Jakovu Tomiću turnir do 10 godina, Domagoju Vračeviću finale!

TENISKI TURNIR ZA DJEČAKE I DJEVOJČICE DO 8 I 10 GODINA

Teniski klub Đakovo svake godine organizira teniski turnir za dječake i djevojčice do 8 i 10 godina. Na turniru do 8 godina nastupilo je 18 djevojčica i dječaka koji su bili podijeljeni u tri skupine po šest igrača (zajedno su igrali dječaci i djevojčice). Na turniru do 10 godina nastupilo je 28 dječaka i 25 djevojčica.
Na ovogodišnjem natjecanju đakovački tenisači ostvarili su sljedeće rezultate:

TURNIR DO 8 GODINA

 

LENA DRMIĆ – zlatna diploma – 4. mjesto

 

ANA IŠASEGI – srebrna skupina – 2. mjesto

 

ADRIANO VEVEREC – brončana skupina – 1. mjesto

Sudionici turnira da do 8 godina

DJEČACI DO 10 GODINA

JAKOV TOMIĆ – prvo mjesto u zlatnoj skupini

IVAN BOBETIĆ – četvrtfinale zlatne skupine (finale utješnoga turnira zlatne skupine)

 

GABRIJEL MIHOLJEK – četvrtfinale brončane skupine (osvojio utješni turnir brončane skupine)

 

DOMAGOJ VRAČEVIĆ – finale zlatne skupine

 

DJEVOJČICE DO 10 GODINA

DORA BELVANOVIĆ – četvrtfinale zlatne skupine (prvo mjesto utješnog turnira zlatne skupine)

 

BEGEADA MEDŽIKOVIĆ – četvrtfinale srebrne skupine (prvo mjesto utješnoga turnira srebrne skupine)

 

TARA JOSIPOVIĆ – četvrtfinale srebrne skupine

 

PETRA NEROVČIĆ – prvo mjesto brončane skupine

 

IVA ZETOVIĆ – treće mjesto brončane skupine

 

EMA ŠIMIĆ – drugo mjesto zelene skupine

 

LAURA GRUBEŠA – treće mjesto zelene skupine

Ničiji, a svačiji!

GRADU I SVIJETU

 

 

 

„Ostat ću uvik isti/nikad se neću minjat/ostat ću uvik isti/u to se ne smi dirat…“

 

 

 

 

                                       „Ja sam mislio da si ti njihov!“

 

 

  1. prosinca 2017. godine dan je kada sam ponovo vraćen na početak. Naime, nakon tromjesečnoga pregovaranja s predstavnicima nove vlasti u gradu Đakovu, priopćeno mi je da u novom informacijskom sustavu (čitaj: nova službena stranica grada Đakova) ne vide ovakav oblik sportskoga izvještavanja kakvoga sam ja kreirao u posljednje tri godine. U redu, rekoh sebi! Nije to problem. Međutim, u brojnim porukama potpore, a svima vama se ovim putem zahvaljujem, naišao sam i na jednu koja me je nagnala da se obratim Gradu i da se konačno oslobodim svih tereta kojega su u posljednjih 25 godina politički sustavi povezivali uz moje ime. U ovom tekstu pronaći ćete fragmente moje buduće autobiografije koja će biti obilježena krležijanskim naslovom: Moj obračun s njima.

Jedna poruka, inače dragoga moga prijatelja, bivšega sportskoga radnika: „Šola, pa ja sam mislio da si ti njihov!, bila je okidač da se obratim, vama dragi čitatelji, i da tako jednom zauvijek svima, i desnima, i lijevima, i onima u centru, poručim: Ja sam ničiji!

Rođen sam u jednopartijskom sustavu, bio sam član Saveza pionira, u srednjoj školi nisu me uspjeli uvući u Savez omladine, nikada nisam išao na bratske igre u Lebane, umjesto LORE igrao sam basket…

Moj politički (ili boje rečeno: anti-politički stav) definirao je moj pokojni otac ponavljajući jednu rečenicu koju sam prihvatio kao moj politički moto. Ona glasi: „Sine, ja nikada nisam išao u Strizivojnu čekati vlak druga Tita!“

Ta rečenica odredila je moj politički stav u novijoj hrvatskoj povijesti, odnosno neovisnosti. Nisam bio član niti jedne političke stranke, a da paradoks bude veći: politika i političari, pa čak i obični ljudi, stalno su me svrstali u određene političke krugove i po njima, uvijek sam bio „nečiji“. No, krenimo redom!

 

 

 

                  Nesuđeni direktor Radio Đakova (igrač HNS-a)

 

 

Moj prvi doticaj s politikom dogodio se 1996. godine kada sam se, na nagovor pokojnoga đakovačkoga novinara Mirka Kladarića, prijavio na natječaj za direktora Radio Đakova. Među svim kandidatima, jedini sam bio s visokom stručnom spremom što je bio jedan od glavnih uvjeta, uz iskustvo u novinarstvu. Mlad, ambiciozan, željan dokazivanja, s jasnom vizijom razvoja tada jedinoga radijskoga medija u gradu. Natječajna komisija predložila me je kao prvoga kandidata, međutim, tada će Skupština Radio Đakova (u kojoj su sudjelovali načelnici općina kao predstavnici vlasnika) ignorirati mišljenje natječajne komisije uz smiješnu opasku jednoga tada utjecajnoga lokalnoga političara koji je dao ovakav prijedlog: Ne biramo mi novinara da mora imati fakultet. Ne mora direktor biti s fakultetom. Ja predlažem da glasamo za svakoga kandidata, pa tko dobije najviše, neka bude direktor. No, prije toga, moram se vratiti unatrag i spomenuti moj prvi politički izazov: Bio je jedan ponedjeljak, jedan član Skupštine pozvao me na piće. Vrijeme: 20:15. Mjesto radnje: Gradski podrum. Tada sam saslušao priču o važnosti medija, kako je mjesto direktora radija vrlo osjetljivo i da bi svakako trebao imati i političku podršku… Pred mene je stavljena članska knjižica jedne stranke. Tada sam ustao i rekao: Na takav način ne želim biti direktor Radio Đakova. Otišao sam do šanka, platio piće i već tada bio svjestan da nikada neću biti izabran. Na Skupštini je izabran drugi kandidat koji će se na tom mjestu zadržati jako kratko. Moram priznati, nisam bio ljut jer bio sam svjestan da se ne u uklapam u postavljena pravila igre. A kao sportaš znam, kada prekršiš pravila igre, slijedi kazna.

Nakon toga, u đakovačkom medijskom prostoru (Đakovački glasnik u kojemu sam i ja bio zamjenik glavnoga urednika i urednik sportske rubrike) pojavila teza koju je plasirao novi direktor Radio Đakova kako sam ja trebao provoditi ideje i političke stavove Hrvatske narodne stranke.

 

 

 

                            Ravnateljska saga I (igrač HDZ-a)

 

 

 

U školi sam zaposlen od 1992. godine. Do 1996. godine radio sam u Srednjoj strukovnoj školi Braće Radića, da bi 1996. godine, nakon tragičnoga slučaja bačene bombe u gimnazijsku zbornicu, i odlaska profesorice Marije Subašić u Zagreb, prešao u Gimnaziju A. G. Matoša gdje i danas radim.

Krajem 2003. godine pokojni me je profesor Dragutin Jurić (tada već bivši ravnatelj) počeo nagovarati da se javim na natječaj za ravnatelja gimnazije. Moram priznati, da mi tada nije bila jasna njegova formulacija „da treba sačuvati dignitet gimnazije“. U tadašnjim lokalnim političkim prilikama nisam imao previše izgleda jer u Školskom odboru većinu si imali članovi tadašnje vladajuće koalicije (SDP – HNS – HSS…). Njihovi članovi tada nisu dobili jasan naputak da trebaju glasati za tadašnjega ravnatelja tako da sam, između tri kandidata, u drugom krugu dobio najviše glasova. Doduše, neki tadašnji političari ovako su obrazlagali stav da treba glasati za dotadašnjega ravnatelja: Čujte, HDZ gura svoga kandidata! I eto me opet, u krilu HDZ-a!

 

 

 

            „Raspudićevci“ u đakovačkoj košarci! (Igrač HDZ-a – Raspudićevac)

 

 

 

Kao bivši košarkaš, zajedno s ostalim članovima moje košarkaške generacije, 2001.godine priključio sam se upravi kluba. Od samo jedne selekcije (seniori) za nekoliko godina doveli smo klub do jednoga od najuspješnijih slavonsko-baranjskih klubova u radu s mlađim dobnim skupinama. To potvrđuje i četiri poluzavršnice prvenstva Hrvatske koje su kadeti i mlađi kadeti igrali od 2007. do 2010. godine. U tom razdoblju klub je imao tri sponzora: od 2002.do 2006. Mlaco, od 2006. do 2008. MI-BLOK, a od 2008. do 2012. Meteor. Dakle, sponzorska 3 M. Nemojte misliti da su ljudi bili oduševljeni sponzorstvom nego su to bila pretočena osobna poznanstva pojedinih članova uprave kojima su se vlasnici najčešće prihvaćali sponzorstva. I dakako da tu nisu bile astronomski iznosi nego sredstva koja su sami sponzori smatrali dovoljnima. Najviše bure izazvalo je ovo treće sponzorstvo jer je vlasnik Meteora Ante Raspudić bio i politički aktivan član HDZ-a (u 2009. godini i gradonačelnik Đakova). A Ante Raspudić, moj školski kolega, član jedne solidne nogometne generacije koja je pod vodstvom trenera Bambe iznjedrila kasnijega povremenoga hrvatskoga reprezentativca Miroslava Žitnjaka i mnoge kvalitetne nogometaše, prihvatio se sponzorstva bez ikakvih skrivenih (političkih namjera). „Dečki, ja vam mogu godišnje dati toliko novca, nemojte od mene očekivati da se uključim u rad kluba. Ja imam svoje poslovne obveze, a vi vodite brigu o radu kluba“, to su bile Raspudićeve riječi. U tih četiri godine, klub je, zahvaljujući sponzorstvu Meteora, nabavio dva kombija koja su služila za prijevoz igrača, ne samo košarkaša, nego i ostalih klubova. Moja namjera, kao tadašnjega predsjednika kluba, bila da ti kombiji (jedan 8+1, a drugi 18+1) predaju Zajednici športskih udruga Grada Đakova i da ih koriste svi klubovi. Međutim, velike obveze oko registracije i održavanja primorale su upravu kluba da u dvije godine prodaju oba kombija. Tada su pljuštale uvrede i prozivanje najniže razine: npr. „Gdje si hadezeovac? Što kaže Raspudić? Bio je čak i onih grubih nasrtaja: „Pa, što ti sjediš s Raspudićem? O prijateljstvu ću parafrazirati Krležine riječi iz Glembajevih. Kada otac Ignjat i sin Leone razgovaraju u sobi, otac upita sina: „Zar ti sa mnom ne možeš razgovarati barem dvije minute kao prijatelj? Sin odgovara ocu: „Ne! Na dvije se minute s nekime ne može biti prijatelj! Ili jesi, ili nisi prijatelj!“

  1. godine, dio nezadovoljnoga članstva kluba, krenulo je za profesorom Markom Vuićem u novoosnovanu Školu košarke „Sedam“. Tada su pojedinci koristili sva moguća sredstva kako bi „oblatili“ moje ime. Neki od njih su se čak učlanjivali u SDP kako bi se suprotstavili „raspudićevcima“ (tako su nas pojedinci prozivali). Netrpeljivost je išla čak dotle da je u 24 sata izašao i novinski tekst pod naslovom „ Bez krova nad glavom: Zbog tuđih interesa ispaštaju djeca“ u kojemu iznose niz lažnih optužbi. Navest ću samo jednu od njih: „Imamo veći broj djece u svojem klubu u odnosu na KK Meteor Đakovo, iako nam u juniorskom uzrastu kada prelaze u srednju školu, poglavito u gimnaziju gdje je do jučer bio ravnatelj opet sveprisutni Miro Šola, djeca pod pritiskom i iskušenjem raznih obećanja prebjegnu u klub boljih materijalnih uvjeta, da bi ipak u svim mlađim uzrastima naš klub bio bolji i ispred njih. Kad čitam odbijenicu, vidim naslov ‘monopol’. Glavna nepravilnost odbijenice je u tome što se negira naš klub odnosno Udruga  jer, kažu nam: ‘Nikad vas nećemo primiti u zajednicu’. To je razlog, a obrazloženje odbijanja već ćemo pronaći.“

Ali, i to sam preživio i potvrdio da sam u pravu jer, nažalost, ljudi koji su vodili spomenutu Školu, očito nisu bili dovoljno sposobni da je sačuvaju jer je ona 2016. godine stavljena u mirovanje, a Odlukom ZĐU Đakovo KK Sedam isključen je iz Zajednice uz obrazloženje: a) „Uvidom u Registar udruga RH, na dan 16. 12. 2017. godine vidljivo je da se Košarkaški klub Sedam nije uskladio sa zakonskom ,odnosno da nije uskladio svoj Statut  z Zakonom u udrugama (NN 74/2014.). b) Uvidom u Registar udruga također je vidljivo da je mandat ovlaštenim osobama koje zastupaju  klub prestao 19. 11. 2016. godine te da udruga ne djeluje u mandatu.

Nek se zna!

 

 

 

                     Zajednica športskih udruga Grada Đakova (Opet hdz-ovac)

 

 

 

Nakon dvanaestogodišnje vladavine Josipa Njirjaka na mjestu predsjednika Zajednice športskih udruga Grada Đakova, 2008. godine raspisani su izbori za novoga predsjednika. Čista srca s jasnom vizijom kamo đakovački sport treba ići, prijavio sam se na natječaj. I moram priznati, oko izbora se vodio veliki rat. Moj protukandidat bio je prof. Tihomir Benke (sadašnji predsjednik Zajednice). U neizvjesnoj utrci pobijedio sam omjerom 12:11. Bio je to veliki šok za tada vladajuću koaliciju koja je u meni opet vidjela hadzezeovca! A moja su namjere bile čiste: u četverogodišnjem mandatu uspio sam da se dvorane za treninge plaćaju iz gradskoga proračuna, da se đakovačkoj kuglani Fortuna plaća dio troškova za treninge klubova, da se za teniski balon plaća dio grijanja, da svi sportski klubovi besplatno mogu voditi knjigovodstvo u gradskog tvrtci Cito u tim trenucima nekima to i nije odgovaralo). U tom razdoblju ostvareni su i prvi projekti u suradnji s Hrvatskim olimpijskim odborom. Bilo je to vrijeme kada je Zajednica imala i najveći broj članica. I opet bez političke iskaznice! ( I OPET hdz-ovac).

 

 

 

                                Ravnateljska saga II (SDP-ovac)

 

 

Nakon dva ravnateljska mandata (od 2004. do 2012.) dohvatile su me slavonsko-baranjske političke magle koje su me pod svaku cijenu htjele maknuti s ravnateljskoga mjesta.  Razlog: zapošljavao sam svoju, domaću „dicu“. Cijela saga oko izbora ravnatelja đakovačke gimnazije 2012. godine poznata je svim sudionicima tih događaja. Ako sam već morao „platiti glavom“, barem sam sretan da su moji „krvnici“ naplatili svoj Judin poljubac. U tim trenucima, u priču su se uključili i đakovački SDP-ovci uvjeravajući me da će ministar Jovanović poništiti imenovanje novoga ravnatelja. Stoički sam prihvatio činjenicu da su slavonsko-baranjske magle još uvijek debelo iznad nas.  (Evo mene i SDP-ovca).

 

 

 

                    Sportski info  (Na kraju – Vinkovićevac)

 

 

I evo me na kraju! Od 2009. do 2013. godine bio sam urednik sportske rubrike radio Đakova. U samoj završnici moga radijskoga mandata (lipanj 2013.), vlasnica je slagala novu koncepciju programa (što je njeno legitimno pravo) nakon čega je sport na Radio Đakovu gotovo nestao (osim tekstova kojega šalju sami predstavnici klubova). Tada me je pozvao gradonačelnik Zoran Vinković otvarajući mogućnost da pratim đakovački sport na službenim stranicama grada Đakova. To sam činio pune tri godine, sve do 31. prosinca 2017. godine.  Tada mi je zamjenik gradonačelnika Robert Francem priopćio da ovakav tip novinarstva nova vlast ne vidi u koncepciji nove stranice grada koja bi trebala krenuti svakoga časa.(Spremno sam dočekao tu odluku iako sam od mojih bivših učenika – i Mandarić i Francem – očekivao malo više iskrenosti – ali shvaćam ja da je politika. (Eto mene Vinkovićevca!)

 

 

Vječna borba s vjetrenjačama!

 

 

Ja ću i dalje biti donkihotovac, boriti se s vjetrenjačama. Ovaj tekst označava i početak moje internetske stranice (www.djakovo-sport.com) na kojoj ću i dalje pratiti sportske događaje u Đakovu i Đakovštini. I dalje ću biti „ničiji“. Kako kaže Petar Grašo: „Ostat ću uvik isti/nikad se neću minjat/ostat ću uvik isti/u to se ne smi dirat…“

Rodio se www.djakovo-sport.com

UVODNIK

 

 

www.djakovo-sport.com

 

Štovani štioče!

 

 

Krećem u avanturu koja se zove privatno novinarstvo jer su me okolnosti tome natjerale. Naime, sportskim novinarstvom bavim se već punih 25 godina (moji počeci bili su 1993. godine u novoosnovanim Đakovačkim novinama) zatim preko Đakovačkog glasnika, Đakovačkih novina, Radio Đakova i do Sportskoga infa u okviru službene stranice Grada Đakova. Sportski info nastao je zahvaljujući potpori tadašnjega gradonačelnika Zorana Vinkovića i njegovoga zamjenika Mirka Ćurića koji su otvaranjem Infa stvorili jedini medijski prostor za praćenje đakovačkoga sporta. Nakon trogodišnjega rada, 31. prosinca 2017. godine završio sam svoju misiju kao gradski sportski novinar (ne svojom voljom) ponosan jer je tekstove Sportskoga infa u tri godine otvorilo 332.000 ljudi. Ovih petnaestak dana iskoristio za pokretanje osobne internetske stranice koja će i dalje pratiti sva sportska događanja na području Đakova i Đakovštine. I to je doprinos mome gradu i moj prilog razvoju sporta na ovim prostorima. Moje pero uvijek će biti usmjereno prema interesu sportskih klubova i Grada Đakova jer mislim da je naš grad oduvijek bio sportski grad koji je stvarao vrhunske sportaše i sportske radnike.

 

 

 

                Rodio se www.djakovo-sport.com

 

 

 

Danas je 12. siječnja 2018. godine. Ovaj datum pamtit ću iz dva razloga: prvo, jer ovim tekstom i službeno otvaram novi sportski portal – www.djakovo-sport.com i kako kaže moja supruga: tebi nije dosta avanturizma!, i drugo: ovaj datum vezat ću uz početak Europskoga prvenstva u rukometu na kojemu će, vjerujem, „kauboji“ napokon doći i do jedine medalje koja im nedostaje – one zlatne. Dakle, na današnji dan ljeta gospodnjega 2018. rođen je www.djakovo-sport.com.

A dok ovo budete čitali, moje riječi najbolje će potvrđivati Domagoj Duvnjak, hrvatski rukometaš koji će predvoditi „kauboje“ u borbi za europsko zlato.

 

 

Hvala svima na podršci!

 

 

Nakon moga oproštajnoga teksta: „Nakon tri godine, gasi se Sportski info!“ stiglo mi je mnoštvo poruka ponajprije iznenađenja zbog gašenja Sportskoga infa, a u isto vrijeme i potpore za nastavkom praćenja đakovačkoga sporta. Citirat ću samo jednu rečenicu iz dopisa Ivana Bilandžića, predsjednika NK Dračice u kojemu kaže: … „za nas je vaša rubrika predstavljala jedini model informiranja o svim sportskim događajima u našoj Đakovštini.“ Ovim putem zahvaljujem se gospodinu Bilandžiću na svesrdnoj podršci jer je u ime NK Dračice bio spreman ustupiti medijski prostor njihove službene stranice za potrebe novoga sportskoga portala.

 

 

 

Veliko hvala i Pinkiju koji mi se obratio putem Facebooka i ponudio da će o svom trošku riješiti domenu i izraditi novu stranicu. Da kažem Željko Pinterić, vjerujem da puno ljudi ne bi znalo tko je to, ali kada kažem Pinky, tada će mnogi znati o kome se radi. Mnogima će biti nejasno kakve veze imaju Pinky i sport? Pinkija poznajemo kao dugogodišnjega zakupca kafića u Nastavno sportskoj dvorani Đakovo i osobu koja je spasila Rukometni klub Đakovo. U vrijeme kada je klub upao u financijske poteškoće (2010. i 2011. godina), kada su igrači odlazili u druge klubove, kada se nije vidjelo svjetlo na kraju tunela, Pinky je u svom kafiću okupljao ostatak  igrača, organizirao razne igre, uz nezaobilazne ćevapčiće i roštilj držao dečke na okupu jer je prijetilo gašenje kluba. Kako bi sačuvao klub, organizirao je Godišnju skupštinu, postao predsjednikom i počeo okupljati bivše rukometaše i udisati novu energiju u klub koji ima bogatu tradiciju od pedeset godina.

 

 

Hvala svim ljudima koji su slali e-mail poruke, koji su se javljalo preko Facebooka na podršci da ustrajem u praćenju sportskih događanja iz Đakova i Đakovštine.

 

 

 

www.djakovo-sport.com samo početak!

 

 

 

Ova stranica trebala bi biti samo početak jednoga širega sportskoga projekta koji je vezan uz informativnu djelatnost. Osim stranice, planiram i niz drugih aktivnosti vezanih uz medijsko praćenje sporta. Jedna od mojih zadaća bit će i organizacija različitih tribina, medijskih sučeljavanja, prezentacija sportskih publikacija, organizacija sportskih događanja, promocija đakovačkoga sporta i niz drugih aktivnosti. Naravno, ovdje očekujem da se uključe i svi oni koji doista vole đakovački sport i koji su mu spremni pomoći.

I na kraju, osim ovoga teksta, objavljujem i svojevrsni uvodnik u kojemu ćete ekskluzivno pročitati dijelove moje još uvijek neobjavljene autobiografije.

 

 

Miro Šola