “Vladimir Nazor” vraćali bi se s prvim danima rujna i početkom nove školske godine na naše “cunder arene” i sanjali svoje nogometne snove. Sanjali smo  da će nas trener Bambo jedne subote procijeniti materijalom koji bi se mogao isklesati u pionirskoj kategoriji najdraže nam gradske ekipe. Maštali smo kako će nas “kaliti” za buduće igrače na treningu pomoćnog igrališta, dok smo trčkarali poput mladih srndaća odjeveni u žute dresove koji su, sjećam se, vjerojatno dizajnom inspirirani likom Ernesta “Che” Guevare, imali odštampano lice Matije Ljubeka na poprsju. Neki od nas, nešto kasnije, uspjeli su obući crno-bijelu Juve kolekciju dresova pionira-prvotimca, odigrati odlično ligu za početnike, pa čak i osvojiti prvenstvo, unatoč tada , prije svega fizički nadmoćnijoj selekciji igrača Osijeka, BSK-a i Dinama iz Vinkovaca. Bilo je to vrijeme kada su kopačke bile crno-bijele, bez potpisa Ronalda i Messija i kada smo nakon odigrane utakmice sa sendvičem i sokom u rukama ubacivali kovanice u telefonske aparate kako bismo javili rezultat i strijelce na lokalni radio u “Nedjeljnji magazin”.

Danas je neko drugo vrijeme. Ne znam koje snove imaju današnji klinci i koje su im vrijednosti. Nekako mi se čini da su ambicije roditelja veće od dječačkih snova. I ljubav se negdje usput pogubila, a materijalno se nametnulo, previše je svega što ima svoju cijenu i opipljivu valutu. Za mene kladionice nikada neće zamijeniti osjećaj slušanja tranzistorskih prijenosa i doskočice komentatora  u nedjeljnim popodnevima nakon obiteljskog ručka i ono upisivanje rezultata u blijedi listić “Sportske prognoze”.

Miris “Sportskih novosti” kupljenih na kiosku kraj suda, ponedjeljkom ujutro,  nikada neće imati internetski portali. Onako zgužvane od grupnog čitanja, zauvijek su ostavile svoj olovni trag sjećanja na vrijeme kojeg više nema. Drago mi je da pripadam toj generaciji. Drago mi je, što se mogu barem ponekad osloniti na tu priču, u trenutku kada slučajno susretnem, sada već rijetke iz tih dana i što barem tada mogu vratiti sjećanja brišući prašinu nostalgijom s prohujalog, dok konobar nestrpljivo čeka da se raziđemo jer odavno je fajront, a njega ni malo ne zanima neki davni zgoditak u rašlje preko loše postavljenog živog zida.

Zamah, zaron, pa zamah u plivačko sutra!

 

Piše: Mario Kladarić

 

Prvi ozbiljniji pad temperature i kiša, početak nove nogometne sezone i skori početak dvoranskih sportova, ozbiljan su nagovještaj da je još jednom ljetu skori kraj.  Prije otprilike dva mjeseca odlučio sam odmoriti svoje “trkačke” zglobove i koljeno, što zbog ozljede i zamora materijala, ali istovremeno, želio sam nikako se ne odreći potpuno neke sportske aktivnosti, kako mi se ne bi dogodilo da potpuno “zahrđam” i ponovo nakupim i onako već popriličan broj kilograma.  Igrom slučaja, nekako u isto vrijeme, pokvario mi se skuter s kojim sam znao na posao, a bicikl nemam. Tako da sam silom prilika prehodao ljeto, hodajući u prosjeku oko 7 km dnevno, a onda, kako to već s ljetnim ljubavima ide, sasvim sam se slučajno usput zaljubio u plivanje, pa mogu reći kako mi se ovo ljeto pretvorilo u moje prvo “plivačko ljeto”.  Ne sjećam se da sam ikada preplivao toliko kilometara kao ove sezone. Iskoristio sam gotovo sve sunčano-oblačne dane za nizanje kilometara na obližnjem bajeru i u tome nisam bio usamljen. Brojni plivači-rekrativci bili su sjajno društvo  i podrška, a ostvarena su, kako to uvijek ide uz sport i neka nova divna prijateljstva. Otprilike 240 metara od obale do obale dužina je koju sam u tom dobrom društvu znao preplivati po nekoliko puta u jednom satu.

Kako za sebe mogu reći da sam tehnofil, iskoristio sam te trenutke i za testiranje aplikacija za plivanje poput “MySwim pro”, “Swim.com”, “GoSwim” za koje nisam ni znao da postoje. Pametni satovi su uistinu prava stvar! Baš kao i kod trčanja daju ti poticaj za brže, duže i više. I kada baš nisi raspoložen, a vani je “zvizdan” i +35, svaki put kada bi pokrenuo aplikaciju, “natjerala” bi me na barem dužinu više

Postoje i brojne sportske “društvene mreže” od kojih je svakako jedna od popularnijih “Strava”. Upravo na “Stravi” dijelio sam svoje podatke o kilometrima i GPS lokaciji, skupljao “kudose”, komentirao i tako povezan pratio aktivnu ljetnu sezonu brojnih prijatelja iz zemlje i svijeta.

Moram priznati da sam oduševljen tim mogućnostima. I ostali rekreativci koje poznajem iz svijeta trčanja, ovo ljeto su iskoristili upravo za plivanje, a veliki dio njih i za biciklizam. Tko zna, možda se dogodine odvažim i na bicikli, pa odradim i svoj prvi triatlon na Boroviku.

Kako volim biti informiran, a vodene sportove i nisam baš nešto posebno pratio, nakon ove moje odrađene plivačke “ljetne prakse”, mogu potvrditi da je rekreativno plivanje, baš kao što je to i po mišljenju većine stručnjaka, najkorisniji sport za zdravlje, očuvanje kondicije i skladan psihofizički razvoj čitavog organizma. Plivanje uistinu opušta, blagotvorno djeluje na psihu, kardiovaskularni i respiratorni sistem, razvoj mišićnog i koštano-zglobnog aparata, a nije ni manje važna činjenica da je plivanje aktivnost koja se preporučuje svima, bez obzira na spol i godine starosti. Možda je i to razlog što smo plivanje i ja “kliknuli” na prvu!

Sa zanimanjem sam na ovom jedinom, pravom sportskom portalu čitao u uspjesima naših đakovačkih plivača. Naučio sam tko su Saša, Iva, Noa, Luka, Stjepan i ostali mladi gradski plivači. Nisam mogao ne primijetiti članke o vaterpolu, kako se naši momci sasvim dobro drže, unatoč činjenici da smo jedini grad u okruženju bez zatvorenog bazena!

Prije nekih 7-8 godina kada sam krenuo sa trčanjem, bila su to neka sasvim druga vremena. Broj utrka bio je puno manji, a uvjete za trčanje koje smo tada imali u gradu ne mogu se mjeriti s ovime što danas srećom imamo. Prekrasna je nova tartan staza i noćna rasvjeta. Koliko sam samo pretrčanih kilometara sanjao o nečemu takvom u Đakovu. Od ovoga ljeta imam novi san. Pridružujem se snovima plivačkog kluba, vaterpolistima i brojnim rekreativcima-plivačima i nadam se da ćemo zajedno dosanjati san zatvorenog bazena u gradu. Ulaganje u sportsku infrastrukturu, pa samim time i u plivački sport,  ima višestruku korist i nadam se da će netko odgovoran, pametan, dobre volje, odgovoran i odlučan znati iskoristiti brojne europske i slične fondove za taj projekt o kojem se s vremena na vrijeme, priča godinama. Plivački klub, vaterpolisti,  lokalni sportski kubovi i prije svega naša djeca, učenici osnovnih i srednjih škola zaslužuju takav objekt. Iskustvo me je naučilo da ništa nije nemoguće. Snovi se mogu dosanjati. Ako je dobre volje, sve se može. Iako “ono aktivno moje” polako otkucava i prolazi, za lobiranje ovakvog tipa imam još dovoljno vremena. Moje bajerske i otvoreno-bazenske plivačke priče neka ostanu zanimljiva crtica iz povijesti. Našoj djeci i unucima želim bolju i zdraviju budućnost i prije svega uvjete. Neka se i odgovorni pokrenu. Lako je. Zamah, zaron, pa zamah. U neko bolje plivačko sutra.

Pikado za maštovite ljude

Piše: Mario Kladarić

 

Kada mi je nedavno u razgovoru, jedna draga djevojka bez slova j u imenu, hvaleći ove moje sportske crtice o kojima pišem, a ona ih rado čita, spomenula pikado, koji je, kako kaže, sjajno igrala, vratilo me to u davno ljeto ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Kako nismo tada imali prave strelice, snalažljivi, kakvi smo već tada bili, izrađivali smo pikado strelice od eksera, smole i guščjih ili nekih sličnih pera, a onda bismo ih danima bacali u neke improvizirane mete.

Vidjevši čime i kako se zabavljamo, a i da su nam ruke crne od smole, pokojni otac, vraćajući se jednom prigodom s gostovanja KUD-a “Gorjanac” iz Geisingena ili Karlsruhea, tko bi se više sjećao, donio nam je na poklon pravu metu i strelice za pikado. Kakva je to bila sreća! Ne moram ni spominjati turnire koji su uslijedili. Cjelodnevna zabava za nas hrpu klinaca iz Centra, bila je zajamčena. Od tada, o pikadu nisam razmišljao, nisam ga više igrao, a možda me je tek nešto malo dotaklo, sredinom devedesetih u Bickom selu kod Garčina, gdje smo kao HV kratko bili smješteni za vrijeme ratnih operacija. Više ne znam je li to bilo zbog Magdalene koja je ondje radila, zbog piva ili baš zbog pikada, no znali smo ga tih dana satima igrati krateći vrijeme u večernjim satima, baš kao što su to prakticirali engleski konjanici tijekom treninga za turnire u srednjem vijeku.

A pikado je jedan od najpopularnijih  i najraširenijih sportova u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj.  U današnjem obliku nastao je u 19. stoljeću kada se igrao u engleskim pubovima. Posebice je bio popularan za vrijeme dinastije Tudor. Zanimljivo je kako je Anne Boleyn poklonila set pozlaćenih strelica pikada Henryju VIII.

Prvi tradicionalni turnir u pikadu započeo je 1927., već 1948. na turniru u Londonu sudjeluje preko 300.000 igrača, a 70-ih godina pojavljuju se prve nacionalne organizacije igrača pikada te Europska i Svjetska federacija.

Britanci su donedavno dominirali u pikadu, posljednjih godina ugrožavaju ih Nizozemci. Najpoznatiji igrači dolaze upravo iz tih zemalja – Englez Phil Tylor koji je s ukupno 15 titula svjetskog prvaka najtrofejniji pikadist svih vremena te Nizozemac Raymond van Barneveld koji je u svojoj zemlji jednako popularan kao nogometaši Arjen Robben te Ruud van Nistelrooy. Kod djevojaka sa 8 titula svjetske prvakinje vodi Engleskinja Trina Gulliver koja je dobila nadimak „Golden Girl“.

Najistaknutiji pikadist u Hrvatskoj je Zagrepčanin Boris Krčmar, a među pikadisticama, Maja Ćužić.

U Hrvatskoj je 1992. osnovan Hrvatskih savez kompaktnih sportova u čijem je okviru djelovao i pikado do 1999., kada se odvaja i osniva se Hrvatski pikado savez. Hrvatski pikado savez član je Europske pikado zajednice od 1999. te Međunarodne pikado federacije od 2007.

 

A kakva je pikado scena u našem gradu? Tragom tog pitanja razgovarao sam s Tomicom Matijakovićem, predsjednikom prvog pikado kuba u Đakovu, koji je na žalost kratko djelovao.

Prije pikado kluba, priča mi njegov tadašnji predsjednik, Tomica Matijaković, poznatiji kao Tom-Tom, imao sam ženski kuglački klub. U “Sagi” smo imali treninge i moram priznati da me za te dane vežu lijepe uspomene. Nekako u to vrijeme rodila se i ideja o osnivanju pikado kluba. Pikado klub “Tom-Tom” Đakovo, djelovao je, ne baš previše uspješno, u periodu od 2012. do 2014 godine. Klub je brojio dvadesetak aktivnih članova. Planirao sam da to podignemo na višu razinu, želja mi je bila da idemo na turnire, međutim, to se nikada nije ostvarilo – priča mi Tomica. Pikado Klub “Tom-Tom” Đakovo za cilj je imao promicanje, razvitak i unapređenje pikado sporta, okupljanje građana, osobito mladeži, radi bavljenja pikado sportom, sudjelovanje u svim sportskim pikado natjecanjima određenog stupnja sa seniorskom momčadi i momčadima mlađih uzrasta, sportska poduka pikado sporta za odgoj djece i mladeži, upravljanje sportskim objektima, kao i druge naznačene uloge koje su bile zapisane u Statutu.

Kako već četiri godine živim u Primoštenu, a razgovaramo o pikadu, spomenut ću ti da sam ovdje upoznat  s radom kluba “Pikado klub Oliva-X” i za njih mogu reći samo riječi hvale, pravi su profesionalci. Idu na natjecanja po čitavoj Dalmaciji i Hrvatskoj.  Primjera radi, u svibnju održan je 3. Tradicionalni turnir u pikadu u čast Gospe od Loreta pod pokroviteljstvom općine Primošten. U lokalu “Sidro” u koji ponekad navratim, imaju svakodnevne treninge. Šestorica igrača u samom su vrhu natjecateljskog pikada. Upoznao sam se ovdje s ljudima, pa osim što “zaplivam i zapivam”, ponekad odigram i koju partiju pikada. Kada već pričamo o svemu, moram se pohvaliti da sam kupio nošnju iz ovoga kraja i da sam član folklorne skupine iz Primoštena. Ponovno plešem, baš kao što sam nekada plesao u đakovačkom KUD-u “Meteor”, a velika mi je želja da dođemo na “Đakovačke vezove”. Možda to bude već iduće godine, ove jeseni vidimo se na “Vinkovačkim jesenima”!

Što se tiče pikada, počeo sam ga igrati osamdeset treće godine u Đakovu, nastavlja u jednom dahu Tomica, a već tamo oko osamdeset i pete u svom lokalu imao sam elektronički pikado. Naravno, igralo se amaterski. Otprilike kao i biljar. “Zlatna vremena” pikada bila su početkom devedesetih. Za vrijeme rata. Često su u mom lokalu igrali dečki kada su se vraćali s bojišta. U to vrijeme počeli su se pojavljivati elektronički pikado aparati pa su ih i meni ponudili. Puno ljudi ne zna da postoje dvije vrste pikada. U “Steel dart” pikadu strelice s metalnim vrhom bacaju se u metu. Nekada se ta meta radila od pluta, a danas se izrađuju od devine i veprove dlake. Druga vrsta je elektronički pikado koji je nastao početkom 80-ih godina prošlog stoljeća. Tada su tradicionalne strelice metalnog vrha zamijenjene plastičnim vrhom, a ploča je postala  plastična. Već od prvoga dana zaljubio sam se u taj elektronički pikado, odlično sam ga igrao, pa se nekako u meni rodila ta ideja da bi bilo lijepo otvoriti prvi pikado klub u gradu. Pikado i nije pretjerano skup sport. Dob, spol i visina nemaju nikakav poseban utjecaj na igru, pa sam se nadao  da bi taj klub mogao zaživjeti u gradu, međutim nije. Možda je razlog tome što nismo bili dovoljno informirani. Danas je do informacija o turnirima, pravilima i svemu ostalom vezanom za pikado, zahvaljujući internetu, puno lakše doći. Žao mi je da poput igrača iz Primoštena i Šibenika koji se već godinama natječu u  ligama, na pikado sceni nema igrača iz Đakova.

Ako se vratimo u prošlost, još tamo negdje sedamdesetih godina i u našem gradu kupovale su se strelice i mete za pikado. No tada je pikado bio više kao društvena kućna igra, da ne kažem baš kao “Čovječe ne ljuti se”.  Osim po kućama, pikado je  bio prilično popularna disciplina i na nekada jako popularnim “radničkim sportskim igrama”. Radnici “Građevnog”, PIK-a, “Gelija”, “Meteora”  i ostalih tada vrlo uspješnih firmi, rado su ga igrali. Uz pikado popularan je bio i biljar. Biljarilo se jako puno u gradu.  Sjećam se kako je još šezdesetih godina u OŠ “Vladimir Nazor” u podrumu bio jedan biljar, “četvorka”. Kasnije su se u gradu pojavile “petice” i “šestice”. “Šestica” je vrlo brzo postala najpopularnija. Osim biljara i pikada igrala se i Bela. Bilo je puno turnira u to vrijeme. Ljudi su se zabavljali na taj način, nije bilo društvenih mreža kao danas. U mom ugostiteljskom poslu uvijek sam pratio trendove pa je tako u moj život tim putem stigao i pikado. Nekad sam imao i prvi imao videorekorder u lokalu u Đakovu, smije se Tomo. Kako tada nije bilo kina u gradu jer je srušeno staro, a gradili se novi Dom kulture, u mojem lokalu gledali su se Mad Max, Policijska akademija, Konan. Rambo… A onda na kraju balade dogodio mi se i  “Šokački disko”. Jedno vrijeme čak je kružila “zafrkancija” po čemu je Đakovo poznato –  “po katedrali, lipicancima i “Šokačkom disku”. Eh, tako je to bilo, na žalost a mada mi je i to bila želja, ne i po pikadu. Na kraju, reći ću ti kako je pikado sport za maštovite ljude. Samo naizgled je jednostavan. Tko zna, možda netko ponukan ovom pričom osnuje novi klub. S mojim kolegama u Primoštenu i danas ga rado zaigram. Uz pivo i janjetinu. Onako za dušu. Sjajno se zabavimo.

Marija na vrhovima Elbrusa!

Piše: Mario Kladarić

 

Postoji staro vjerovanje da će vam se zamišljena želja ispuniti ako ugledate zvijezdu padalicu. Sinoć smo imali priliku vidjeti bezbroj “zvijezda padalica”, točnije meteorske rojeve koje astronomi zovu Perzeidi, jer dolaze iz zviježđa Perzeja, a oni koji baš i ne znaju puno o astronomiji, a u koje i sam spadam, onako narodski, zovu ih još i suze sv. Lovre. Ako ima istine u tom starom vjerovanju, pa ako su slučajno naši nogometaši, rukometaši, košarkaši i ostali sportaši ugledali svoju zvijezdu padalicu, možda se i njima ispuni poneka želja u skoro nadolazećoj sezoni. I ovom prigodom, iskreno i od srca to im svima želim. Zahvaljući sjajnoj organizaciji Astronomskog društva “Orion” iz Đakova, zatekao sam se na bajeru gdje sam organizirano u društvu brojnih znatiželjnika i sam promatrao nebeske visine, uživao u ljepoti prizora i naučio puno toga o zvjezdanom svodu. U jednom trenutku pomislio sam na Mariju, na večer prije, krenuo sam zamišljati kako su zvijezde na vrhovima planina strastvenim penjačima – planinarima gotovo na dohvat ruke, da je zasigurno pogled od tamo gore čaroban, kako je vjerojatno nestvarno lijep i da ako nisi pjesnik ili kakav sanjar, teško je opisiv nama koji hodamo ravnicom čitav život. Žao mi je što sam tu večer prije, zaboravio, između ostaloga, i to pitati našu sugrađanku Mariju Kelava, kojoj se nedavno, možda baš uz pomoć “zvijezda padalica” ispunila jedna od velikih želja pa je osvojila najviši europski vrh Elbrus. Kada malo bolje promislim, zaboravio sam je pitati puno toga, no sa druge strane, a što bih je ja pitao kada o planinama i planinarenju jako malo znam. Nije mi pomoglo ni što sam jednog davnog vrelog ljeta, na istom tom bajeru, u debelom hladu vrbe, pročitao knjigu “Annapurna”, klasik koji je napisao slavni Maurice Herzog. Istina je da sam uživao sam u svakom retku te priče o uzbudljivom i herojskom usponu na Annapurnu kada su se 1950. godine, članovi Francuskog alpinističkog kluba, popeli na vrh Annapurne i time postali prvi ljudi koji su dosegli vrh planine više od 8000 metara. To postignuće još uvijek se smatra jednim od najvećih u povijesti alpinizma a sama knjiga visoko je na top ljestvicama najboljih pustolovnih knjiga svih vremena. Uz poneki cjelovečerni film to je uglavnom sva moja veza sa planinarenjem.

Marija Kelava (u sredini)

 

Marija Kelava – prva Đakovčanka koja je osvojila najviši vrh Europe

 

“Samo sam tri puta zaplakala kada sam stigla gore na Elbrus” – tako je započela svoju priču Marija kada smo se slučajno sreli u toploj ljetnoj noći. Iz Đakova nas je bilo osmero iz PD Đakovo, od trideset i pet planinara u ekspediciji. Od toga deset djevojaka-žena a među njima – ja sam bila najmlađa.

Vremenski uvjeti su gore nevjerojatno nepredviljivi. Onakvi kakve ti planina da, a na Ebrusu naša ekspedicija je imala sreće. Od šest dana koliko smo bili gore, jedini dan kada je bilo savršeno vrijeme da se može penjati, bio je dan kada smo mi krenuli. Da nismo iskoristili tih desetak sati koje nam je poklonila planina, nema šanse da bismo osvojili vrh – pojašnjava mi gotovo u jednom dahu Marija. Uz hladno pivo, uvidjevši da sam se zaniteresirao za njene planine, Marija je nastavila sa pričom, pa sam tako saznao da je od značajnijih vrhova do sada osvojila Monte Rose, Triglav, desetak vrhova po Bosni. Na planine me ne vuče adrenalin, niti natjecateljski duh – napominje Marija, a onda nadodaje: “Da si mi upoznao prije 5-6 godina dok se nisam bavila planinarenjem, čuo bi me kako kažem “Što, planine? Ma, nema šanse!” No ekipa s kojom sam se tada družila uspjela me nagovoriti da idemo na Kamešnicu i to je bio moj prvi osvojeni vrh, moje prvo pravo planinarenje. Na tom prvom, pravom planinarenju slučajno sam upoznala legendarnog alipinista Stipu Božića. Pomislila sam kako to zasigurno mora biti neki znak. Od tog trenutka počela sam se zaljubljivati u planinarenje, mada to tada nisam znala. Kada vidiš jedan vrh, poželiš ići dalje, pomisliš si, kada sam osvojila Kamešnicu, možda ni mogla na neki drugi, a onda kada siđeš sa tog vrha, kažeš si, pa možda bi mogla pokušati osvojiti još toga. Nakon što sam “preživjela” uspon na zimski Triglav, gdje sam skoro odsklizala dolje i gdje mi se putem događalo puno toga lošega, prvi puta sam pomislila na Elbrus.”

Inače, za one koji ne znaju,. Elbrus je službeno najviši vrh Europe tj. starog kontinenta s visinom od 5642 metara. Elbrus je i najviši vrh Kavkaza planinskog masiva smješten na jugu europskog dijela Rusije u blizini granice sa Gruzijom. U stvari to je neaktivni vulkan koji ima dva vrha, onaj istočni s visinom od 5621 m i viši zapadni s visinom od 5642 m. Iako Elbrus nije tehnički zahtjevan za ispenjati jedna je od najsmrtonosnijih planina, jer vrlo često vladaju ekstremni uvjeti, čemu doprinosi i sama visina. Mnogi planinari, penjači, alpinisti žele se okititi ovim vrhom jer spada u 7 najviših vrhova kontinenata. Među planinarima danas postoji taj popularan izazov: „7 Summits Challenge”, ili „Izazov 7 vrhova”, čiji je cilj popeti se na najviše planine svih 7 kontinenata a to su: Aconcagua, Argentina – 6.962 m Kilimanjaro, Tanzania – 5.895 m Elbrus, Russia – 5.642 m Denali, USA – Alaska – 6.194 m Everest, Nepal – 8.850 m Carstensz Pyramid, Indonesia – 4.884 m Vinson, Antarctic – 4.897 m.

Sve je krenulo kada je Richard Bass, teksaški biznismen, postavio sebi 1980. godine impresivan cilj: da osovji najviše planine na svih sedam kontinenata. Za to mu je trebalo pet godina. Dana 30. travnja 1985. godine, nakon što je ostvario svoj cilj, obznanio ga je i nazvao Planinarskim izazovom Sedam vrhova – saznajem od Marije. U čitavoj toj priči osim ljubavi i naravno novca, vrlo važno je imati podršku roditelja a to je ono što imam. Mama kao mama uvijek se pita; “Sinko, pa da li ti je to baš potrebno a otac kud god da idem iako me podržava, uvijek je dodatno zabrinut”- nadodaje Marija, a onda nastavlja: ” Ne mogu točno reći zašto me baš Elbrus privukao sebi. Vjerojatno radi o pomicanju vlastitih granica. Za mene Elbrus, unatoč svemu tome nije bio moj najteži uspon. Za mene je to bio zimski Triglav. Ako bude zdravlja, novca i sreće, tko zna, možda baš ja osvojim i tih preostalih šest najviših vrhova”. A kako je to biti gore u visinama? “Ako je lijepo vrijeme, ako nije magla ili kakva duga nepogoda, gore je u pravom smislu riječi – zen. Sjedneš, staneš i kažeš ostavite me tu. Prvi puta kada sam se popela na planinu Čabulja u Bosni imala sam fantastičan pogled na okolne planine pod netaknutim snijegom. Petnaestak minuta ostala sam doslovno bez daha od ljepte koju sam promatrala. Osjećaj strahopštovanja prema planini i svim okolnim vrhovima bila je je na maksimumu. Upitaš se, zar sam ja stvarno ovdje?

Planinarenje je definitivno i sportski uspjeh – nadodaje Marija. Planinarske pripreme nisu ni malo lake. Uključuje hodanje, trčanje, biciklizam. Triatlon koji organiziramo na Boroviku u sklopu je priprema. Bez kvalitetnih priprema nemoguće je ostvariti ciljeve. Vrlo je bitna fizička sprema. Na planini ginu preiskusni i neiskusni. Preiskusni zato što previše vjeruju u svoje mogućnosti, a neiskusni osim svoga neznanja, počesto nisu fizički spremni. Bez psiho-fizičke spreme i dobre opreme, ludost je upuštati se u takvu avanturu” – posebno mi naglašava na kraju našeg razgovora Marija. Ponukan Marijinom pričom, tko zna, u ovim svojim godinama, koje često nazivaju i “krizom srednjih godina”, možda se i sam jednom odvažim njenim stopama, pa onda da na 3800 metara i ja kušam taj ruski čiburek, lepinju punjenju sirom, mesom ili voćem o kojem mi je pričala, ili je ipak puno realnije, da jednom kada budem trčao okolnim lenijama, stanem na kakvu bundevu, podignem ruke visoko u zrak, i da se onda onako sav zadovoljan zbog svojeg alpinističkog iskustva počastim masnim burekom iz prve obližnje pekare.

Prva nogometna utakmica u Đakovu 6. kolovoza 1911.

 

Piše: Mario Kladarić

 

Na današnji dan 6. kolovoza 1911. godine. u Đakovu je odigrana prva nogometna utakmica! Vreli su ljetni dani kolovoza, pripremnih utakmica i nogometnih turnira ne manjka, treneri uigravaju svoje nove postave za novu, skoro nadolazeću sezonu, HNL se polako zahuktava, odigrana su već dva kola, a velika većina nas koji volimo i pratimo nogomet uživa u kvalifikacijskim utakmicama naših klubova. Dinamo, Hajduk i Rijeka još su uvijek u igri, a Osijek je kao što znamo, završio svoj put prema Euro ligi. Ako uz nogomet još pribrojimo i vaterpolo, tenis, kuglanje, ovo vrijeme, barem što se tiče sporta, nikako ne bi mogli nazvati “sezonom kiselih krastavaca”. Zbog poznatih razloga, mnogima od nas more je predaleko, dane godišnjeg odmora kratimo raznim razbibrigama, pa tako i i čitajući. Poput mnogih sugrađana već godinama ljetujem na razvedenim obalama “bajerske rivijere”, gdje sam čitajući stara lokalna novinska izdanja, naišao na jedan davno objavljeni članak gospodina Krešimira Pavića. Moram priznati da se nikada nisam zapitao kada se u Đakovu počeo igrati nogomet, no kada sam već to slučajno saznao, ovu zanimljivu informaciju iz đakovačke sportske povijesti želim podijeliti s vama. U nastavku, u cijelosti prenosim objavljeno. “Stjepan Rechner, koji je jedini pisao o povijesti đakovačkog nogometa, u članku “Iz povijesti đakovačkog nogometa” (prigodna revija “Đakovački vezovi” 1977. str. 39) smatra kako je “prva javna utakmica odigrana 1912. godine protiv Slavonije iz Osijeka, a završila je visokom pobjedom domaćih nogometaša i to rezultatom od 9:0.” Ta se godina nalazi i u “Đakovačkom listu” br. 881. od 8. 7. 1977. str. 9: “U godini kada nogometni sport u Đakovu slavi 65. godišnjicu prve javne utakmice odigrane u Đakovu.” – a pod tim geslom je nastupao i zagrebački “Dinamo”. Međutim, taj podatak nije točan. Prva nogometna utakmica u Đakovu odigrana je godinu dana ranije, točnije 6. kolovoza 1911: nju je odigrao klub “Orao” sa Slavonijom, sportskim klubom iz Broda. Pobijedili su gosti 13:1, poluvrijeme 9:0. Podatke donašaju “Hrvatske pučke novine”, koje u svom broju 104. od 6. kolovoza 1911. bilježe ovo:

 

“Nogometna utakmica. Dana popodne u pol 5 sati igra naš mladi športski nogometni klub “Orao” sa športskim klubom “Slavonija” iz Broda na svom igralištu iza parka, tj. na utvaju.” U idućem broju od 13. kolovoza.1911. Objavljen je izvještaj sa utakmice: “U prošlu nedjelju bila je utakmica između novog našeg kluba “Orao” i brodskog “Slavonija”. Naši nogometaši većinom, samouci i početnici dobro su se držali ako uvažimo, da je među Brođanima bilo i prvorazredne momčadi. Prvi halftime svršio je sa 9:0, a drugi sa 4:1 u korist Brođana. Glavna je pogreška naših, što ne znaju porazmjestiti se i nemaju tzv. Skupnu igru. No vježbanjem biti će i to bolje. Općinstva prilično, pa možemo samo toplo preporučiti ovaj mladi potpore potreban klub.” Uostalom, u članku “Đakovačke novine prije I. svjetskog rata”, koji je štampan u reviji “Đakovački vezovi” za 1975. godinu, objavio sam taj citat s ovim komentarom, u svom članku piše gospodin Krešimir Pavić. “Veliku pozornost posvetio je list osnivanju nogometnog kluba “Orao”. Prvu utakmicu “Orao” je odigrao 6. kolovoza 1911. s kubom “Slavonija” iz Broda.” Nakon toga, a još uvijek 1911. godine, “Orao” je igrao sa “Šport klubom Viktorija” iz Broda (poraz od 4:1) te prva i druga momčad između sebe. Dakle, prema do sada poznatim podacima, prva utakmica u Đakovu odigrana je 6. kolovoza 1911. godine. – zaključio je na kraju gospodin Krešimir Pavić.”

U sezoni koja nikad ne prestaje, zakoračite odvažno!

 

Piše: Mario Kladarić

 

U sportu i oko sporta uvijek se nešto događa. Nije to bara-stajaćica. Više bih rekao da je dinamična rijeka. Ponekad, posebno u ljetne dane, površina joj se čini glatkom poput stakla, a baš kao pogledu u odbljesku sunca u predvečerje, brojni pripremni turniri, odlasci i dolasci, novosti iz prijelaznog roka, velikoj većini ostanu skriveni i nepoznati, sve dok poput zabačenog plovka ribiča ne ispliva na površinu neka nova sportska vijest na portalu djakovo-sport koju i sam sa zanimanjem pročitam.

Dane kratim prvim utakmicama HNL-a, kvalifikacijskim utakmicama za Ligu prvaka i Euro ligu, iskreno se radujem svakoj pobijedi naših klubova, a kada mi vrijeme dozvoli uživam koliko-toliko u radostima ovoga čudljivog ljeta, pa kao nekada Johnny Weissmüller u ulozi Tarzana preplivavam nekim svojim slobodnim stilom vode Bajera. Moram priznati da uživam u tome. I baš kao glavni lik u filmu “Sjećaš li se Dolly Bell” – “Svakoga dana u svakom pogledu, sve više napredujem!”

 

I to nije sve. Posebno mi je drago vidjeti brojne rekreativce na tartan stazi u srcu grada. Ni učestale kiše, ni visoke temperature nisu prevelika smetnja trkačima da nižu svoje kilometre. Osim na obnovljenom srednjoškolskom igralištu, trkače kojima sezona nikada ne prestaje, nerijetko se može vidjeti u Strossmayervom parku, na obližnjem lateralnom kanalu i na još brojnim drugim lokacijama.

Ne mogu ne primijetiti kako je u posljednje vrijeme sve više zaljubljenika u brzo-hodanje. Pritisnuti godinama, kakvom starom ozljedom koljena, zgloba, ili nekim sasvim drugim zdravstvenim razlogom, ti rekreativci, na žalost ne mogu, a ne bi im bilo ni mudro trčati. Ostaje im hodanje, koje je apsolutna zdravstvena preporuka svima. Da je tome uistinu tako dovoljno je spomenuti onu izreku koja kaže: “Imam dva liječnika, svoju lijevu i desnu nogu.”

Nema te tjeskobe, depresije ili neke slične bolesti današnjice koju polusatno hodanje ne može, u najmanju ruku ublažiti, zahvaljujući izlučivanju endorfina koji nas opuštaju, pa samim time čine nas zadovoljnijim i sretnijim. A kada im još nakon hodačkog treninga nakon umirujućeg tuširanja pridodamo i hladno pivo “za brži oporavak mišića”, život trenutno postaje manje siv. Osim toga, a kud ćeš bolje, i vaša bolja polovica, vrlo brzo će primijetiti novostečene učinke te aktivnosti.

Šalu na stranu, mada je puno istine u tome, svaki liječnik potvrdit će vam da hodanje, kao tjelesna aktivnost pozitivno djeluje na rad srca i pluća, pospješuje probavu i cirkulaciju, snižava razinu lošeg kolesterola, sprječava osteoporozu, potiče iskoristivost inzulina, a svi dobro znamo da su brojni tipovi dijabetesa, zbog sjedalačkog načina života prava pošast 21. stoljeća.

Stručnjaci kažu kako bi idealno bilo hodati barem pola sata svaki dan, no ako niste u mogućnosti onda barem tri puta tjedno po 30 minuta. Idealan broj dnevno prijeđenih koraka je oko 10.000, a to danas lako možete izmjeriti uz brojne aplikacije na pametnim telefonima, raznim sportskim narukvicama i satovima. Sve više ih je vrlo povoljnih i ne zahtijevaju neke velike financijske izdatke. Iz osobnog iskustva, mogu potvrditi da ti “gadgeti” potiču na aktivnost, stvaraju nova prijateljstva, a spomenute aplikacije i pametni satovi, osim što na njima možete pregledavati svoje rute i analizirati brojnu statistiku, usmjeravaju vas u zajednice brojnih rekreativaca istih sklonosti, gdje možete razmijeniti svoja iskustva. Oprema za hodanje prilično je jednostavna i nije skupa. Obucite se lagano i prozračno, sačuvajte vaša stopala udobnim tenisicama i krenite u avanturu. Vjerujte mi na riječ, ne možete ni naslutiti gdje vas ti koraci mogu odvesti. Život je putovanje. Glupo je uskratiti si nešto tako jednostavno. Za početak, već predvečer. Zakoračite odvažno.

Perek – Iz srca u ljetu jedne navijačke karijere

Piše: Mario Kladarić

 

Bit će dosta golova, očekujem otvorenu utakmicu, za kalkulacije u finalu nema mjesta, bio bi presretan da osvojimo zlato jer dečki su fantastični, ovo je jedna stvarno izvanserijska generacija. To njihovo zajedništvo, nešto je što me fascinira. Da mi nisu moje 64 godine, istog trena bi odletio u Moskvu. Otprilike tako, u jednom dahu, ispričao mi je Perek, pri našem slučajnom susretu u Strossmayerovom parku, uoči finalne utakmice s Francuzima.

A tko ne zna Pereka? Pratio je godinama apsolutno sve sportove u gradu, no nogomet i rukomet imaju posebno mjesto u njegovom velikom, navijačkom srcu. Znam da bi mi puno toga mogao ispričati. Puno je događaja, utakmica, uspjeha i neuspjeha, onoga lijepog, pa i ružnog, ali nemoguće je svega se sjetiti pri ovakvom kratkom susretu. Stvarno bi morali jednom sjesti uz pivo, a onda pokušati otvoriti tu bogatu arhivu sjećanja iz kuta jednog strastvenog navijača.

A taj navijački “klik” dogodio mi se otprilike s nekih osamnaest godina. Već tada bio sam na svim nogometnim i rukometnim utakmicama. Na “tarabi” rukometnog igrališta postavljao sam brojeve rezultata, to mi je tada bila velika čast, a kako i ne bi, kad su tada rukomet igrali Ivo Rac, Biba, Janda, Buruš, Mikić, Ivica Kraljević mlađi i ostali vrhunski igrači. Bogovi smo bili tada – priča mi Perek, a onda nadodaje, kako mu je Tišma bio najbolji rukometni trener svih vremena.

Teško je izdvojiti što mu je kao navijaču bilo najdraže. Pamti kvalifikacije za ulazak rukometašica u Drugu jedinstvenu ligu, prolom oblaka u Čakovcu pred oko 2500 navijača. Sa sjetom u očima, prepričava mi, kako je kompletan taj ciklus, bilo nešto predivno i da mu se neke scene, ovako kad ih se prisjeti i danas mogu odvrtiti u glavi. Spominje mi Branku Čalić, golmanicu Nevenku, Brankinu sestru, Dubravku Vidaković, te sjajnu Slavicu i njenih postignutih trinaest zgoditaka na utakmici u Đakovu.

Sjeća se rado i utakmice Cibone u Budimpešti sa Žalgirisom. Dražena je obožavao. Posebno mu se urezalo u sjećanje gostovanje Cibone u Đakovu. Tih dana bio je na štakama zbog ozljede već sedam mjeseci, no to ga nije spriječilo da strastveno navija, a Dražen, Franjo Arapović i ostali su ga vjerojatno baš zbog toga u poluvremenu izgrlili. Pratio je i Hajduk, bio je u Engleskoj sedamdesete godine na utakmici protiv Leedsa. Tri kuće sam mogao napraviti koliko je love otišlo na sva ta moja putovanja, ali nije mi ni malo žao – kaže mi Perek. Uspomene su neprocjenjive. I danas imam jako puno prijatelja iz tih mojih navijačkih vremena. To je nešto što ti ostane za čitav život. Vjeruj mi, uvijek sam bio svoj. Navijanjem sam vukao ostale u publici i kad je trebalo dizao sam atmosferu, a posebno kada nam rezultatski nije išlo. Nije se jednom dogodilo da sam dobio pendrekom, zbog te svoje, ponekad i pretjerane strasti. Bilo je svega. No, sve to ide u navijački staž – smije se Perek.

Dalićem je oduševljen, ali naglašava mi kako imamo još sjajnih mladih trenera, samo im treba dati priliku. Ne može se uvijek biti na vrhu. Poneku sezonu treba istrpiti, a rezultati će sigurno doći. Ne može a da ne spomene “Vatrene” i generaciju ’98. Čini mu se da su tadašnji igrači ipak nijansu više bili nogometni znalci, pogotovo kada se gleda pojedinačno, mada, priznaje mi, teška je usporedba s Modrićevom generacijom. Nogomet je jednostavno bio drugačiji – pojašnjava mi Perek. Mišljenja je, i nakon toliko godina, da je polufinalna utakmica u Parizu s Francuzima bila prodana. Kaže mi da s nestrpljenjem iščekuje Ćirinu knjigu, u kojoj bi se vjeruje, mogla konačno doznati prava istina. U jedno je ipak siguran. San svakog sportaša je da dođe na tron. Odnosi se to na sve sportove, a ključ uspjeha na ovom Svjetskom prvenstvu bila je pobjeda nad Danskom.

Uz lokalni sport bio je od samog početka svojih navijačkih dana. Spominje mi da ga raduje uspjeh košarkaša, ali priznaje da ih baš i ne prati toliko. Sjeća se Ilije Ivande, Šole, Ćurića, to je zadnja generacija košarkaša koju je pratio. Ni na nogomet više ne ide. Već sedam – osam godina nije otišao na utakmicu. Jednostavno ga ne privlači kao nekad.

Kaže kako to ostavlja mlađima. Priznaje kako je njegovo strasno navijačko vrijeme prošlo. Malo je i razočaran današnjim igračima, koji, kako kaže, dođu pet minuta prije na trening. Nekada se dolazilo sat i pol prije. Samo kad se sjetim Dide Vidakovića, pa Žeželja koji je dolazio motorom iz Semeljaca, to je bila ljubav prema sportu! – uvjerava me Perek. Ovo danas, sve se vrti oko love. I nije ti to samo u nogometu tako. Isto je i u rukometu. Prije je bilo homogeno, ma gdje je to od one rukometne generacije kad su igrali Ciki, Žile Duvnjak, Branko i ostali dečki. Kad se samo sjetim s “Metaloplastikom” smo igrali neriješeno, a oni su ti tada bili prvaci Europe. Sjećam se kada je sa zvukom sirene iz sedmerca Pero Milošević zabio gol. Kasnije su iz “Metaloplastike” tražili uzvrat, ali baš tada se zaratilo – prisjeća se Perek.

 

Generacije sedamdesetih godina su mi najdraže. Lagao bih da nije tako.

 

Valjda zato što se poklapa, s kako kažeš, “mojom navijačka karijerom”. Kako god bilo, današnjim generacijama želio bih prenijeti da je u našem gradu i nekoć bilo jako lijepo. Nedjeljom nakon Svete Mise, narod je iz crkve išao ravno na rukomet. Prvo su igrale žene, pa zatim muški, a onda popodne nakon ručka, sve se selilo na “Jedinstvo”, ukoliko su igrali kod kuće. Ako je bila gostujuća utakmica onda se sa bivšeg “Partizana” organizirano putovalo na utakmice. Neko drugo je to bilo vrijeme. Mislim da su ljudi bili opušteniji i sretniji. Politika je puno toga pokvarila. Ljudi su ostali bez posla, nisu dovoljno plaćeni, a i jako puno ih je napustilo Slavoniju. A što će, što im je činiti, bolje su plaćeni vani, gledaju na sebe, svoju djecu, karijere, obitelj. Treba preživjeti. Logično je da je tako. Ipak, žao mi je zbog toga. Imamo toliko krasnih, mladih, pametnih i školovanih ljudi, nešto se jednostavno mora mijenjati da se to zaustavi!

 

Na žalost, sve se to preslikava i na sport. Ni moja obitelj nije iznimka. I sam sam doživio da mi je sin rekao: “Stari, odoh ja u Norvešku raditi”. Nedavno se oženio. Ima dijete. Prekrasnu djevojčicu. Radi što voli. Rukometni je trener i baš mi se ovih dana pohvalio kako su mu dvije igračice dobile poziv za reprezentaciju Norveške. Sve je to život. Ovo oko nas. Baš kao i sport. Više je od igre. Od nas samih. I od srca u ljetu moje navijačke karijere.

Ponesimo ovaj plamen u budućnost

 

Piše: Mario Kladarić

 

Svijet voli pobjednike. Tako kaže pjesma. Ne. Potpuno pogrešno. Svijet voli emocije, ljubav, hrabrost, neuništivi duh  i zajedništvo. Možda ipak ima nade za ovaj svijet. Za ovaj planet. Posebno me raduje što Hrvatska više nikada neće biti ista. Nogomet je pokrenuo nešto veliko.  Erupciju potisnutih emocija. Na krilima toga budimo bolji ljudi. Iskoristimo taj val. Vjerujmo više u sebe. Zaplovimo u bolje sutra. Krenimo hrabrije u svim segmentima života prema naprijed!

Pokazalo se sinoć u finalu da nije važno jesi li na tronu okićen zlatom. Suze u očima imaju svoju neprocjenjivu vrijednost.  Hollywoodska su priča o srebrnoj medalji.  Život koji piše romane. I ako baš hoćete,  vrijednije su od svakog zlata.

Moje srce je ispunjeno, baš kao što je ispunjeno i  milijunima ljudi diljem svijeta. Mi Hrvati  igrali smo nogomet. Hrabro. Pošteno. Vrhunski. Bez kalkulacija. Nakon rezultatskog poraza u finalu  ostala je žal, ali i nada da ću jednoga dana to ponovo doživjeti. Na žalost, nismo imali snage za preskočiti tu zadnju, samo još jednu stepenicu. Jednom sigurno hoćemo. Ali idemo postepeno. Korak po korak. Takav je sport. Život. Sportska sudbina. Ponekad gubiš i kada si bolji na terenu.  Danas nakon što su se slegle emocije i nakon što se primirio adrenalin, nitko me ne može uvjeriti da su nas Francuzi  nadigrali. Uz neupitnu nogometnu vrijednost i znanje imali su i jako puno sreće.  Imali su i toliko vidljiv poguranac uz kojega su došli do dva zgoditka, koja su se u konačnici pokazala i presudnim. Unatoč tome, sportski im čestitam na osvojenom naslovu.  Vidimo se neki drugi put. U nekoj novoj utakmici.

Čekao sam ovo finale čitav svoj navijačko-nogometni život. Strpljivo ću ga čekati opet. Ako me i ne bude bilo dočekat će ga moje dijete, budući unuci. Trgovi će opet biti ispunjeni. Na krilima velikog uspjeha doći će nove generacije, novi Modrići, Rakitići, Subašići, Perišići. Novi heroji. Novi igrači koji će nas učiniti još ponosnijima. Nakon ovoga Svjetskog prvenstva ja sam drugi čovjek. Imao sam priliku vidjeti kako je žar zapalila buktinju. Odigrali smo veliki turnir. Drugi smo u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Ponesimo ovaj plamen u budućnost.  Vatreni 2018. pokazali ste nam put. Hvala vam!