Oni to zaslužuju!

 

Piše: Mario Kladarić

 

Otkako pratim sport inspiriraju me sportske priče pojedinaca, a posebno lokalnih sportaša. Gotovo kao po pravilu, njihova ljubav prema sportu započinje u djetinjstvu, a onda najčešće traje čitav život. Lokalni sportaši, pomalo su i fanatici, no za mene su to ljudi kojima se divim. Vrline koje posjeduju, talent, način života i granice koje stalno pomiču, vrijednije su od bilo kakvog materijalnog posjedovanja koje život katkada ponudi.

Osim toga, redom su sve to kvalitetni ljudi, a i veliki su motivatori. Često su i lijek protiv depresije, a njihovo stanje duha potpuno je drugačije od ljudi koji sa sportom nemaju dodirnih točaka. Za njih vrijedi krilatica – kako su veliki u pobjedama, a dostojanstveni u porazima.

O njihovim sportskim životima malo je toga napisano. Prava šteta jer sve te bezbrojne sportske priče savršeno bi se uklopile u moderna ukoričena izdanja, a vjerojatno čak i kao scenarij za kakvu seriju ili film, samo kada bi se jednom netko time ozbiljno pozabavio.

I smjernice Hrvatskog olimpijskog odbora i Ureda za programe lokalnog sporta na neki način odaju priznanje lokalnim sportašima.

“Sport bez obzira je li natjecateljski ili rekreativan, ima iznimnu ulogu u životu svake zajednice pa tako i onih lokalnih, koje u hrvatskom teritorijalnom ustroju poznajemo kao županijske zajednice. Najbolji primjeri potvrđuju da je upravo u tim sredinama važna promocija društvene uloge sporta, od uključenja u društvo, jačanja javnog zdravstva, do aktivnog djelovanja građanstva i promocije sportskih uspjeha i temeljnih vrijednosti olimpizma kao osnova svakodnevnog života – izvrsnosti, prijateljstva i međusobnog poštovanja odnosno fair playa.”

I U Đakovu i Đakovštini imamo puno svijetlih primjera. Kada bi ih stali nabrajati dogodilo bi se da nekoga slučajno preskočimo a to nikako nije namjera. Vrijeme nam je ograničeno a život juri. Trebali bi svi zajedno lokalnom sportu poželjeti i dati puno više od onoga što mu danas mi konzumenti dajemo i vraćamo. Podržati nogometaše, rukometašice i rukometaše, košarkaše i ostale sportaše i u danima kada im rezultati baš i ne idu na ruku, najmanje je što bi smo mogli učiniti.

Ako ništa drugo, svima ima skupa treba i malo više medijske pozornosti, koje je u posljednje vrijeme sve manje. Previše je sportskih priča koje ne dolaze do nas. Živimo u neznanju, a njihov prostor zauzimaju oni koji baš ničime to nisu zaslužili. I tome treba stati u kraj. Tu utakmicu čim prije treba završiti.

Tek se rijetki entuzijasti danas u našem gradu bave lokalnim sportom, donose nam u život rezultate, najave utakmica, bave se problematikom sporta i lokalnim sportašima, a živimo u digitalnom dobu. Čudna su vremena. Iskrivljenih vrijednosti koje nam se nameću. A oni to zaslužuju. Lokalni sport i lokalni sportaši. Zbog svega onoga jučer i zbog svega onoga što bi moralo i trebalo doći i sutra. Kao dar i sportsko blago nekim novim generacijama.

Stolno-nogometni dani

 

Piše: Mario Kladarić

 

Stolni nogomet je sport čije su osnove čvrsto vezane uz nogomet. Početci ovoga sporta su nejasni, no većina povjesničara se slaže da su se prvi stolovi pojavili osamdesetih i devedesetih 19. stoljeća u Francuskoj ili Njemačkoj. Ne znam kada su se prvi stolovi pojavili u našim krajevima, ali se dobro sjećam kako smo igrali tu igru po okolnim kirvajima i “fliperanama”. Obično bi to bilo između dvije vožnje na ringišpilu, gdje bismo sjedali iza tadašnjih simpatija, pa bi rukom hvatali njihove sjedalice, privlačili ih sebi, a onda zaplitali lance, baš kao što su im bile upletene pletenice kose, a onda bi ih u vrtnji bijelo-plavog ringišpila odgurivali od sebe tako snažno da bi im se činilo kao da lete u nebeske visine. I danas kada zažmirim mogu se jasno sjetiti tih trenutaka, osmijeha i vriska ushićenja, lepršanja jedne svilene cvjetne haljine na vjetru, njenih tada popularnih ljetnih sandala u zraku, odbljeska sunca u zaljubljenim očima, toplog i iskrenog djevojačkog pogleda koji se pružao sve tamo negdje do obližnjih šljivika, ali i meni tada puno važnije i bliže, sve do skrivenoga kutka moga zatreskanog srca. Stolni nogomet, igrali smo ponajviše u vrijeme “Đakovačkih vezova” kada bi obično stizao “Luna park” u grad. Zahvaljujući Levi, koji je tek nešto bio stariji od nas, ali je imao posebnu životnu priču, pa se već kao stariji maloljetnik zaposlio u “Luna parku” u kojem je, između ostaloga, živio i putovao s njim poput cirkuskog artista u kamp prikolici, od mjesta do mjesta, imali smo pune džepove besplatnih žetona. Levu život nije mazio. Dok smo mi bezbrižno uživali u igri i djetinjćstvu on se već tada borio s puno težim pitanjima – kako preživjeti. Godinama kasnije, čuo sam da je izgubio život braneći Vukovar kao jedan od dobrovoljaca i heroja Domovinskog rata.

Stolno-nogometne dane provodili smo satima na prostoru bivšeg “Partizana” gdje je bio smješten “Luna park” koji bi obično dolazio krajem lipnja i ostajao sve do sredine vrelog srpnja, a ponekad i desetak dana duže nakon što bi prošli “Vezovi”. Igralo se u raznim kombinacijama, jedan na jedan, dva na jednoga ili dva protiv dva što je bilo i najzanimljivije kada bismo bili svi na okupu. Od one dvije ručke po igraču, mogao si birati želiš li igrati golmana i obranu ili pak izabrati one dvije ručke s veznim igračima i napadačima. Baš kao i u pravom nogometu i tu je bila potrebna vještina, strategija i fintiranje. Po nepisanim pravilima, strogo je bilo zabranjeno “roštiljanje” koje se pripisivalo amaterima i neznalicama. Tek danas kada nam je dostupno sve i svašta i kada imamo dostupne informacije o bilo čemu, saznao sam nešto više i o samim pravilima stolnog nogometa.

Osnove igre

 

“Igra započinje ubacivanjem lopte kroz rupu na sredini stola ili mnogo jednostavnije, ubacivanjem lopte na sredinu stola što bliže središnjem krugu ili da se odbije od jednog od ruba što bliže središnjoj crti stola. Smisao igre je ubaciti loptu u gol kružno pomičući šipke na kojima su figure igrača okretanjem ručki koje se nalaze izvan rubova stola. U profesionalnim natjecanjima lopta može putovati brzinom od čak 64 km/h. Priroda igre je takva da su potrebni iznimno brzi refleksi i motoričke sposobnosti da se stigne ovladati loptom koja putuje velikom brzinom. Osnove igre je dodavanje lopte, što je ustvari pomicanje lopte između šipki s igračima do druge šipke koja pripada istom igraču, te pucanje, što je pokušaj pronalaženja rupe u protivničkoj obrani i smještanja lopte u protivnički gol, iza vratara. Pobjednik igre je igrač koji dođe prije do unaprijed određenog broja golova potrebnih za pobjedu, što je najčešće 5 ili 10. Ako je rezultat 4-4 igra se po sistemu tko prije 2 gola razlike, a ako je 9-9, isto se igra tko prije 2 gola razlike ili tko prvi zabije gol na protivničkoj strani.” Jedan od najboljih igrača za kojeg znam bio je Pačili. Bio je to sin vlasnika “Luna parka” koji ga je nekoliko godina kasnije i preuzeo od oca. Ime je valjda dobio po tada vrlo popularnom egzotičnom parfemu “Pačuli” koji je imao prepoznatljiv i intenzivan miris bergamota i somalijskog tamjana. Sve finte stolnoga nogometa koje znam “pokupio” sam od Pačilija. Da je tada bilo nekakvog prvenstva mislim da bi Pačili imao ulogu poput Messija i Ronalda u El Clasicu. Toliko je bio dobar. Za Pačilija sam siguran da nigdje mije mogao ništa pročitati o strategiji stolnog nogometa. Pačili je bio taj koji je stvarao i usavršavao stolno-nogometne finte i taktiku na terenu. Bio je igrač ispred svoga vremena.

O strategiji

 

“Strategija varira od jednog do drugog igrača. Jedan igrač tijekom igre ima vrlo tešku zadaću jer je teško kontrolirati sva četiri segmenta igre: vratara, obranu, vezni red i napad. Neki igrači posjeduju iznimnu motoriku i usavršili su obranu na način da je praktički nemoguće da prime gol. Ti igrači kontroliraju vratara i obranu lijevom rukom, a dlanom i laktom kontroliraju vezni red i napad. Iako se ovakav sustav igre smatra poprilično radikalnim, donosi veliku prednost naprednim igračima. Igrači bez takve iznimne motorike koriste lijevi dlan za kontrolu obrane ili vratara, a desnom biraju između veznog reda i napada. Agresivni igrači koriste šipku za napad i vezni red ostavljajući vratara nepokretnog. Vježbom je moguće usavršiti postizanje gola iz prekida trikovima kao zmija, pull-shot i front-pin. Pull-shot je smještanje lopte blizu protivničkom golu, a zatim povlačenje šipke prema dolje i ciljanje nebranjenoga dijela gola. Zmija i front-pin uključuju kontroliranje lopte ili odbijanje između igrača iste momčadi. Kada se stvori nebranjeni prostor igrači pucaju prema golu.”

Osim što Pačilija pamtim kao vrhunskog igrača stolnog nogometa, pamtim ga i kao brata sestre zbog koje sam se danima na “Luna parku” okušavao u gađanju zračnom puškom. Naravno da nikada nisam ništa pogodio, ni ružu ni plišanca, ali onaj trenutak kada bi mi se ona obratila prilikom preuzimanja zračne puške, kako bi još jednom pokušao, vrijedilo je puno više od bilo kojeg pogotka. Osim u “Luna parku” i po kirvajima, stolni nogomet igrali smo i po “fliperanama” koje su bile prilično popularne sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. No za mene te utakmice nisu imale posebnu draž. Nestankom Pačilijevog “Luna parka” i njegove sestre, a mojom kasnijom dislokacijom za “Vezovski šank” prestao je nekako i moj interes za stolni nogomet. Tek ponekad se sjetim te igre, ali nema više ni ringišpila koji bi možda mogao vratiti te godine. Onog bijelo-plavog ringišpila, koji bi to mogao pokušati svojom vrtnjom. Poput starog vremeplova. Unazad u krug.

Lokalni sport i mi u njemu u sjeni reflektora

Piše: Mario Kladarić

 

Otkako znam za sebe pratim zbivanja na lokalnoj sportskoj sceni. To je dar koji nosim iz djetinjstva i što dalje ide vrijeme ne mogu zamisliti da je drugačije. Čvrsto su to izgrađeni temelji. Odrastao sam uz svoje lokalne sportske idole, bio sudionik nekih meni dragih sportskih događaja koji su me, usput rečeno, obilježili za čitav život ovakvim kakav jesam. A da bogata sportska povijest krasi naš grad to i nije nikakva tajna. Brojni znani i neznani sportaši, sportski djelatnici obogatili su i moje vrijeme odrastanja, donijeli mi brojne minute sportskih radosti, tuga i svega onoga što jedino sport kao takav može. U lokalnim listovima, koje često s nostalgijom prolistam, zabilježeno je puno toga što su naša đakovačka sportska pera vrijedno zapisivala, kako ondašnjem čitateljstvu, tako nama i budućim generacijama koje dolaze. Naizgled su to tek olovnim slovima faktografski otisnuti događaji, ali pažljivom promatraču i čitaču otkrivaju puno toga. Blago je to koje otkriva čitav jedan svijet. Igralo se, igra se i igrat će se i bez nas. S odmakom godina sve više uviđam vrijednost tih zapisa. Mi koji smo ostali u gradu, kojima životna sudbina nije namijenila odlazak u nepoznato, kako bi smo se negdje, gdje je trava kažu zelenija , borili za vlastitu egzistenciju, svoje mjesto pod suncem i mrvicu kruha, nekako smo prirodnom putem i sami postali, manje ili više – sportski kroničari. U igri vlastitih sudbina, dobili smo ulogu lokalnih čuvara uspomena na brojne nezaboravne trenutke koji su se odigrali i još se uvijek odigravaju na sportskoj pozornici gradskih borilišta. A tih trenutaka bilo je pregršt. Ovakvih i onakvih. Uspješnih i neuspješnih. Pobjeda i poraza. Sezona za pamćenje i za zaborav. Gledajući unazad, zaključak je kako nikada nije bilo lako i jednostavno. Lopta je oduvijek bila okrugla, a novac je taj koji je određivao i određivat će puno toga. Padale su kiše, bilo je sunca, no baš kao i život koji traje, sport ide prema naprijed i nikada nije zastao i urušio se. Igralo se, igra se i igrat će se. Unatoč i usprkos svemu. “Dani slave” odavno su prošli

Ne znam spada li to u nostalgiju zbog godina koje nosimo, ili se pak pojavilo poput iznenadnog snijega, stiglo je vrijeme da moja generacija sve češće sportske trenutke vadi iz ladica prohujalih dana. Tom najčešćem produktu “malih noćnih razgovora” iz kvartovske birtije, nakon neprospavane noći daju posebnu vrijednost, prema tim sjećanjima odnose se kao prema biserju i daju im numizmatičku vrijednost i težinu. I za sebe mogu reći da živim neke davne rezultate, događaje i ljude. I danas dok sam prepušten dobrim i lošim danima đakovačkog sporta posebno me raduje vidjeti svoje negdašnje lokalne sportske idole. S vremena na vrijeme sretnem ih na ulicama našeg malog grada, doduše u nekim sasvim drugim životnim okolnostima. Uglavnom, svi su oni daleko od svjetala sportskih reflektora koja su ih nekada krasila. Mada su im “dani slave” odavno prošli, za mene su bili i ostali veliki sportaši koji su svojim sportskim uspjesima obilježili jedno vrijeme. U život su mi unijeli i ugradili neprocjenjive vrijednosti koje su me izgradile kao čovjeka i osobu i na tome im od srca zahvaljujem. Možda je to razlog što ponekad sanjam zatvoreni bazen, radujem se izgrađenoj atletskoj stazi, obnovljenom igralištu, rasvjeti nogometnog terena. Možda je to razlog što se poput djeteta radujem uspjesima novih generacija odbojkašica, košarkaša, nogometaša i što ponekad k srcu previše uzimam loše rezultate nekog od naših lokalnih klubova. Možda je sve to iz poštovanja prema njima. Čak i onda kada se nađem u neravnopravnoj borbi u nekom suvislom razgovoru u kojem nema razumijevanja i kada se ne slažemo oko uloge i važnosti lokalnog pa tako i sporta općenito. Uvijek spremno i zdušno branim te vrijednosti. Jer uloga sporta je velika. Nemjerljiva s bilo čime drugim.