Zagreb je logičan slijed moje trenerske karijere!

IGOR BLAŽEVIĆ, ĐAKOVAČKI TENISKI TRENER, DOBIO VRIJEDNO PRIZNANJE HRVATSKOGA TENISKOGA SAVEZA

 

 

 

Kraj je godine i vrijeme kada sportski savezi proglašavaju najbolje pojedince, trenere, zaslužne radnike…. Tako su i na burnoj sjednici Hrvatskoga teniskoga saveza održanoj 28. prosinca u Zagrebu dodijeljene nagrade za 2017. godinu: Marinu Ćiliću (najboljem igraču), Mirjani Lučić Baroni (najboljoj igračici), Dini Prižmiću (najboljem mladom junioru), Admiru Kalenderu (najboljem junioru), Lei Bošković (najboljoj juniorki), Nini Serdarušiću (mladom igraču koji je najviše napredovao u seniorskoj konkurenciji), Jani Fett (igračici koja je najviše napredovala u seniorskoj konkurenciji) te reprezentaciji do 16 godina u sastavu: Duje Ajduković, Admir Kalender i Roko Horvat.

Priznanja su primili i teniski treneri: Igor Blažević (trener reprezentacije do 16 godina), Ivan Cinkuš (trener Marina Čilića), Ivan Ljubičić (trener Rogera Federera) i Marin Bradarić (trener Mirjane Lučić Baroni).

Bio je to odličan povod da na samom kraju 2017. godine porazgovaramo s, nažalost, sada već bivšim đakovačkim trenerom.

 

 

 

 

  1. godina je iza nas. Vama osobno u teniskom smislu bila je jako uspješna?

 

  • Moram priznati da je ovo , za mene osobno, doista bila odlična godina. Uspjesi su počeli već u veljači kada je petnaestogodišnja Laura Mašić postala dvoranska prvakinja Hrvatske, s juniorskom reprezentacijom smo na Europskom prvenstvu, nakon prolaska kvalifikacija, osvojili sedmo mjesto. Nakon toga, u svibnju mjesecu Laura Mašić osvojila je Prvenstvo Hrvatske do 18 godina, a poseban je to bio osjećaj  jer je to ostvarila na domaćim terenima u Đakovu. Nakon toga, uslijedio je reprezentativni uspjeh s juniorskom reprezentacijom koja je osvojila drugo mjesto na Ljetnom europskom prvenstvu. Tim rezultatom plasirali smo se juniorski Davis Cup. U konkurenciji šesnaest momčadi osvojili smo četvrto mjesto.  Vjerujem da mi je ovaj posljednji svjetski rezultat donio i godišnju nagradu. Hrvatski teniski savez svake godine dodjeljuje godišnje nagrade, a ove godine naslijedio sam prošlogodišnjega dobitnika, našega Slavonca Darka Klaića koji je u 2016. godini s reprezentacijom do 12 godina osvojio Ljetno europsko prvenstvo, a to je potvrdio i u ovoj 2017. godini.

Svakako da ova nagrada godi, ona je proizvod moga dugogodišnjega teniskoga rada, truda, ulaganja u sebe. Tijekom karijere završio sam Višu trenersku školu, puno iskustva stekao sam kroz reprezentativne selekcije, redovito sam pohađao Hrvatske teniske kongrese, bio sam i na dva svjetska kongresa tako da se sve spomenuto pretočeno u ovu nagradu.

 

 

 

   Uprava kluba nije imala sluha, logičan je bio odlazak!

 

 

 

Iza vas je više od trideset godina teniskoga, što igračkoga što trenerskoga iskustva. Kakav je osjećaj nakon toliko godina napustiti svoj matični klub?

 

  • kolovoza 1984. godine odradio sam prvu školu tenisa još na igralištu pored današnje Nastavno sportske dvorane. Tada je to bio jedini zemljani teren, a još su bila dva betonska na kojima su igrali gospodin Mika, papa Vili, Mijo Buruš, Mišo Mesić i moj pokojni otac. Od toga zemljanoga terena sve je krenulo. Tada je u Slavoniji bilo mnoštvo turnira na kojima su nastupale stotine mladih igrača. Igrali smo mnogo mečeva, a da nismo, kao danas, morali ići u Zagreb. Kao igrač nisam ostvario neki zapaženiji rezultat jer moju karijeru obilježila je prerana smrt moga oca. Tada sam imao samo 16 godina, a majka nikada nije pokazivala interes na tenis. Bez ozbiljnije podrške nisam mogao igrački napredovati tako da sam se relativno rano okrenuo trenerskom poslu.

 

Nažalost, prije mjesec dana napustili ste Đakovo i matični teniski klub te sreću potražili u Zagrebu. Je li to bila želja za novim dokazivanjem ili nekakav nesporazum s klubom? Kakav je osjećaj napustiti Đakovo?

 

  • Nakon svih ostvarenih dosadašnjih rezultata razgovarao sam s upravom Teniskoga kluba Đakovo o povišici plaće. Međutim, naišao sam na tvrd negativan stav uprave i jednostavno, nakon toga, prihvatio sam ovu zagrebačku ponudu. Usporedbe radi, mogu reći da su odnosi u nekakvim financijskim sredstvima 4:1 u zagrebačku korist. Jednostavno sam rekao: Idem! Naravno, presudna je bila podrška moje obitelji koja je prihvatila moju odluku.

Već sam mjesec dana u Zagrebu gdje trenutno treniram troje mladih hrvatskih tenisačica i tenisača. To su desetogodišnjakinja Niki Tomeljak, jedanaestogodišnji Lovro Maričić i Petra Marčinković dvanaestogodišnjakinja. S njima radim svakodnevno po dva sata, a kao trener sam prijavljen u klubu Top Spin na čijem je čelu predsjednik Branko Horvat, poznato tenisko ime, direktor ATP-a. Odlično sam primljen u klubu i zasada se ne mogu požaliti.

O tome kakav je osjećaj napustiti Đakovo ne mogu puno toga reći jer prošlo je malo vremena. Obitelj je ostala u Đakovu, a ja vikendom dolazim kući pa to izgleda kao gemišt: pola – pola: pola tjedna sam u Zagrebu, pola u Đakovu.

 

 

 

Izborničko mjesto U-12 i U-14 logičan je slijed!

 

 

 

Hrvatski teniski savez imenovao vas je izbornikom reprezentacije do 12 i 14 godina? Jeste li to očekivali?

 

  • Odluka o imenovanju dogodila se u samo dva dana. Kada su me ljudi iz saveza pitali želim li biti trener reprezentacija, to sam odbio jer sam tada još bio u Teniskom klubu Đakovo. Neovisno o ovoj ponudi, iz već spomenutih razloga, prekinuo sam suradnju s TK Đakovo, i nakon toga sam, na nagovor moga prijatelja Roberta Brkljača prihvatio i izborničku funkciju. Već sada su počele pripreme za dva velika Bolton turnira do 14 godina tako da nemamo previše vremena za analize. Jednostavno, treba raditi. S obzirom da sam dvanaest godina bio zamjenik izbornika, mislim da je ovo bio logičan izbor. Osim toga, izbornica djevojčica postala je moja generacijska kolegica Darija Dešković s kojom sam i dosada odlično surađivao.

 

Kad smo već kod Saveza, u četvrtak je održana poprilično zbunjujuća Godišnja skupština na kojoj je puno toga bilo nejasno. Možete li vi objasniti o čemu se zapravo radi?

 

  • Problem je izglasani Statut iz 2016. godine. Taj Statut nije priznat od mjerodavnih državnih institucija, a upravo to je uporište Zagrebačkoga teniskoga saveza da ne priznaju skupštinu HTS-a. Hrvatski teniski savez funkcionira po novom Statutu, a da za to nemaju odobrenje državnih institucija. To je glavni kamen smutnje između Hrvatskoga i Zagrebačkoga teniskoga saveza.

 

 

Laura Mašić WTA je potencijal

 

 

Puno puta ste spomenuli Lauru Mašić. Vašim odlaskom u Zagreb prestala je i suradnja s mladom đakovačkom tenisačicom?

 

  • Suradnja s Laurom Mašić prestala je prije svih ovih događanja vezanih uz moj odlazak u Zagreb. Laura je 1. listopada otišla u Split gdje je mjesec dana trenirala s Marinom Bradarićem, trenerom naše Mirjane Lučić Baroni. Bio sam izuzetno zadovoljan kada sam čuo za tu suradnju i vjerujem da će on i dalje nastaviti brigu za Lauru. Uz njega u Splitu radi i Jozo Dumanić, također bivši Davis Cup reprezentativac. Siguran sam da je dobrim rukama i da će vrijeme to potvrditi. S Laurom sam trenirao punih sedam godina: od devete do šesnaeste godine. Laura sada ulazi u najosjetljiviji dio karijere kada na konačni uspjeh utječe mnogo čimbenika: naravno, najvažniji je onaj financijski jer njene teniske i fizičke sposobnosti uopće nisu sporne. Sada treba putovati na međunarodne turnire, a znamo koliko koštaju avionske karte, pa smještaj. Laura je jako veliki radnik, prava je sportašica, ništa joj nije bilo teško… Bio je užitak raditi s njom i ja joj kao njen prvi trener mogu poželjeti sreću i uspjeh. Uvjeren sam da Laura može ostvariti WTA ranking, a koliko će on biti, rekao sam, ovisi o mnogim čimbenicima.

 

 

 

 

Što mislite o inicijativi Teniskoga kluba Đakovo o izgradnji zatvorenoga teniskoga kompleksa?

 

  • Vidio sam idejno rješenje zatvorenoga teniskoga kompleksa, i moram reći, da sam obišao mnoge teniske centre diljem svijeta, ni po čemu ovaj đakovački ne bi zaostajao za onima puno poznatijima. Centar bi trebao poslužiti za reprezentativne kampove, ali i gostovanja međunarodnih tenisačica i tenisača.

 

Vi ste otišli? Kakva je perspektiva đakovačkoga tenisa?

 

  • Đakovo je oduvijek bio grad talentiranih sportaša. U klubu kao treneri ostaju Mario Beljan, Tomislav Marijanović i Marinko Lukić. Među stotinjak djece već sada se mogu prepoznati oni najtalentiraniji. To su po mojoj procjeni: šestogodišnji Ivan Bobetić koji već ravnopravno nastupa s konkurencijom od osam godina, osmogodišnja Dora Belvanović (igrala na mastersu Slavonije i Baranje do 10 godina). Na državnom mastersu do 10 godina nastupali su Anja Belvanović i Jakov Tomić. Leon Babić Brajko trenutno je 25. na listi HTS-a do 14 godina. Naravno, prostora za napredak ima za sve članove kluba. Nitko se ne mora bojati za budućnost đakovačkoga tenisa.

 

 

Za “Samo pozitivu” čista petica!

UDRUGA OTVARAČ I NOGOMETNI KLUB DRAČICE JOŠ JEDNOM POKAZALE VELIKO HUMANITARNO SRCE

 

 

 

 

 

Treći puta zaredom, u okviru Malonogometnog božićnoga turnira „Đakovo 2017.“, Nogometni klub Dračice organizirao je  sportsko-humanitarnu manifestaciju „Samo pozitiva“ u kojoj već tradicionalno sudjeluje i Rukometni klub Đakovo. Sav prihod s ove akcije bit će uplaćen na račun Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića za nabavku uređaja Play Atention koji je namijenjen učenicima s ADHD poremećajem.

Ovu tradicionalnu priredbu otvorile su članice đakovačkim mažoretkinja, a nakon toga, oko tisuću gledatelja pozdravili su predstavnici organizatora. U ime Nogometnog kluba Dračice gledateljima se zahvalio predsjednik kluba Ivan Bilandžić, a u ime Rukometnoga kluba Đakovo dobru zabavu svima zaželio je kapetan Krešimir Klepo.

Objema momčadima, u ime Osnovne škole Ivana Gorana Kovačića, zahvalila je i prigodne poklone uručila defektologinja škole Antonija Božić, a član Uprave NK Dračica poklon je uručio Goranovoj defektologinji.

U rukometno – nogometnom susretu više umijeća imali su rukometaši koji su u prvom rukometnom poluvremenu poveli 7:5. U drugom nogometnom poluvremenu utakmica je završila bez golova.

 

 

 

Kod Dračičana uvijek nešto novo…

 

 

 

 

Kako bi zahvalili publici na prilozima za humanitarnu akciju, Dračičani uvijek imaju nekog asa u rukavu. Tako je u poluvremenu utakmice publiku zabavio Rafael Spajić, svjetski poznati nogometni žongler.

Na samom kraju, Dračičani su doista iznenadili sve u publici jer su prezentirali i novi oblik nogometne igre – Balloon Football, odnosno nogomet u balonu. S obzirom da su igrači i jednoga i drugoga kluba po prvi puta nastupili u novoj sportskoj opremi – balonu – bilo je dosta tehničkih nedorečenosti koje su ugodno i lijepo nasmijale đakovačku publiku.

I opet su Dračičani barem na trenutak odagnali sve crne misli i probleme s kojima se ljudi svakodnevno susreću. I zato za „Samo pozitivu“ čista petica!